Gospodine Šoljiću, ovih dana se obilježava godišnjica utemeljenja Hrvatske Republike Herceg Bosna.  Je li osnivanje HRHB bio ispravan potez tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva u BiH, posebno s obzirom na to u kakvoj se političkoj poziciji hrvatski narod nalazi danas?

Svi oni koji su se tada bavili politikom mogli su očekivati događanja, možda ne u tako gruboj formi, kakva smo imali u devedesetim godinama 20. stoljeća. Napadom na Ravno počeo je rat. Razrušeno je jedno hrvatsko selo, kuće su porušene, stanovnici protjerani a nije bilo reakcije tadašnje vlasti. K tomu je još čelnik tadašnje BiH izjavio da to nije njegov rat, onda je jasno da samo sami sebe možete zaštiti. To je sjeme Herceg Bosne, najprije kao Hrvatske zajednice HB a potom i Hrvatske Republike HB. To je bila jedna vrsta pripreme za ono što je kasnije došlo. HRHB je završetak formalnog stavljanja tri konstitutivna naroda u istu poziciju jer je to projekat koji je međunarodna zajednica predložila a ne hrvatska strana, kako se danas zlonamjerno predstavlja. Herceg Bosna nije nastala da bi rušila Bosnu i Hercegovinu, nego je to bio prijedlog međunarodne zajednice, koji su Hrvati prihvatili, kako bi se Hrvati doveli u ravnopravnu poziciju s druga dva naroda. Želja Hrvata da budu jednakopravni je u potpunoj suprotnosti s onima koji žele dominaciju jednog naroda nad drugim. Ako netko može napadati model Belgije ili Švicarske, nacija koje su napravile modele unutarnjeg ustroja koji im je omogućio da stoljećima ne ratuju, a podržavati ovu situaciju kakva je kod nas, gdje se stalno vodi bitka za dominacijom i za teritorijem, to je jednostavno loše. Zamislite gdje se mi danas nalazimo kad čelnici jednog naroda traži praktičnu kapitulaciju drugog naroda.

Hrvatske Republike Herceg Bosne danas formalno više nema. Ona je danas dijelom Federacije BiH. No, o HRHB gotovo svakodnevno se govori u bošnjačkoj javnosti, naravno uvijek negativno konotirano. Zbog čega se HRHB danas toliko sotonizira?

Oni koji ne žele Hrvate kao ravnopravan narod, naravno da sotoniziraju HRHB i da im ona smeta. Da bošnjačka strana Hrvate prihvaća kao ravnopravnog partnera, onda bi se oni tako i ponašali i skupa bismo izgrađivali državu Bosnu i Hercegovinu. No, oni nas vide kao manjinu, a zna se kako ovdje manjina prolazi. To je osnovni razlog sotoniziranja Herceg Bosne. Potpuno je jasno kako je počeo bošnjačko-hrvatski rat. Rat je počeo tako što je međunarodna zajednica Hrvatima dodijelila provincije za koje su Bošnjaci smatrali da trebaju pripasti njima. Rat je počeo jer su travnička i mostarska provincija dodijeljene Hrvatima. Bošnjaci se nisu slagali s tim i napali su ta područja. Nažalost, Sarajevo i danas vodi istu politiku samo se služi drugačijim sredstvima. Tamo gdje su Bošnjaci većina, oni traže načelo jedan čovjek jedan glas. Zašto se recimo Travnik ne uredi kao Mostar? Koji je razlog za to? Pa samo to što su Bošnjaci većina u Travniku a Hrvati u Mostaru. Tamo gdje su Bošnjaci većina nema šanse da se drugima daju konstitutivna prava.

Činjenica je da u BiH već 25 godina traje zamrznuti konflikt. Vidite li ikakav izlaz iz ove situacije?

Nedavno sam na radiju slušao bivšeg reisa Cerića. On kaže da je BiH uvijek bila globalno pitanje. Dakle, naš problem nije rješiv ovdje na lokalnoj razini. Tri naroda ne mogu naći zajednički jezik jer jedan želi biti ravnopravan, drugi želi dominaciju a treći želi samostalnost. Mi teoretski ne možemo doći do dogovora. No, s obzirom na to da se nalazimo na tlu Europe, nadam se da će oni shvatiti što znači daljnje održavanje zamrznutog konflikta ovdje. I to iz sigurnosnih razloga. Nije baš isto teroristima da u Beč dolaze iz Afganistana i Pakistana ili iz BiH. Zapad taj problem mora vidjeti.  Mislim da neki zapadni stratezi to ipak vide. Mi o tomu ne možemo puno ni znati. No, vjerujem da će Zapad naposljetku ovdje ipak napraviti jedan takav prostor da će tri naroda biti u potpunosti ravnopravna te da nitko neće prijetiti opasnost zbog BiH, niti nama koji ovdje živimo niti našem okruženju.

Hrvati u BiH često imaju osjećaj da Zapad radi protiv njihovih interesa. Zbog čega je to tako i otkud dolazi taj osjećaj?

Postoje za to pragmatični razlozi. Recimo, kad je na ove prostore dolazila Austro-ugarska Hrvati su je željno iščekivali. Mislili su da dolazi napokon prijateljska zapadna zemlja, kršćani itd. No, nije bilo tako. Austrija je htjela begove, koji su bili protiv nje, prevesti na svoju stranu, a Hrvati su je svakako podržavali. Dakle, oni koji su je podržavali nisu dobili nikakvu pozornost, nego su je sva pozornost usmjerena na one koji su bili nezadovoljni dolaskom Austrije. Tako je i danas sa stranim silama.

Kakva je budućnost Herceg Bosne? Što je danas Herceg Bosna za Vas?

Nevjerojatno je koliko je danas prosječan bh. Hrvat vezan za Herceg Bosnu. Herceg Bosna je dobar temelj da Hrvati napokon izbore jednakopravnost u BiH. Nije normalno da netko bira tvoje političke predstavnike. Oni koji smatraju takve postupke normalnima nikako ne mogu biti prijatelji Hrvata. Oni koji Hrvatima osporavaju pravo biranja vlastitih političkih predstavnika su neprijatelji hrvatskoga naroda. To mora biti svakomu jasno. Pa ne može vam biti prijatelj netko tko vam osporava osnovna ljudska prava. Dugoročno gledano, Hrvati će naposljetku sigurno izboriti svoju jednakopravnost, jer na ovim su se prostorima održali u puno gorim uvjetima. Ne treba zaboraviti da je u jednom trenutku u povijesti u BiH ostalo svega 25.000 Hrvata. Pa su i to preživjeli a preživjet će i ovo.

Za mlađu generaciju analitičara Herceg Bosna više ne predstavlja nikakav teritorij nego je ona simbol i ideja slobode i suverenosti hrvatskoga naroda u BiH.

U tom je i glavni problem. Sarajevu je samo alibi da Herceg Bosna podrazumijeva i neke teritorijalne preinake. Njima je pravi cilj onemogućiti Hrvate da budu politički i ustavno ravnopravnima. Istina, jedan od modela jest i federacija tri nacionalno dominantna entiteta. Ali to je samo jedan od modela. Evo, neka bošnjačka politika napravi prijedlog prema kojem će Hrvati biti ustavno i politički jednakopravni s druga dva naroda, da odlučuju o sebi tamo gdje je to bitno. Ne mora to biti nikakav teritorij. To nije samo moj stav. Hrvatska politika je u tom pogledu fleksibilna i traži samo poštivanje Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma koji kaže da je BiH država tri konstitutivna naroda.

Unatoč tomu, i dalje smo u zamrznutom konfliktu, čini li vam se da živimo „rat poslije rata“?…

Rat poslije rata je prljav. Počeo je prvo s teorijama da je riječ o incidentima tamo gdje je bošnjačka Armija RBiH napravila zločina. A tamo gdje je zločin počinila hrvatska strana onda se to proglašava sustavnim zločinom. Tamo gdje su bili zatočeni Hrvati, govori se o sabirnim centrima, a tamo gdje su bili Bošnjaci govori se o logorima. Isto tako, Bošnjaci danas slave oslobođenje Jajca ili Mostara. To nema nikakve veze sa stvarnim događajima. Bošnjačka vojska je tada bila nikakav faktor i HVO je obranio odnosno oslobodio te prostore. Da je Mostar bio blokiran kao i Sarajevo, odnosno da ga Hrvati nisu obranili, rat bi išao sasvim drugačije. Isto tako, Vojska RS je pomagala Armiji RBiH jer su stvorili sporazum o mirovanju bojišnica. Tako je Armiji omogućeno da izvuče svoje snage koje su bile okrenute prema Srbima i da krenu na Hrvate u središnjoj Bosni i Hercegovini. Iznajmili su bili i topništvo od Srba. To je jasan pokazatelj da su oni bili u jednom dijelu u savezu. Svatko je svakom u tom ratu pomagao i svatko je protiv svakog ratovao.  Jedan od glavnih bošnjačkih mitova je i da je Armija RBiH bila multinacionalna. To jednostavno nije istina i HVO je bio puno više multietnički od Armije. Zašto, recimo Armija nije počinila niti jedan zločin protiv muslimana? Pa samo je iz toga jasno čija je to vojska. No, povijest moramo ostaviti povjesničarima i krenuti izgrađivati zajedničku nam domovinu BiH, i to kao državu u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda.

Dnevnik.ba