Na današnji dan prije 25 godina postrojbe vojske bosanskih Srba zauzele su Srebrenicu, zonu pod zaštitom Ujedinjenih naroda, i započele svoj krvavi pohod. Po kratkom postupku ubili su više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, a žene i djecu su prognali.

Još se traga za više od tisuću nestalih, što boli njihove obitelji. U krugu memorijalnog kompleksa u Potočarima, uz vjerski obred, danas će biti pokopano devet žrtava genocida koji se smatra najtežim ratnim zločinom počinjenim na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Više od četvrt stoljeća udovice i obitelji ubijenih još nemaju mir. Svaki se dan mole za svoje najmilije, a među njima je i Fatima Mujić, koja se nada da je njezin najstariji od trojice sinova, čiji ostaci još nisu pronađeni, još živ. Supruga i dva sina, čiji su ostaci pronađeni u masovnim grobnicama, pokopala je prije 10 godina.

Mejra Đogaz živi blizu Memorijalnog centra u Srebrenici, koja se nalazi u dijelu BiH kojim dominiraju Srbi i nasljeđe je etničkog čišćenja tijekom rata koje je trajno podijelilo Srbe, Bošnjake i Hrvate. Svako jutro, kad zalijeva cvijeće u svojem dvorištu, vidi redove tisuće bijelih grobova na zelenom travnjaku, gdje počivaju njezina dva sina koji su imali 19 i 21 godinu.

- Više nemam razloga živjeti. Brinem se za cvijeće da ne poludim, ali moji cvjetovi su u crnoj zemlji - rekla je.

Treći sin i suprug ubijeni su ranije u ratu tijekom okupacije Srebrenice 1992.

- Pitam se samo zašto su mi ubili djecu? - rekla je Đogaz.

A na to pitanje ni danas nema odgovora. Zbog korona virusa u krugu Memorijalnog kompleksa u Potočarima dopušten je pristup manjem broju ljudi, među kojima su članovi obitelji devet žrtava koje će danas biti pokopane. Najmlađa je Salko Ibišević, koji je imao 23 godine. Njegovi djelomični posmrtni ostaci nađeni su u masovnoj grobnici u okolici Zvornika 2001. godine. Najstariji je Hasan Pezić, koji je tad imao 70 godina, a njegovi djelomični ostaci pronađeni su u jednoj masovnoj grobnici 1999. godine. Zbog epidemioloških mjera komemoracija će se odvijati u dvije prostorije, uz videolink i s čitanjem pisanih te puštanjem snimljenih videoporuka svjetskih državnika.

U Potočarima su dosad pokopani ostaci 6643 pronađene i identificirane žrtve genocida. Prethodnih godina na današnji dan u Srebrenici se okupljalo od 25.000 do 50.000 ljudi, kako bi odali počast žrtvama. Organizatori tvrde da će zbog pandemije ove godine taj broj biti znatno manji, ali da poruke mira i upozorenja ostaju iste - da se nikome i nikad više ne ponovi zločin genocida kakav su vojska i policija RS-a počinile nad Bošnjacima “zaštićene zone” Ujedinjenih naroda Srebrenica srpnja 1995. godine.

Presudom od 26. veljače 2007. godine zločin u Srebrenici kao genocid okvalificirala je i najviša međunarodna sudska instanca Međunarodni sud pravde (ICJ) odlučujući po tužbi BiH protiv Srbije. Iako su vlasti u Beogradu oslobođene optužbi za izravno planiranje i poticanje genocida, ICJ je utvrdio odgovornost Srbije zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, a istom presudom kao izravni počinitelji genocida označeni su vojska i policija Republike Srpske. Utvrđena je i odgovornost Srbije da je “propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici”. Zbog sudjelovanja u planiranju i provedbi ovog zločina pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i sudovima u regiji osuđeno je 47 ljudi na više od 700 godina zatvora.

Za genocid u Srebrenici Haški sud izrekao je samo četiri doživotne kazne zatvora, među kojima su ratni politički i vojni lideri bosanskih Srba - Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Haški sud je ocijenio kako je Mladić imao genocidnu namjeru uništiti Bošnjake u Srebrenici kao značajan dio zaštićene grupe, a dokaz za tu njegovu namjeru, po presudi, bila je poruka Srebreničanima da ‘mogu opstati ili nestati’. Na doživotni zatvor osuđeni su Ljubiša Beara, ratni načelnik odjela sigurnosti u glavnom stožeru VRS-a, te Zdravko Tolimir, načelnik odjela za obavještajno-sigurnosne poslove, podsjeća 24sata.hr.