U povodu „Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“, koji se ove godine održava u tjednu od 9. do 15. ožujka 2020., nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u intervjuu za Hrvatsku katoličku mrežu osvrnuo se na svoj pastirski put prije, tijekom i nakon rata, podijelio izazove s kojima se susretao te naveo razloge nade u budućnost.

Možete li s nama podijeliti neke pojedinosti iz Vaše biskupske službe? Kako je tekao vaš životni, odnosno pastirski put?

Teško je reći u nekoliko riječi. Život u ovih trideset godina bio je intenzivan. Kad sam postao nadbiskup, imao sam velike snove. Dolazi nam demokracija i imam brojne prilike kao nadbiskup u ovoj nadbiskupiji puno toga ostvariti. Pritom mislim na školstvo, medije, pastoral… Međutim, svi ti snove ubrzo su propali jer je došao rat.

Za biskupa nema škole. S vjerom ulaziš u poslanje koje ti je Crkva dala i prihvatiš prostor, vrijeme i ljude koji su ti povjereni. Tako sam došao u ovu nadbiskupiju 1990. Godinu dana kasnije posvećen sam kao nadbiskup. Kroz ovih tridesetak godina vodim biskupiju u različitim razdobljima: prije rata, za vrijeme rata, u poraću. A i u ovom razdoblju trebalo bi biti mirno razdoblje, a nije mirno. Može se reći da je puno izazova. Kinezi nemaju riječ za krizu, oni krizu podrazumijevaju pod izazovom. Tako bih i ja rekao. Ne bih razdoblja zvao kriznima, to su bili životni izazovi. Morao sam se ponovno dokazivati, što mogu učiniti iz vjere koju živim. A da bih je imao, morao sam moliti i istinski s Bogom surađivati. Mogu reći da je moja biskupska služba duboko povezana s pouzdanjem u Boga.

Možete li se osvrnuti na ratno razdoblje? Opkoljeno Sarajevo, opustošena nadbiskupija, stanovništvo se raselilo… Kako je tada bilo biti pastir stada svoga i supatiti sa svojim narodom?

Pojednostavljeno rečeno, vrlo često sam se osjećao kao Job kad su mi javljali da su stradala djeca, stradalo stado. Tu sam shvatio da se moji snovi, koje sam imao kad sam postao nadbiskup, ruše. Nestaje župa za župom. Velika briga mi je bila gdje smjestiti bogosloviju jer tada nije bilo moguće djelovati u Sarajevu. Uspio sam naći prostor u Bolu na Braču. Svega nekoliko svećenika ostalo je ovdje u ordinarijatu. Ostali su bili na župama. Tada je veliki problem bio prekid komunikacije. Bilo je vrlo hrabro poći na teren tajnim putem koji je uvijek bio glava u torbi. Zahvalan svom bivšem tajniku mons. Tomaševiću koji je bio hrabar sa mnom poći. Znao mi je reći: „Moja glava nije vrjednija od tvoje. Ako ti možeš poći, mogu i ja.”

Polazili smo na teren hrabriti svećenike, hrabriti narod. Sve oči u Sarajevu bile su uprte u mene: što ću kazati i kako ću se postaviti. Tada sam zapravo bio jedini vjerski poglavar u Sarajevu. Mitropolit je otišao u Beograd i umro, predsjednik židovske zajednice je otišao u Svetu zemlju, glavni reis-ul-ulema otišao je u Makedoniju. Narod je jako pazio jesam li ja kod kuće. Znali su mi reći: „Ako ti odeš iz Sarajeva, znat ćemo da je kraj i da Sarajeva više nema”.

Nisam se smio prepustiti emocijama koje su bile bolne. Više od 50 posto biskupije bilo je uništeno, protjeran je narod, crkve srušene, nema perspektive. A nadu trebaš propovijedati i svjedočiti. Znali su me pitati: „A što te je držalo?” Rekao sam da mi je molitva bila najjače uporište. Tada sam imao jedno 30-ak mladih koji su dolazili tjedno k meni u kapelicu zajedno moliti. Molitva s njima, a i osobna molitva, bila je moja snaga.

Teško je ljudima koji nisu proživjeli rat protumačiti viceve, i to crne viceve. Kroz tu šalu čovjek se opuštao. Mogli ste čuti vrlo zanimljivih šala za vrijeme rata. Ali u nama je bilo i onoga bosanskog inata – ma za inat izdržati! Te tri stvari bile su ozbiljno prisutne: molitva, šala i inat. Sve sam to proživljavao za narod i s narodom, nisam na sebe toliko mislio.

Prva tri mjeseca bili smo u podrumu. Kad je kiša obilno padala, a krov je bio loš, voda je došla u podrum. Više nismo mogli biti u podrumu. Skrivali smo se po raznim kutovima kuće kako bismo se očuvali od granatiranja. Ostali smo bez prozora. Nije bilo struje, vatre, vode. Tada smo tražili kako doći do vode.

Tajnik i ja uzeli smo motor iz jednog fiće koji je raznijela granata. Od njega smo dobili agregat koji smo postavili u podrum. Onda je bilo problema kako doći do benzina. Tada je litra stajala 30 njemačkih maraka. Svaki dan smo na sat vremena uključili taj agregat kako bismo čuli neke vijesti. U međuvremenu sam od Svetoga Oca dobio satelitski telefon za koji nam je trebala struja. S tim telefonom sam komunicirao jer su svi ostali bili blokirani. Tako sam izvještavao Svetu Stolicu i pojedine institucije o stanju koje smo proživljavali.

Kako nismo imali vode, probali smo naći naftu i mašinu. Bušili smo zemlju i došli smo do devetog metra i došli smo do vode. Narod je nasrnuo na vodu i bila je opasnost da narod strada. Dolazak po vodu stoga nije bio u isto vrijeme. Jedan dan smo išli po vodu prijepodne, a drugi poslijepodne. Bilo je puno tih zgoda koje smo proživjeli u četiri godine i teško ih je sve opisati.

Spomenuli ste Svetu Stolicu. Kakvu ulogu je u Vašem životu imao sveti papa Ivan Pavao II.?

Papa Ivan Pavao II. skoro me „prisilio” da budem biskup. On me je posvetio i znao je gdje me stavlja. Izrazio je time veliku blizinu i veliko razumijevanje. Nikad neću zaboraviti jedno njegovo pismo u vrijeme rata. U njemu je pisalo: „Kad sam ti stavljao biskupski križ, nisam znao da će biti tako težak”. On je pokazao jedno očinsko srce, jedno veliko razumijevanje prema svim ljudima, ne samo prema meni. Tada je posebno pismo uputio ženama koje su bile zloupotrebljavane. U tom pismu se s njima solidarizirao. Na jednoj večeri sam Sveti Otac me iznenadio informacijama kojima raspolaže. Cijelo vrijeme je iskazivao očinsku blizinu, brigu i ljubav. Pogotovo 1994. kad je htio doći pa mu nisu dali. Teško je to protumačiti. Vijest da Papa ne može doći došla je na Malu Gospu. Cijelo Sarajevo je plakalo što Papa ne može doći.

Na Malu Gospu slušali smo njegovu propovijed. U bogosloviji smo ručali i za vrijeme ručka me nazvao telefonom. Obuzele su me emocije i nisam mogao razgovarati. Dotaknula me njegova briga i solidarnost.

Kad je Papa 10. rujna bio u Zagrebu i molio na grobu bl. Alojzija Stepinca, zagrlio me te mi rekao: „Papa će dati svoj znak”. Tada nisam znao što to znači. Kad me je imenovao kardinalom, tada sam shvatio da je to taj znak.

Bili ste povezani s više Petrovih nasljednika, a sudjelovali ste i na dvjema konklavama. Možete li nam opisati/predočiti i to razdoblje?

Smrt Ivana Pavla II. duboko me potresla jer sam ga doživljavao kao duhovnog oca. Nakon njegove smrti prvi put sam ušao u konklave. Pokojni Ivan Balukčić zamolio me da pišem ono što se smije javno objaviti. Poslušao sam ga. Napisao jedan mali dnevnik toga procesa u konklavama. Kad sam se vratio to smo napisali u jednu malu knjižicu „Moje prve konklave”. Kolege su se našalile: „Ti sad očekuješ i druge konklave kad si napisao prve”. I onda su se dogodile i druge. Nakon povlačenja Benedikta XVI. napisao sam „Moje druge konklave”.

Moje iskustvo svjedoči da Crkva nije ni izdaleka ono što pišu novine ni ono što je prisutno u javnom mnijenju. Iskustvo Crkve iznutra je nešto sasvim drugačije. Izbor pape je djelo molitve, djelo povjerenja u Boga.

Kad smo izabrali papu Franju, izišao sam na trg i novinari su me „napali”: „Što ste ovoga izabrali? Ništa o njemu nismo pripremili”. Našalio sam se i rekao: „Hvala Bogu da papu ne biraju novinari.”

Što je na vas ostavilo dubok trag? Što vas je posebno obilježilo? S kojima izazovima ste se susretali?

Cijeli život je bio i jest izazov. Svaki dan treba svjedočiti vjeru i nadu. Trebalo je ljude ohrabriti na putu vjere. U svojoj službi nisam se vodio time da kažem nešto učeno, nego da utvrđujem u vjeri i da vjeru svjedočim. Živio sam s narodom. Obilazio sam župe, živio sa svećenicima, bogoslovima, redovnicima i redovnicama…

Što me najviše obilježilo? Vodio sam se mišlju da je svaki dan nova prilika i molitva Bogu da ispunim njegovu volju svakoga dana. To me vodilo kroz sve vrijeme. Koliko god čovjek imao pameti i mudrosti, ništa to ne vrijedi ako ne ispuni volju Božju.

Svaka žrtva me izgrađivala. Koliko god je u životu bilo žrtve, ona me izgrađivala u tome da budem svjestan da se ništa vrijedno ne može ostvariti bez žrtve. Tada sam shvatio da valja svoj križ prihvatiti. Nije Isus uzalud rekao: „Tko hoće za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi”. Bilo je to jedno iskustvo fizičkoga, psihičkog i duhovnog trpljenja. Sve me to naučilo da ne mogu biti iznad Učitelja.

Kakvo je stanje Crkve u Bosni i Hercegovini danas?

Vrlo često znam govoriti da se može gledati dvostrukim očima. Prvo, može se gledati kukajući da nije kao što je nekada bilo. Drugo, može se gledati što učiniti da ono što postoji opstane. Više pozornosti sam dao ovom drugom. Za vrijeme najtežih situacija u ratu znao sam preko medija reći kako nikome ne mogu kazati da ne odlazi jer tko odlazi snosi posljedice svoga odlaska, a tko ostane, zajedno ćemo pa kako nam bude. Narodu sam dao do znanja da sam uza nj. Tko ostane, s njim sam spreman zajedno trpjeti.

Danas možemo jasno i statistički govoriti. Od 528 tisuća vjernika koliko je nadbiskupija imala, danas nemamo 180 tisuća. Međutim, za onima koji su otišli nema smisla plakati, nego se pitati što učiniti s onima koji su ostali. Jasno da su nam ostali starci, mladi entuzijasti koji su spremni istinski podnijeti izazove života.

Moramo priznati da formacija mladih nije bila da se nose sa životom. Formacija je bila da uživaju. Čim mogu uživati, bježe. Mladima znam poručiti da moraju nositi život. To nam je govorio papa Ivan Pavao II., ali i papa Franjo. Dakle, treba sudbinu uzeti u svoje ruke. Posebno je to naglašavao papa Ivan Pavao II. prigodom proglašenja blaženim Ivana Merza. U tom duhu gledam kako se nakon rata podići iz pepela. Počeli smo s katoličkim školama, Caritasom, organizacijom mladih, Katoličkim tjednikom, itd. Time smo htjeli poručiti da se trebamo nositi s izazovima.

Kako gledate na budućnost? Ima li znakova nade?

Ne sumnjam u to ima li nade. Pitanje je koliko surađujemo s nadom. Često nam nedostaje hrabrosti suočiti se s izazovima, da prihvatimo svoj križ. Itekako znamo govoriti i propovijedati evanđelje da smo sol zemlje i svjetlo svijeta. Znate da i najmanje zrno soli mijenja okus. Moramo biti sol na ovoj zemlji i svjetlo Kristovo koje je jače od tame. Time mijenjamo ozračje protiv mržnje. Moramo liječiti ratne rane. Moramo dati svjedočanstvo vjere na ovim prostorima gdje su naši korijeni najdublji. To je izvor nade.

Kad je sluga Božji Stadler od pape tražio moći, relikvije svetaca, papa mu je tada rekao: „Gdjegod u Bosni zakopaš, naći ćeš kosti mučenika”. Drugim riječima, ova zemlja natopljena je krvlju mučenika i tolikim suzama. Ne smijemo to zaboraviti i prezreti. Moramo to znati vrednovati i poštivati. U ljudima želim pobuditi svijest da znamo na čemu živimo.

Naše stanje nije sjajno, ali radostan sam što još ima vjere i žilavosti u narodu, što ima spremnih na žrtvu. Također često ponavljam kako moji svećenici nisu sveci, ali su heroji. Trebalo je doći na zgarište bez kuće, bez crkve, bez naroda i početi od nule. I tu im odajem priznanje za sve te žrtve.

Je li znak ili simbol nade i nedavno izišla Kronika, odnoso tri knjige, u kojima su zabilježena događanja vezana za Crkvu u Bosni i Hercegovini? Vi ste svemu tome svjedok. Može li to biti svojevrstan čimbenik za proučavanje povijesti?

Moji tajnici bilježili su sve moje susrete. To je kronika mojih susreta. Dosadašnjih tajnika bilo je više, i oni su to bilježili. I povodom 25 godina biskupstva jedan od tajnika odlučio je to objediniti. Druge je animirao i skupio sve što se dogodilo u tih 25 godina i tako su nastale tri knjige. Vlč. Bojan Ivešić bio je najagilniji oko toga. Sudjelovao je i prof. Franjo Marić. Oni su najviše na tome radili. Nisam tome puno pridonio. Činjenica da nitko neće moći reći: „Nije učinio”. Iz tih podataka vidjet će što je sve učinjeno. Većinu stvari javnost ne zna. A u tim knjigama je napisano koliko je bilo susreta, razgovora, pohoda. A ni te knjige nisu sve zabilježile.

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini značajan je doprinos Hrvatskoga Caritasa sunarodnjacima, ali i drugima koji su u potrebi. Kako biste ocijenili dosadašnju suradnju i imate li poruku za vjernike u Hrvatskoj?

Ono što je možda politika napravila u Hrvatskoj (mijenjale su se stranke, pritisak Europe na Hrvatsku) jest to da se Hrvatska udaljila od Bosne i Hercegovine, pogotovo od nas Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zato je ova akcija vraćanje povjerenja, bez obzira što smo u dvjema državama. Mi smo jedan i jedna Crkva. Knjiga Mudrosti kaže: „Nemoj se stidjeti onoga tko je tvoje krvi”. Trebamo shvatiti da mi jedni druge trebamo. Sam taj Tjedan solidarnosti i ta gesta akcije Caritasa u Hrvatskoj prema ljudima u Bosni i Hercegovini zapravo je jače od novca, od sredstava. Jasno, sredstva su potrebna i bez njih ne možemo. Premošćujemo, naime, jednu krizu koja je bila i stvaramo jedno nove ozračje povjerenja. I na neki način uvažavamo da smo braća i po kulturi i po nacionalnosti.

Nitko nije dovoljan sam sebi. Mi jedni druge trebamo. Važno je shvatiti da opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini nije važan samo za nas, nego i za Hrvate u Hrvatskoj.

Imate li vi kao biskup neku posebnu duhovnost i kojem se svecu najčešće utječete?

Moja duhovnost započela je u obitelji. U obitelji smo svaku večer molili. I to posebno 1954. kada je proglašena Marijina Godina. I tada je u obitelj uvedena krunica. Stoga je sastavni dio moje duhovnosti bila molitva krunice.

Moj život povezan je s Gospom. Rođen sam na njezin rođendan. Mnoge stvari su se događale upravo na Gospine blagdane. Od malena sam vezana za Mariju i moja duhovnost je vezana uz pobožnost Mariji i molitvu krunice. Na neki način, Marija je bila jedan siguran oslonac. Ne samo moj nego i našeg naroda. Kad god nam je u povijesti bilo teško, trčali smo u svetišta tražiti utjehu i zagovor.

Kroz moje djetinjstvo, sjemenište, bogosloviju, svećeništvo i biskupstvo bio sam vezan uz Mariju i molitvu krunice.

Dnevnik.ba