U Bosni i Hercegovini u vezi mnogočega postoji pojmovna zbrka pa tako nije rijetkost da se u javnom prostoru potpuno neutemeljeno i promašeno koriste određeni pojmovi kojima mnogi ne znaju istinsko značenje.

Jedan od takvih pojmova je “fašizam”, koji se redovno koristi u svrhu difamiranja i sotoniziranja političkih neistomišljenika. Taj pojam najčešće koriste kreature upitnog intelektualnog kapaciteta koje obnašaju ulogu samodopadnih moralnih policajaca obučenih u uniforme samoproglašenih antifašista.

Osnovne odlike fašizma
Inače, temeljno obilježje talijanskog fašizma je neograničeno moćna država koja je neupitna i u koju se nipošto ne dira jer je ona “suvereni arbitar” koji kontrolira svaki aspekt ljudskog djelovanja. Fašistička je Država (!) podignuta na razinu religije i zbog toga ne čudi da je misao vodilja fašističkih filozofa bila: “Sve za državu, ništa protiv države, ništa izvan države.”

U svemu ovome postoji i ogroman paradoks koji se manifestira u tome da najveći broj takvih samodeklariranih antifašista u BiH dolazi iz bošnjačkog političkog korpusa budući da su upravo u tom korpusu najprisutniji elementi rehabilitacije i propagiranja duboko fašističkih ideja.

Kako se očituje bošnjačka inačica fašizma?
Primjerice, SDP-ov zastupnik u državnom parlamentu BiH Zukan Helez je svojevremeno javno predložio Zakon o zabrani vrijeđanja Bosne i Hercegovine u čijoj je srži temeljna fašistička krilatica: „Ništa protiv države!“. Time se nastoji ograničiti sloboda govora te institucionalizirati dominacija i državni teror na jezičnom polju. Ironija doseže vrhunac kada uzmemo u obzir da SDP u svom programu tvrdi kako će „stati u kraj širenju fašizma“ te da će shodno tomu „zabraniti rad fašističkim organizacijama“.

Dakle, radi se o stranci koja se inače diči antifašizmom, dok u isto vrijeme potpredsjednik stranke javno zagovara totalitarne ideje koje su puni procvat imale u fašizmu. Ako im je već cilj stati u kraj širenju fašizma i zabraniti fašističko djelovanje, bilo bi pošteno da krenu sa vlastitom strankom.

Za obranu države upotrijebit će se i nedemokratska sredstva
Da takva pojava nije izoliran slučaj, svjedoči izjava Adila Kulenovića, predsjednika šovinističke udruge Krug 99, koji je jednom prigodom pozvao Bošnjake da bojkotiraju proizvode sa područja „zamišljene Herceg-Bosne“ te je poručio kako “ni po koju cijenu neće odustati od države BiH”. Tada je zaključio militantnom i agresivnom porukom kako su za to spremni upotrijebiti “sva moguća demokratska i nedemokratska sredstva”. Ovakva brutalna prijetnja nedemokratskim sredstvima upravo je na tragu one fašističke „Sve za državu!“.

Rekompozicija nije moguća bez rata
Nadahnuće spomenutom fašističkom krilaticom nije zaobišlo ni predsjednika SDA Bakira Izetbegovića koji je u jednako ratnohuškačkom tonu jednom prilikom hladnokrvno izjavio kako jedno federalno rješenje poput trećeg entiteta “nije moguće bez rata”. Možda treći entitet i nije optimalno rješenje, ali je nemoguće ne primjetiti kako je to potpuno neprimjerena antidemokratska reakcija na jedan legitiman demokratski prijedlog koji se zasniva na istim federalnim načelima na kojima se temelje brojne visokorazvijene demokracije poput Belgije, Švicarske, Njemačke, Austrije, djelomično i Kanade, itd.

Da navedeni istupi izgledaju kao vrhunac mirotvorstva, pobrinuo se notorni Emir Suljagić, suosnivač Građanskog saveza, koji je otišao korak dalje. Reagirajući na izjavu kardinala Vinka Puljića u kojoj sasvim benigno propituje Komšićev legitimitet, Suljagić ga je nonšalantno nazvao „razrednim eugeničarom“. Potom je cjelokupnu Katoličku crkvu okarakterizirao kao „instituciju koja je prigrlila sve masovne ubice i njihove saučesnike“. Bezumni izljev bijesa je nastavio tvrdnjom kako bi „Vinko Puljić volio omanju lomaču organizovati“ pa je konačno u potpunom nedostatku introspekcije zaključio kako su riječi kardinala Puljića bile „ispod časti“.

„Liberali“ koji obožavaju državu
Sljedeći paradoks se sastoji u činjenici da liberali inače zagovaraju noćobdijsku državu, dok je prof. Mirjana Kasapović ispravno primijetila kako samodeklarirani liberali u BiH otvoreno štuju i idealiziraju državu, dakako konkretnu državu. Pri tome je navela primjer prof. Nerzuka Ćurka koji je svojedobno iznio „pozajmljivačku“ teoriju države u kojoj je otprilike konstatirao kako su Bošnjaci, Hrvati i Srbi tek razulareni gosti koji su „pozajmili“ BiH koja je domaćin i koja je postojala i prije njih („Bosne je bilo i biće još hiljadu godina!“). Time se država BiH etablira kao bezvremenski metafizički subjekt, odnosno transcendentna povijesna datost, što je apsurdno. Ovo je samo još jedan primjer neskrivene adorizacije države, a postoji ih još na stotine.

Ukoliko se ovome pridoda i priča o Zakonu o zabrani negiranja genocida koja također dolazi iz bošnjačke nacionalističke komponente, na temelju svega je razvidno kako su u bošnjačkom političkom korpusu prisutne ozbiljne fašističke pojave. Zbog potencijalnih zlonamjernih tumačenja napominjem kako ni na koji način ne odobravam niti potičem degradirajući odnos prema žrtvama Srebrenice, kao ni prema bilo kojoj nevinoj žrtvi s bilo koje strane. Poanta je da su već spomenuti prijedlozi i neprimjereni istupi većinom upereni protiv osnovnog demokratskog načela slobode govora, a gotovo uvijek se temelje na apsolutizaciji države.

Mit o „Državi Bosni“
Nažalost, ovakve parohijalne konstrukte i narative dobar dio bošnjačke političke, medijske i intelektualne elite ne demistificira, već ih otvoreno glorificira i potiče. Tako je u bošnjačkom segmentu stvoren mit o “Državi Bosni“, „probosanskim snagama“ i „prosvijećenim patriotama“ koji jedini čvrsto stoje na braniku Bosne i Hercegovine. Pardon, „Bosne“.

Produkt takvih neodgovornih društvenih elita su potpuno bizarne parole poput one “Bosne je bilo i biće još hiljadu godina”. Nisu rijetke ni uznemirujuće poruke pod izlikom „zaštite države od retrogradnih snaga“, pa tako neukusna Demokratska fronta (DF) Željka Komšića gotovo ratoborno vlastito javno priopćenje naslovljava „Građani – probudimo se, da ne bude kasno!“, a u istome pozivaju na „triježnjenje i buđenje“ jer je, barem prema njihovoj procjeni, situacija u zemlji „na ivici mogućih sukoba ozbiljnijeg karaktera“.

Uzvik „Ovo je Bosna!“ odjekivao je i mostarskim ulicama
U ogromnoj konkurenciji ovakvih prvoklasnih verbalnih akrobacija, nedvojbeni pobjednik je poklič „Ovo je Bosna!“ koji se mogao čuti tijekom tzv. bošnjačkog proljeća 2014. godine u hercegovačkom (!) gradu Mostaru. Logika je jasna – Država, to smo mi, a Država je Bosna. Pa čak i u Hercegovini.

Navedeno je zapravo relikt totalitarno-etatističkog mentalnog sklopa ukomponiranog u bošnjački neofašizam koji se manifestira glorificiranjem i obožavanjem Države Bosne. „Država (Bosna), to smo mi. U Državu (Bosnu) ne smije se dirati, ako vam se to ne sviđa onda jednostavno iselite“, sažetak je nevješto skrivene poruke neuvjerljivih „inkluzivnih liberala“ i njihove vizije građanske i multietničke BiH.

„Država Bosna“ uzdignuta na razinu religije
Sve ovo je perfidan pokušaj divinizacije i obrane ovakve infantilne, neodržive i disfunkcionalne države, uskogrudne „Jedne i Jedine hiljadugodišnje Bosne“ koja je u bošnjačkom korpusu uzdignuta na razinu religije. Nemala doza ironije je u činjenici kako takva retorika najčešće dolazi od samozvanih liberala koji, svjesno ili ne, propagiraju jedan antiindividualistički poredak koji je u totalnoj suprotnosti s fundamentalnim liberalnim načelima.

Ovakva vrsta „prosvijećenog patriotizma“, a zapravo autarkičnog neofašizma, nezreli je refleks uzrokovan nedovršenim nacionalnim maksimalističkim ciljem – državom Bošnjaka na teritoriju cijele BiH. Taj nezasitni samodopadni nacionalizam, dijelom obučen u ruho antinacionalističkog nacionalizma, znak je suštinskog nerazumijevanja vlastite zemlje i njene politogeneze. Samo takav rigidni nacionalizam može imati toliko drskosti da sebi prisvoji i monopolizira Bosnu, a samim time i njenu kompleksnu prošlost, kao i sve što Bosna uistinu predstavlja.

Iz tog nerazumijevanja proizlazi narativ o tome kako bh. Hrvati i Srbi imaju „rezervne domovine“ pa im valjda zbog toga treba uskratiti konzumiranje elementarnih političkih i građanskih prava, kao da oni nisu autohtoni bh. narodi čije je postojanje, jezik, vjera i kultura duboko utkana u jedinstveni mozaik bh. etnokonfesionalne raznolikosti.

Posljedice neodgovornih konstrukta
Rezultat perpetuiranog djelovanja u neofašističkom maniru je nestabilna, krhka i nedovršena država zarobljena u zamrznutom konfliktu i permanentnoj političkoj krizi. S jedne strane, Hrvatima je kao konstitutivnom narodu u Predsjedništvu BiH, a djelomice i u Domu naroda, gaženjem njihove izborne volje de facto oduzeto pasivno biračko pravo, jednako kao i Sejdiću i Finciju za koje se tobože brinu. Ako se uskraćivanje tog temeljnog demokratskog prava nekolicini pripadnika nacionalnih manjina smatra nedopustivim, koju onda riječ upotrijebiti kada se to neprestano radi čitavom konstitutivnom narodu? S druge strane, prisutni su i konstantni politički obračuni sa Republikom Srpskom kojoj se spori ime, odnosno sa Srbima kao takvima koji se u dijelu bošnjačke javnosti kolektivno označavaju „genocidnima“.

Kada se sve zbroji i oduzme, jasno je kako Bošnjaci zbog svoje brojnosti imaju najveću odgovornost za opstojnost Bosne i Hercegovine, kao i za stvaranje zadovoljavajućeg okvira za duboko podijeljeno bh. društvo. Zar nakon 25 godina neprestanog kaosa, kontinuiranih sukoba i neprekidnih kriza još uvijek postoje politički slijepci koji odbijaju uvidjeti da je BiH zapravo „idealna konsocijacijska situacija“? U takvim okolnostima je od presudne važnosti da svim konstitutivnim narodima bude osigurana politička participacija slobodnim odabirom legitimnih političkih predstavnika, kao i upravljanje vlastitim unutarnjim pitanjima temeljem grupne autonomije.

Izbjegavanje dogovora i kompromisa
Bošnjačke političke, medijske i intelektualne elite ignoriraju djelotvoran recept dogovora, uvažavanja i kompromisa. Umjesto toga, u dominantnoj mjeri su odabrali put rehabilitacije fašizma u bošnjačkoj varijanti, odnosno megalomansku ambiciju za ovladavanjem cijelom državom, a povrh svega su se pokazali kao politički nasilnici koji se neumorno iživljavaju nad najmalobrojnijim konstitutivnim narodom.

Konstruirani mitovi i ekskluzivističko identificiranje sa “Državom Bosnom”, mitskim „probosanskim snagama“ i „patriotskim blokom“ teško se mogu smatrati plauzibilnima. To je tek dio beskrajno maštovitog arsenala velikobošnjačkih i pseudograđanskih fanatika kojim neuspješno pokušavaju pridobiti „Jednu i Jedinu“ isključivo za sebe.

Bosnu i Hercegovinu neće razvaliti ni “zli susjedi” ni “neprijatelji države”, jer pored ovakvih „probosanskih snaga“, „antibosanske“ nisu ni potrebne.

Martin Mikulić I HSPF.info