Foto: Davor Krajinović
U kontekstu predbacivanja da se Katolička Crkva svetom misom za žrtve Bleiburške tragedije svrstava na stranu nekoga režima, podsjećamo što su biskupi BK BiH poticali još 1995. prigodom obljetnice pola stoljeća od završetka II. svjetskoga rata.
Pismo Biskupske konferencije BiH o 50. obljetnici završetka II. svjetskog rata koje je objavljeno u službenom glasilu Vrhbosni (1-4/95, str. 60-61) potpisali su 3. svibnja 1995. svi tadašnji bh. biskupi: Vinko kard. Puljić, nadbiskup vrhbosanski i predsjednik BK BiH; mons. Franjo Komarica,biskup banjolučki; mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski te mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, prenosi Nedjelja.ba.
Ovaj dokument donosimo u cijelosti:
Narodi Europe i svijeta u ovom mjesecu svibnju obilježavaju pola stoljeća od završetka II. svjetskog rata. I mi katolički biskupi, svećenici i vjernici, kao Crkva u Bosni i Hercegovini, pridružujemo se Crkvi u Hrvatskoj, koja se preko svoje Biskupske konferencije 28. travnja 1995. obratila Pismom javnosti. Kao biskupi ove Crkve želimo istaknuti ove misli i zajednički poziv.
1. Gotovo cijeli 20. stoljeće obilježeno je na ovom našem tlu također i nepravdama, sukobima, krvlju i krivnjama. Dva su se svjetska rata vodila na ovim stranama. Prvome je čak bio povod u pravo u Sarajevu, 1914. godine. I ovaj treći međunacionalni sukob, odnosno agresivni rat vodi se i u Bosni i Hercegovini sve od rujna 1991. godine do danas. I još mu ne vidimo, nažalost, svršetka.
2. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini do dolaska turske okupacije činio je preko 80 % pučanstva, a potom stoljećima živio zajedno s drugim narodima na ovim prostorima. Iako na narod ima pravo na državno samoodređenje i svoju suverenost i slobodu, bio je uključivan, često mimo svoje volje, u razne povijesne državne tvorevine. Život u netoleranciji ili ropstvu nije mogao donijeti pozitivne plodove s obzirom na ljudska, vjerska i nacionalna prava i slobode. Tako su među narodima na ovim prostorima izbijali žestoki sukobi, provodili se pokolji i genocidi, vršile okrutnosti nedostojne čovjeka. Nekada je to bilo pod formom državne politike, nekada po odmetnutim skupinama na njihovu vlastitu ruku. Slične se okrutnosti, nažalost, čine d dana današnjega pred očima cijeloga svijeta.
3. Činjenica je međutim da su ti isti ljudi i narodi istodobno i pripadnici pojedinih kršćanskih Crkava ili drugih vjerskih zajednica. Činjenica je također da nisu ni blizu istraženi svi povijesni uzroci, razlozi, povodi i nepobitne činjenice s obzirom na ratna događanja, krvnike i žrtve, na ovim prostorima. A napisane su cijele knjižnice optužaba, osuda i kleveta ne samo na račun hrvatskoga naroda nego i na račun Katoličke Crkve u tom narodu. Dužnost je ne samo svjetovnih povjesničara nego i onih crkvenih da stručno istražuju, skupljaju i pravedno ocjenjuju podatke i iznose autentičnu istinu o svemu što se događalo, jer vjerujemo da se samo pravom istinom mogu ispravljati počinjene nepravde, a pravdom doći do trajnog mira.
4. Kato članovi Katoličke Crkve, koji smo ujedno i sinovi hrvatskoga naroda, pozivamo svu braću i sestre, vjernike i sunarodnjake s ovih naših prostora, da zajedno s nama biskupima u subotu 13. ili u nedjelju 14. svibnja prikažemo Kristovu nekrvnu žrtvu Ocu nebeskome za sve nevine žrtve koje su pale zbog nasilja i okrutnosti u I. svjetskom ratu (1914-18), u razdoblju između dva svjetska rata, u II. svjetskom ratu (1941-45), u periodu nakon rata, napose u "bleiburškoj tragediji", na velikom "Križnom putu", na montiranim procesima i bez procesa pod komunističkim režimom, sve do današnjih brojnih ratnih žrtava.
5. Ovdje ne molimo samo za Hrvate katolike - biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i tolike vjernike - nego molimo i za sve nevine žrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti ratnog vihora.
Dok se s dužnim poštovanjem spominjemo tih nevinih žrtava, želimo moliti i za one koji su bili krvnici i krivi a njihovu smrt. Molitvom ne želimo optuživati nego istinski vapiti da Duh Gospodnji obnovi i lice ove zemlje i još više sva ljudska srca.
6.Uvjereni smo da će doći vrijeme kada će se moći zabilježiti sva tragedija koja je učinjena nevinu čovjeku bez obzira koje vjere ili narodnosti bio. Zato spominjanje tih žrtava ne smije biti izazivanje novih rana. U duhu Poruke, koju je sveti Otac, da mu je bilo omogućeno doći, trebao izgovoriti u sarajevskoj katedrali 8. rujna 1994., želimo ostvarivati zahtjev iz Gospodnje nam molitve: Oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. "Ovim riječima, napisao je Papa, dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: 'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine' (Lk 23,34). Ljudska povijest, povijest naroda i nacija, puna je uzajamne mržnje i nepravda (...). Danas želimo moliti da se ponovi slična gesta 'opraštamo i tražimo oproštenje' za našu braću na Balkanu! Bez takva stava, teško je graditi mir. Nizanje 'krivnja' i 'kazna' neće se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti! Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda. Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zna. Koje su to napasti od kojih danas molimo Oca da nas oslobodi? To su one koje srce čovjeka pretvaraju u srce kameno, neosjetljivo za poziv na oprost i slogu. To su napasti etničkih predrasuda, zbog kojih je čovjek neosjetljiv na prava drugoga i na njegovu patnju. To su napasti razdraženih nacionalizama koji dovode do presezanja nad bližnjim i do žudnje za osvetom. Sve su to napasti u kojima se izražava civilizacija smrti (...). Mole sve žrtve ovog okrutnog rata koje u Božjem svjetlu za preživjele, zazivaju mir i pomirenje" (GK, 38/94,7).
U tom duhu molimo za sve nevine žrtve ovoga stoljeća na našim prostorima. Žalimo nad svim učinjenim nepravdama i zlima. Želimo da svaki čovjek može proživljavati svoje ljudsko dostojanstvo, svoj vjerski i nacionalni identitet u slobodi i miru, tuđe poštujući, a svojim se ponoseći. Neka naše ljudsko i vjersko pomirenje sa svima drugim bude zalogom trajnog mira.
