Umjesto polemike i razmjene argumenata, etiketiranje i međusobno diskreditiranje – postala je to maksima javnog govora u BiH od koje pobjeći ne mogu čak ni oni mediji, odnosno autori, koji se iz  izravno referiraju na crkveno-religiozne krugove.

Naime, pišući komentar na božićni domjenak kardinala Vinka Puljića, na kojem se nisu pojavili legitimno izabrani hrvatski politički predstavnici, niti politički Hrvati iz javnog života BiH, ali zato jest Željko Komšić, ustvrdio sam kako je kardinalov božićni domjenak štetan po hrvatske nacionalne interese u BiH i njegova konstitutivna prava. Stoga sam postavio pitanje i hrvatskoj javnosti u BiH ali i samim katoličkim crkvenim strukturama u našoj zemlji, je li to kardinal Puljić upravo prodao Hrvate Komšiću?

Umjesto zalaganja za hrvatsku jednakopravnost u BiH i protesta zbog ustavnog i političkog nasilja koje se vrši nad njima, Hrvati su imali prigodu vidjeti kardinala kako se smješka u Komšićevom društvu i čuti ga kako govori o povratu crkvene imovine te mirovinskom i zdravstvenom osiguranju svećenstva. Dvije spomenute teme o kojima je kardinal Puljić govorio jesu važne, ali nisu važnije od ustavnog i političkog nasilja kojeg kardinalovi gosti na prijemu provode nad Hrvatima u BiH, naroda kojemu i sam kardinal Puljić pripada kao i ogromna većina vjernika koji u njemu vide svoga kardinala. Stoga sam se zapitao, i ne samo ja, je li u redu da kardinal Puljić božićni prijemu provede smiješeći se i ugodno ćaskajući s čovjekom koji je već tri puta ne samo besramno pogazio ustavna i politička prava Hrvata u BiH, nego ih i ponizio i uvrijedio, i kao Hrvate i kao građane. A sve to u društvu onih koji to nasilje ne samo odobravaju nego i na razne načine podržavaju i omogućavaju.

Ako ne zbog nacionalnih i političkih razloga, onda barem zbog moralnih i etičkih razloga kardinal Puljić nije sebi smio dopustiti da mu glavni gost na prijemu bude uzurpator ustavnih i političkih prava i pozicija Hrvata u BiH – član Predsjedništva BiH bez legitimiteta i legaliteta kojega Hrvati u BiH s punim pravom smatraju drugim bošnjačkim članom Predsjedništva i „personom non grata“ te nazivaju Sejdom Komšićem.

Ako ga je već morao pozvati zbog proceduralnih razloga, mogao je tu prigodu iskoristiti da upravo pred Komšićem, Izetbegovićem i Džaferovićem izrazi svoj protest zbog ustavnog, izbornog i političkog nasilja kojemu je cilj ustavno dekonstituiranje i političko marginaliziranje Hrvata u BiH. I da se vrlo jasno, glasno i nedvosmisleno založi za ustavnu i političku jednakopravnost svih konstitutivnih naroda u BiH - u skladu s Ustavom BiH i Daytonskim sporazumom, odnosno, vladavinom prava. A kako ne bi bilo zabune, i dometnuti kako je sastavni i neotuđivi dio spomenute jednakopravnosti pravo svakog konstitutivnog naroda da slobodno i samostalno bira svoje političke predstavnike u ona tijela vlasti i institucije koje je Ustav BiH namijenio takvoj vrsti političkog predstavljanja. Time bi kardinal Puljić i Hrvatima i cijeloj BiH pokazao da nije samo legalist, nego i čovjek koji u ime moralnih načela i građanskih vrijednosti ima hrabrosti javno se zauzimati za one kojima se krše ustavna prava i nad kojima se vrši političko i institucionalno nasilje. U tom slučaju, mnogo više bi ga cijenili i Hrvati u BiH i oni s kojima se družio i smješkao, bez obzira što im to ne bi bilo drago čuti.

A mogao je kardinal Puljić i šutjeti, odnosno biti do kraja formalan i protokolaran. Suzdržan, kako po pitanju tema na koje se referira tako i po pitanju oblika i intenziteta druženja s uzvanicima. I to bi bila poruka, neizravna i diplomatska, ali ipak poruka koja bi Hrvatima u BiH moralno i politički bila barem prihvatljiva. 

Umjesto toga, kardinal na božićnom prijemu otvara pitanja o povratku crkvene imovine i svećeničkim mirovinama. Pitanja koja se tiču njegovog i crkvenog materijalnog i financijskog interesa. Kako bismo dublje i bolje razumjeli ovaj čin, nužno je još jasnije opisati njegov društveni i politički kontekst.

Premda Komšić svoj politički šovinizam prema Hrvatima u BiH nastoji zamaskirati floskulama o građanskoj državi, svima koji prate političke prilike u BiH postalo je manje-više jasno da je on produžena ruka bošnjačkoga nacionalizma koji najprije Federaciju BiH želi pretvoriti u bošnjački entitet, a u duljoj perspektivi i cijelu BiH u bošnjačku nacionalnu državu. Prvi strateški korak na tom putu je institucionalno i političko dekonstituiranje Hrvata, nakon kojeg treba uslijediti ustavno i pravno dekonstituiranje i svođenje Hrvata na status nacionalne manjine u BiH. Komšić je, pri tom, simbol i izvođač radova politike dekonstituiranja, a Izetbegović i Džaferović članovi projektnog i logističkog tima koji djeluje iz drugog plana. Barem što se njihove komunikacijske strategije tiče.

Naime, uspjeh navedene politike dekonstituiranja Hrvata u velikoj mjeri ovisi o tome kako će se ta politika interpretirati u različitim javnostima u BiH, okruženju i svijetu. Ukoliko bi velikobošnjački nacionalizam javno i otvoreno obznanio svoje krajnje ciljeve, takva politika ne bi mogla računati na međunarodnu podršku između ostalog i zato jer bi to bilo otvoreno i eksplicitno kršenje Daytonskog sporazuma, a i u samoj BiH izazvala bi prevelik otpor kako političkih predstavnika Hrvata i Srba tako i raznih drugih društvenih i političkih aktera koji svoje karijere grade na „borbi protiv nacionalizma“. Stoga se velikobošnjački nacionalizam nastoji sakriti iza maske bosanstva i građanske države u kojoj ne bi bilo konstitutivnih naroda. Prešućujući pri tom činjenicu da bi u takvoj državi Bošnjaci bili natpolovična većina i da bi službeni jezik bio bosanski, to jest nacionalni jezik Bošnjaka te da bi Bošnjaci kao zaseban politički demos u takvoj državi mogli imati stopostotnu zakonodavnu i izvršnu vlast. Ukratko, da bi takva građanska država zapravo bila bošnjačka nacionalna država.

Stoga, najveća opasnost za projekt velikobošnjačkog nacionalizma i politike dekonstituiranja Hrvata leži u mogućnosti njegovog javnog demaskiranja. Što se duže taj nacionalizam uspije skrivati iza bosanstva i građanstva, tim će veći biti njegovi izgledi za uspjeh. Stoga je od iznimne važnosti za uspjeh tog projekta dobiti podršku, ili barem izbjeći javnu kritiku i osudu, od društvenih i političkih aktera koji nominalno i deklarativno ne pripadaju bošnjačkom društvenom i političkom okviru. Zato se u bošnjačkoj javnosti i medijima daje onoliko prostora i značaja, na primjer, Boži Skopljakoviću, predsjedniku politički potpuno minorne Hrvatske stranke BiH, ili HNV-u kojeg se želi javno pozicionirati kao da je ta obiteljska udruga politički pandan HNS BiH koji predstavlja preko 95% hrvatske izborne volje u BiH. Zato je toj politici toliko važno i da u medije i javnost ode slika o njihovom opuštenom i ugodnom druženju s kardinalom Puljićem. Tom slikom oni i dalje mogu obmanjivati domaće i strane javnosti kako u Komšićevom izboru nema ništa sporno i kako bošnjačka politika ne teži dekonstituiranju Hrvata nego njihovom prihvaćanju i uvažavanju. Jer, zaboga, takvu politiku podržava i kardinal Puljić ili barem ne vidi u njoj ništa sporno.

Sve je to trebao znati kardinal Puljić i biti potpuno svjestan društvenog i političkog konteksta svoga druženja i ćaskanja s Komšićem, Izetbegovićem i Džaferovićem. Ako nije bio, svejedno je napravio grijeh propusta i bilo bi moralno i odgovorno s njegove strane da se nakon svega barem javno ispriča Hrvatima u BiH. Ako mu je uopće stalo do njih i njihovih ustavnih i nacionalnih prava i interesa.

Ako je bio svjestan, onda se njegov govor na božićnom prijemu pred Komšićem, Izetbegovićem i Džaferovićem o povratu crkvene imovine i svećeničkim mirovinama može okarakterizirati kao čista trgovina za svoj i crkveni račun a na štetu ustavnih i političkih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda. Stoga sam se, i dalje smatram, s pravom zapitao „Je li uzoriti kardinal Puljić prodao Hrvate Komšiću“.

Dnevnik.ba/J.Gudelj