Kao i brojne druge stvari koje ih se ne tiču, Bošnjaci su u još jednoj temi prepoznali sebe kao žrtvu. Ovaj put to je srpsko-hrvatska pomirba.
Najznačajnija je reakcija reisa Kavazovića koji izgleda smatra da Srbi i Hrvati ne znaju i ne mogu raspravljati ni o čemu drugom osim kako napakostiti Bošnjacima.
Za razliku od njegovog kolege Salema efendije Dedovića koji se ovih dana raspametio od sastavljanja političke koalicije stranaka u Mostaru, efendija Kavazović se drži regionalnih političkih tema.
Kao što efendija Dedović traži okupljanje na „probosankohercegovačkoj“ platformi spas od eventualne pobjede „antibosanskohercegovačke“ koalicije, tako muslimanski vjerski poglavar smatra da je srpsko-hrvatska pomirba apriori „na štetu BiH“.
Iz ovoga iščitavamo standardno identificiranje muslimana sa BiH, ali i nerazumijevanje stvarnih odnosa u regiji – odnosa u kojima su Bošnjaci politički irelevantni.
Srba je u regiji oko 8 milijuna. Hrvata 5 milijuna. Prema posljednjim procjenama Bošnjaka muslimana u BiH je jedva 1,5 milijuna. I nalaze se okruženi Srbima i Hrvatima!
U ekonomskim i političkim parametrima, „težina“ Bošnjaka u regionalnim okvirima je zanemariva. Naravno, i male nacije mogu biti uspješne. Island i Estonija su dobar primjer. Ali Bošnjaci to nisu. Nesposobnost unutarnjeg dijaloga oko ključnih pitanja, zatim neprijateljski odnos prema susjednim narodima u BiH pokazuje nesposobnost bošnjačke nacije da iskoristi svoje kapacitete i postane uspješan europski narod.
Neprijateljski stav prema Srbima i Hrvatima, kao i nagonska samooviktimizacija se jasno iščitavaju iz reisovog intervjua: „susjedne zemlje pokrenule (su) vojne i političke mašinerije kako bi podijelile našu domovinu. (...) Obje države su tokom četiri godine agresije, nerijetko zajedničkim naporima, pokušavale podijeliti BiH i pripojiti njene „etnički očišćene“ teritorije vlastitim nacionalnim državama.“
S njim se složio njegov bivši kolega hodža Šaćir Filandra. Danas je Filandra jedan od rijetkih razumnih i umjerenih bošnjačkih nacionalista ali i on drži da „bilo kakav dogovor koji je na štetu BiH ne može proći“.
Pogrešno.
Prvo, srpsko-hrvatska pomirba, što god to uopće značilo, tiče se isključivo njih samih.
Drugo, ako ćemo praktično razmišljati, svaki dogovor može proći ako se dobro zamisli i provede.
Dakle, ukoliko bošnjačka elita, a vidimo da su to hodže, smatra da je srpsko-hrvatska pomirba takva prijetnja, onda bi trebali nešto učiniti da budu dio te pomirbe ili barem saznaju jesu li predmet rasprave.
Ako žele biti dio pomirbe onda se ne mogu bošnjački građani BiH tretirati kao isključivi zaštitnici države, a srpski i hrvatski građani BiH kao agresori i separatisti.
No, budimo realni, bošnjačka elita već dvadeset godina živi u atmosferi da su Bošnjaci žrtve dvostruke agresije susjednih naroda i da nema nikakve pomirbe dok oni sami ne priznaju da su genocidni agresori, UZP, ustaše i četnici, separatisti i fašisti.
Takvim plastičnim viđenjem stanja, bošnjačka elita sebe ustvari izuzima iz bilo kakvih pomirbi, gurajući Srbe i Hrvate (u BiH) međusobnoj pomirbi.
Stoga, negativne reakcije na nešto što je dobro samo po sebi, ustvari otkriva dezorijentiranost bošnjačke političke elite, ali i zbunjenost vjerske elite, koja ne samo da se miješa gdje joj nije mjesto, nego to čini nesvjesna da će postići upravo ono protiv čega se bori – pomirit će Srbe i Hrvate.
Već je to učinila u BiH a sad će to postići i šire.
S tog aspekta, Bošnjaci su jako bitni.
Ali ne sebi.
