– Baš je sve bilo kako si napisao – kaže mi drug. Nažalost. A baš sam priželjkivao da ne budeš u pravu. Antifašisti kozaračkog kola jednokratno su i jeftino upotrijebljeni, izmanipulirani, umislili sebi da su važni i da rade neku svjetsku misiju i onda – nestali.

– U zemlju propali – kažem. – Prvo oni najbučniji. Nigdje ih.

– SDP zatražio ukidanje naziva ulica ili ustanova nazvanih po Mustafi Buduladžiću, Enveru Čolakoviću, Aliji Nametku i drugima, Skupština Kantona Sarajevo, tj. SDA, ona ista što joj smeta blajburška misa, to nije prihvatila i… Pojela maca. Nema okupljanja, nema protesta, nema buke i galame, nema zapjenjenih seja ispod Kozarice… – Mido dodaje. – Samo je još falila rečenica “To je udar na Bošnjake”! Uh, jesi ih dobro opleo, nakačio… Sad se vidi, i s razlogom. A znam ih barem deset-petnaest koji su se direktno prepoznali u tvojim tekstovima.

– Ha, šta ću im? Moje je da pišem, a oni ako se prepoznaju – prepoznaju, to je njihov problem. To je kao iz onog vica iz doba komunizma kad Mujo hoda okolo i psuje lošu i nikakvu državu, zaustavi ga policajac i hoće da ga kazni, a on se brani kako on nije mislio na ovu “našu”, a policajac će njemu “znam ja koja je loša i nikakva”. E sad tek zamislite te ljude kad, doduše s višedesetljetnim zakašnjenjem, požele čitati išta iole ozbiljnije. Dokle im može pamet dobaciti… – rezigniran sam.

Mislim se, ako su takvi sarajevski antifašisti, a gle jesu, zar im je Mustafa Busuladžić, koji je podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Židova, važniji od narodnog heroja Fuada Midžića kojemu su oteli ulicu. A eto, oba su muslimani…

– Balkanski špijun! Hahahaaaa… Tata im sve čitao policijski, udbaški ili kosovski, svuda okolo tražio neprijatelje, bio ideološki pas tragač ili pas čuvar, privezan na kratak konop, pa ni oni nisu daleko odmaknuli… No nisu, ne boj se, ni ovi današnji puno drukčiji. Isto je to, samo što je ovima tatu proganjalo, pa… – drug će koji se ponosi svojom kriminalistikom.

– Paranoje?! Frustracije?! – Mido će osvježen planinskim suncem i osvajanjem bosanskih visova. – Nitko od njih ne zavređuje ni da mu se ime spomene. Da se ne bi umislilo, a sklono je to u svemu vidjeti svoju važnost. Kao ti o njima tobože, a čovjek se bavi samo fenomenima s pokojom živom ilustracijom. Vidio si da ni Jergović u svome tekstu, u ovom obračunu sa Sarajevom, nikome od tih nevažnih ni ime ne spominje…

– A guzice bi dali da ih spomene – dobacuje drug. – Guzice, da budu barem zarez u Jergovićevu tekstu.

– Ma, imat će se kad prepoznavati dok izađu sve napisane knjige… Piščeva ostaje, zar ne?! Ma, kao stvoreni su za književne likove. Negativne, što bi rekao Đikić. Jeste li gledali one njegove Novine? – Mido će dok ja mislim neku svoju.

Mislim se, ako su takvi sarajevski antifašisti, a gle jesu, zar im je Mustafa Busuladžić, koji je podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Židova, važniji od narodnog heroja Fuada Midžića kojemu su oteli ulicu. A eto, oba su muslimani… Kako bi tek prošao kakav ćafir? Još je Mustafa preživio i Jasenovac, koji, eto, toliko spominju.

Ali zato ulicu ima Asaf Serdarević koji je bio jedan od osnivača organizacije “Mladi muslimani”, a koga su partizani uhapsili i strijeljali u Vitezu 1944. godine.

Ulicu ima i Muhamed Pandža, jedini hodža u NDH povorci koja je u maju 1941. prošla kroz Sarajevo. Zagovarao je osnivanje SS Handžar divizije i bio glavni tvorac memoranduma Hitleru od 1. novembra 1942. Kasnije je promijenio stavove pa se nakratko priključio partizanima. Nakon rata sud časti ga je kaznio na 10 godina zatvora.

Ima je i Fehim Spaho, reis u vrijeme NDH. A ulice 7. septembra, Prvomajska i Partizanska danas nose ime Sulejmana Pačariza Hodže, pukovnika Hrvatskih oružanih snaga i “junaka iz Hrvatskog Sandžaka”.

Kušanje trgovanja mrtvim dušama osobito je vidljivo zadnjih tridesetak godina među bosanskim muslimanima, potom Muslimanima, pa najposlije Bošnjacima, koji bi naknadno, čak i nakon cijelog stoljeća mijenjali nacionalnu pripadnost Safvet begu Bašagiću, Edhemu Mulabdiću, Musi Ćazimu Ćatiću…

Svoje ulice u Sarajevu imaju i Husein Đozo, koji je bio imam 28. regimente Handžar divizije, koji je nakon rata osuđen na pet godina zatvora i na gubitak građanskih prava i Osman Rastoder, koji je bio optužen za masakre nad civilima, a osuđen je i pogubljen kao ratni zločinac.

– U pravu je Jakica Finci kad tvrdi da je odbijanjem inicijative za promjenu ulica Sarajevo vraćeno na mjesto gdje je bilo prije 16. maja 2020. kada je održana šetnja antifašista kojom se pokazala volja Sarajlija da se takvo nešto ne dešava – analizira Mido. – A oni su se tvoji penovci baš na njega pozivali… Sad ih nigdje. Šute pizde.

– Pokazala se volja, kažeš. – Smijem se rugalački. – Spontano okupljeno pet tisuća ljudi da pokažu volju Sarajlija? Nemoj me nasmijavati…

– Da. Samo je tad Finci bio dobar, mudar, pametan, a sad, gle, čifut kojemu bi bolje bilo da se bavi pravima Palestinaca u Izraelu, nego što čačka oko Sarajeva. Sreća pa im to nije antisemitizam… – moj će drug koji ne prestaje čitati komentare po portalima i uredno fejsbučiti.

– Uh, kako im smeta i novi Jergovićev tekst, obračun sa svojim gradom… Ne mogu ga ni nacrtanog… Ubada na prava mjesta, u živu ih ranu dira, a to najviše boli – Mido će.

– Piscu je, ako hoćete, to i posao. “Obračunavati” sa svojom sredinom… Dirati tamo “gdje se ne smije”. Gledajte samo Thomasa Bernharda, kako se ruga svojim Austrijancima, Ulicka Rusima. Nije nimalo slučajno da je Putin ne voli. Radije čitam Bernharda ili Philipa Rotha, Ljudmilu Ulicku nego kojekakve budalaštine anonimnih i frustriranih pojedinaca. Imam previše godina i nemam vremena za budale. Čistim svoj život od nepotrebnih stvari, rekao bi Arsen – odbijam to čak i komentirati.

– A najviše im smeta – nastavlja moj drug – što im kaže kako se tadašnji muslimani nisu borili za tuđe interese i pod tuđim barjacima, nego za svoje, da su bili pravi Hrvati i pravi muslimani, pa i uvjereni ustaše pod zakletvom (na pištolj i Kur’an), koje se nisu odricali ni pred streljačkim strojem. Kao i to da to tzv. blajburško društvo nisu činili samo Hrvati-ustaše (katolici i muslimani) nego i nezanemarivo mnoštvo “fašista i njihovih simpatizera” iz redova crnogorskih, srbijanskih i bosanskih četnika, muslimanskih milicija iz Bosne i Sandžaka, bosanskih i sandžačkih muslimana angažiranih u njemačkim SS postrojbama, među kojima i, primjerice, Himzo Polovina i slični koji su imali sreće da im neki od dobrih ljudi među partizanima spase život.

– Kušanje trgovanja mrtvim dušama – ne mogu otrpjeti – osobito je vidljivo zadnjih tridesetak godina među bosanskim muslimanima, potom Muslimanima, pa najposlije Bošnjacima, koji bi naknadno, čak i nakon cijelog stoljeća mijenjali nacionalnu pripadnost Safvet begu Bašagiću, Edhemu Mulabdiću, Musi Ćazimu Ćatiću, Hasanu Kikiću, Enveru Čolakoviću, Aliji Nametku, Salihu Aliću, Maku Dizdaru, Rasimu Filipoviću, Zaimu Topčiću, Nusretu Idrizoviću i brojnim drugima sve do naših vremena, do Muhameda Kondžića, Seada Begovića i onih koji su to za sebe na moje uši tvrdili. Da nastavim s imenima?

Ne bih licitirao, ali gledati tuđi fašizam, a ne vidjeti svoj, najblaže rečeno, golo je licemjerje. Bez toga u Sarajevu, nema ni uklanjanja Mile Budaka i Rafaela Bobana iz Mostara, a da o Banjoj Luci ili Bijeljini i ne govorim, jer svi oni politički žive od nacionalističkih inata         

A ovi bi, da ikako mogu, pobrisali i neka njihova djela, tekstove i izjašnjenja koja ih “odaju” da su “pisali pod tuđim zastavama i za tuđe interese”… Kao, primjerice, Ćatić u pjesmi “Bosni”…

– Ne znam ti ja ništa od toga – gleda me moj drug i čudi se. – Doduše, nije me ni zanimalo, a nije mi ni struka. Ali, vidim da ih je Jergović baš unervozio…

– Ma ima ti toga još – načitan je Mido. – Itekako… Džemaludin Čaušević, Džafer Kulenović, Ademaga Mešić, Osman Nuri Hadžić, Hakija Hadžić, Nihad Kulenović, Hamdija Kreševljaković…, pa onda ovih novih po hrvatskim povjesnicama i antologijama… A sad bi ovi nacionalni skorojevići mijenjali prošlost, popravljali njihove biografije… Mrtve ih preseljavali… Spašavali bi ih od njih samih.

– Ne bih licitirao, ali gledati tuđi fašizam, a ne vidjeti svoj, najblaže rečeno, golo je licemjerje. Bez toga u Sarajevu, nema ni uklanjanja Mile Budaka i Rafaela Bobana iz Mostara, a da o Banjoj Luci ili Bijeljini, Bileći i ne govorim, jer svi oni politički žive od nacionalističkih inata. Inatima i tobožnjim konfrontacijama ostaju već trideset godina na vlasti…

– A sarajevski se antifašisti… – ne može otrpjeti moj drug a da ne poantira – poslije korone uhvatili roštilja, a antifašistikinje oklagije i pite… Sve se na kraju svelo na minder-antifašizam i akšamlučenje!

autograf.hr