Prije 27 godina (dana 20. listopada 1992.), nakon niza pojedinačnih provokacija i ubojstava Hrvata na travničkom području, muslimani su podmuklo, iz zasjede ubili zapovjednika travničke brigade HVO-a, Ivicu Stojaka čime je označen početak otvorene agresije na hrvatske prostore u Lašvanskoj dolini i srednjoj Bosni. Ovaj podmukli zločinački čin izvršen je planski i organizirano s ciljem izazivanja oružanog sukoba s Hrvatima i snagama HVO-a s kojima su muslimani tada bili još uvijek u formalnom savezništvu protiv srpskog agresora.

Stojak je ubijen s leđa, kroz vjetrobransko staklo vozila u kojemu se nalazio, na nadzornoj točki na istočnom ulazu u Travnik, hicima u leđa što su ih iz automatskog oružja ispalili Enes Aličić, Semir Terzić zvani Tara i njihovi vojnici, piše Zlatko Pinter za Kamenjar.com.

Terzić je bio jedan od zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi i utemeljitelj specijalne postrojbe MOS-a (Muslimanske oružane snage) u Travniku koja je imala za cilj etničko čišćenje travničkog područja od hrvatskog življa i uništenje HVO-a, a Aličić, pripadnik sedme muslimanske brigade.

Vozilo je na nadzornom punktu zaustavio Enes Aličić. Po iskazu svjedoka, poslije kraćeg razgovora sa Stojakom, on, Semir Terzić i nekolicina njihovih ljudi pucali su iz automatskog pješačkog naoružanja u automobil kojom su prilikom njega usmrtili, a teže ranili načelnika stožera travničke brigade Zvonka Gašu.

Osim ovog zločina, Terzić je odgovoran i za napad na selo Maljine-Bikoši i strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata (u rujnu 1993. godine), u vrijeme kada je u 306. brdskoj brigadi obnašao dužnost pomoćnika za moral i vjerska pitanja.

Poslije rata ovaj je zločinac postavljen za „sekretara Sekretarijata za obranu općine Travnik“ s činom majora tzv. Armiji BiH, a kasnije se zaposlio kao profesor filozofije u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku. Njegovi najbliži suradnici (među ostalima i Safet Durguti) dovođeni su u vezu s međunarodnim terorizmom, islamskim terorističkim organizacijama i istaknutim teroristima kojima je bio zabranjen ulazak u SAD.

Prema kasnije utvrđenim činjenicama i iskazima brojnih svjedoka, o ubojstvu Ivice Stojaka i svemu što se događalo vezano za taj slučaj, 30 minuta poslije zločina obaviješteni su kapetan Hasan Ribo, zapovjednik štaba Armije BiH u Travniku, Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade u Travniku kao i general Jasmin Jaganjac.

Ovaj je zločin rasplamsao do tada tinjajući oružani sukob između HVO-a i „Armije BiH“ u Travniku – jednoj od najvažnijih strateških točaka u srednjoj Bosni na koju su muslimani prebacili značajne snage.

Podsjetimo što je prethodilo tom sukobu.

Vojno-obavještajna služba Glavnog stožera HVO-a, već je 6. listopada te 1992. godine izvijestila svoju uspravnicu kako je u rajonu Travnika prije više od mjesec dana formirana posebna postrojba mudžahedina koja je u sastavu imala oko 250 ljudi. Ona je bila popunjena s naoružanjem oko 50% i sudjelovala je u borbenim djelovanjima, pa i masakru nad Hrvatima (pripadnicima HVO-a) u selu Lješće – koji je (8. listopada) na TV Sarajevo, u emisiji „Dokumenti“ prikazan kao zločin nad pripadnicima „Teritorijalne obrane Liješće“.

Pripadnici „Armije BiH“ u selu Karauli, 13. listopada su pucali na vozilo zapovjednika HVO Jajce, Stjepana Blaževića, a zabilježen je i niz pojedinačnih ubojstava čije su žrtve bili Hrvati koji su ipak nastojali održati kakvo-takvo savezništvo s muslimanima, svjesni da ovi raspolažu mnogo jačim vojnim snagama.

Padom Bosanske Posavine (početkom listopada 1992. godine) i izbjegom desetaka tisuća muslimana iz ovih područja ali i istočne Bosne koju su njihove snage gotovo bez obrane prepustile srpskom agresoru, situacija u Lašvanskoj dolini pa i cijeloj srednjoj Bosni počela se usložnjavati, ponajprije zbog masovnog priljeva muslimanskih izbjeglica koje su u hrvatskim enklavama potpuno promijenile etničku strukturu stanovništva.

U danima prije srpske okupacije Jajca – pri čemu je već polovicom listopada 1992. godine bilo posve jasno kako su se muslimani okrenuli protiv HVO-a, jer su izravno pomogli srpskom agresoru („JNA“ i „Vojska Republike Srpske“) u osvajanju ovoga grada (time što su blokirali pristup hrvatskim snagama i dostavu ratnog materijala i hrane), situacija se dalje komplicirala.

Kad je konkretno u pitanju Lašvanska dolina (pa i Travnik), treba imati u vidu da su Hrvati bili spremni na otpor daleko prije nego muslimani (koji su zahvaljujući svome političkom i vojnom vodstvu kalkulirali izbjegavajući sukobe sa Srbima), te su prvi osvojili brojna skladišta i proizvodne pogone bivše „JNA“, pa i goleme količine oružja, streljiva i zaliha goriva (nafte i benzina) što muslimanima nikako nije išlo u prilog. Oni su, naime, ultimativno tražili podjelu ratnog plijena iako u tim operacijama nisu sudjelovali, što je bio samo povod za napade. Te su jeseni 1992. godine muslimani krenuli u otvorenu agresiju na hrvatska područja, računajući da će s postrojbama HVO-a (koje su bile znatno slabije od njihovih snaga – po pitanju broja naoružanih vojnika) lakše izaći na kraj nego sa Srbima i stvoriti etnički čisto područje za svoju buduću državu.

Uvjereni kako su upravo oni „temeljni narod“ u BiH, a njihova „Armija BiH“ jedina „legalna“ i „legitimna“ oružana sila, muslimani su po potrebi mijenjali saveznike, pa čak i ratovali međusobno, da bi na kraju ispali jedine žrtve u ratu u BiH, što je gruba povijesna krivotvorina koja je producirala brojne nepravde (prije svega nekažnjavanje njihovih zločina) i posijala klice daljnjih nesporazuma čije se posljedice osjećaju i danas.

Posve je jasno i zna se kako je njihovo političko vodstvo na čelu s Alijom Izetbegovićem reagiralo na velikosrpsku agresiju prigodom napada na selo Ravno (u općini Trebinje) i njegovog razaranja i etničkog čišćenja (1. listopada 1991. godine) proglašavajući „neutralnost“ i izjavljujući: „To nije naš rat“.

Što se osvajanja hrvatskih područja tiče, oni su svoje namjere otvoreno objelodanili i na „Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima „Armije BiH“ s terena koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“ (čisto hrvatskih gradova).

Prave nakane muslimanskog vodstva (kako političkog, tako i vojnog), došle su do punog izražaja u vrijeme njihove operacije „Neretva ’93“ (započela je 9. rujna 1993. godine – dakle, gotovo tri tjedna prije održavanja „Prvog bošnjačkog sabora“ u Sarajevu) kojom se nastojalo potpuno poraziti HVO, etnički očistiti domicilna hrvatska područja u dolini Neretve i izbiti na Jadransko more. Oni su pri tomu stupili i u savezništvo sa srpskim agresorom (snagama iz okupiranih podričja BiH i Republike Hrvatske) i tako pokušali ostvariti svoje ciljeve.

Nakon što je ovaj plan propao (jer su Hrvati svoje prostore uz velike žrtve obranili), Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i opet otpočeti suradnju s Hrvatima (pa su u jednoj fazi čak pristali i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom), da bi se poslije rata (ne prvi put) opet okrenuli protiv njih – jedine snage koja je od početka sve činila kako bi se obranila BiH.

Naime, da se Hrvati iz Bosne i Hercegovine uz pomoć Republike Hrvatske nisu organizirali za obranu već u jesen 1991. godine, da nisu stvorili svoju Herceg Bosnu i HVO i grčevito se borili, ova bi zemlja za kratko vrijeme bila okupirana od Srba. Da Republika Hrvatska nije podržavala cjelovitu BiH, prva je priznala, pomagala vojno, humanitarno i na sve druge načine, zbrinjavala i hranila desetke tisuća muslimanskih izbjeglica, da nije utjecala na to da hrvatski narod izađe na referendum i glasuje za neovisnu BiH, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. Da Hrvati iz BiH i Hrvatske nisu ponovno ginuli u završnim operacijama protiv srpskih snaga (nakon potpisanog Washingtonskog sprazuma u ožujku 1994. godine), Bosne i Hercegovine ne bi bilo.

Kad danas slušamo kako se u Sarajevu grubo izvrće istina i konstruira neka nova povijest ratova 90-ih, a Hrvati proglašavaju „agresorima“ i „faktorom destabilizacije“, postavlja se pitanje kako s takvim ljudima uopće graditi zajedničku državu i ima li ona budućnost.

Muslimanski agresor ubio je u srednjoj Bosni 1.606 Hrvata, od toga 121 dijete, a protjerali su oko 150.000 pripadnika ovog naroda (dok je njih barem 3 puta manje napustilo svoja ognjišta). I sve se to, pogotovu uloga „Armije BiH“ i mudžahedina u agresiji na hrvatska područja kao i njihovi masovni i krvoločni zločini, prešućuje.

Pored ostaloga, ne smiju se zanemariti činjenice kako se ratni sukob između muslimana i Hrvata odvijao na 95% područja gdje je u većini hrvatski narod, dakle, na prostorima koji su prema svim dotadašnjim mirovnim planovima međunarodne zajednice spadali u hrvatske provincije, a niti to da su Hrvati jedina strana u sukobu u BiH koja je svaki mirovni plan prihvatila – što nije bio slučaj sa Srbima i muslimanima.

Ima oni koji uporno dokazuju kako su za hrvatsko-muslimanski sukob podjednako krive i jedna i druga strana, iako argumenti govore nešto posve drugo.

Ubijanja jeste bilo na svim stranama – kao uostalom u svakom ratu na svijetu – i potpuno je jasno kako ni Hrvati u cijeloj priči nisu bez ikakve krivnje (jer su i neki od njih činili pojedinačne ekscese i zločine), ali dokazivati tezu kako su oni izazvali sukob s daleko nadmoćnijim oružanim snagama i to isključivo na svojim područjima (!) gdje su bili u potpunom okruženju (što od muslimanskih snaga što od srpskog agresora), ravno je apsurdu.

Sama tvrdnja da je najmalobrojniji (hrvatski) narod u BiH planirao i organizirao etničko čišćenje nad dva i pol puta brojnijim muslimanima (prema popisu iz 1991. godine Hrvata u BiH je bilo 17,38%, muslimana 43,47%) već je sama po sebi toliko nevjerojatna da tu nikakav komentar nije potreban, a pogledamo li tijek događaja u srednjoj Bosni i posljedice tog ratnog sukoba, istina o svemu još je očitija.

Hrvatska „šestorka“ Herceg Bosne u Den Haagu je optužena i osuđena za „udruženi zločinački pothvat“ (!?) i to usprkos svim dokazima koji to negiraju i bez ijedne činjenice koja bi takvu tezu mogla potvrditi i opravdati.

Koliki je cinizam „velikog zapadnog demokratskog svijeta“ i kakvo je njihovo shvaćanje pravde, pokazuje upravo drugostupanjska presuda u predmetu „Prlić i ostali“, kada su zadnjeg dana funkcioniranja ICTY-a (29. studenoga 2017. godine) izrečene kazne dugogodišnje robije nepravedno optuženima, pri čemu je general Slobodan Praljak pred očima cijelog svijeta oduzeo sebi život zbog nametnute stigme ratnog zločinca. Da ironija bude potpuna, u obrazloženju odluke Žalbenog vijeća oslobođen je krivnje za rušenje Staroga mosta u Mostaru, dok su Ahmići okarakterizirani kao „legitiman vojni cilj“ (iako su upravo ovi slučajevi čitava dva desetljeća bili stupovi muslimanske propagande kojom su dokazivani „agresija Hrvata“ i njihove „zločinačke namjere“ prema muslimanima).

Za zločin nad Ivicom Stojakom i 1.605 preostalih hrvatskih žrtava (većinom civila kojih je ubijeno ukupno 1.088), gotovo nitko na muslimanskoj strani nije odgovarao.

O kakvim se zločincima i zločinima radilo, dokaza je i više nego dovoljno.

Treba samo pogledati na Internetu ono što su oni i njihovi mudžahedini zabilježili kamerama u agresiji na Hrvate, pa i vezano za unutarnji muslimansko-muslimanski oružani sukob u zapadnom dijelu BiH, u kojemu, primjerice, Atif Dudaković bez ikakve zadrške i grižnje savjesti hladnokrvno zapovijeda likvidacije svojih sunarodnjaka i paljenje njihovih kuća.

O ritualnim odsijecanjima glava, surovim masovnim masakrima, paljenjima, razaranjima i pljačkama čitavih sela, silovanjima i zvjerskim iživljavanjima Alijinih bojovnika i njihovih saveznika radikalnih islamista (mudžahedina) nad Hrvatima postoji čitava arhiva nepobitnih i autentičnih dokaza – od dokumenata do video snimaka, pa i zapisnika sa suđenja, ali pravde još uvijek nema.

Bez pune istine o prošlosti i bez pravde nema povjerenja, harmoničnih odnosa i u konačnici normalnog života među narodima u Bosni i Hercegovini.

Činjenica je to koju konačno u ovoj zemlji svi oni kojima je do nje stalo moraju shvatiti.