Bosna i Hercegovina, dvadeset i četiri godine nakon Daytona, tvrdoglavo se vrti u krug i tako se svake godine sve dublje ukopava. Iz sivila društveno-političke i gospodarske stvarnosti polagano tonemo u mrak.
Građani Bosne i Hercegovine sada već svakim satom nezaustavljivo iskaču iz te jame, tako da danas u inozemstvu živi najmanje dva milijuna osoba podrijetlom iz BiH što bi u postocima bilo 53 % u odnosu na ukupni broj od 3 791 622 stanovnika. Dakle, u dijaspori živi još pola Bosne i Hercegovine! Umjesto bilo kakvih mjera ili barem kurtoazne zabrinutosti, naši političari barataju samo statističkim podacima, sliježu ramenima i najčešće optužuju jedni druge ili pak nešto treće u što spada i ćevabdžinica koju su optužili za užasne brojke zagađenosti sarajevskoga zraka koje su očitali američki mjerni instrumenti, a koji se nalaze u njezinoj blizini. Uglavnom, uvijek je netko drugi kriv, a ovih mjeseci, pa i godina, najviše se prstom upire u Republiku Hrvatsku. Novost je samo što su u tom smjeru uprli prstom potpuno zaboravljeni bivši visoki predstavnici u BiH: Ashdown – Bildt – Schilling, piše fra Janko Ćuro za Svjetlo riječi.
Ništa više, ništa manje
U sivilo naše društveno-političke situacije savršeno se uklopio i Ured visokog predstavnika u BiH (OHR). Od 1995. godine do danas izmijenilo se sedam visokih predstavnika od kojih trojica, izgleda, još uvijek smatraju da „visoko predstavniče” ovom već poprilično iscijeđenom i politički unakaženom državom. Ovu tvrdnju najbolje podupire nedavna pismena optužba bivših visokih predstavnika Bildta, Ashdowna i Schwarz-Schillinga koji su, k'o grom iz vedra neba, optužili Hrvatsku da se miješa u unutarnja pitanja BiH i to samo zato što je izrazila zabrinutost za teške povrede političke ravnopravnosti hrvatskoga naroda u BiH koje su im bile zagarantirane Daytonskim sporazumom. Otkud sad ova trojka i tko ih iskopa iz naše neslavne prošlosti nije pitanje na koje je teško odgovoriti: oni kojima trebaju ovakve izjave. Ono što je nejasno jest smatra li se ovaj trojac Bosancima? Ako se ne smatraju Bosancima, onda se ovim instruktivnim pismom i sami miješaju u unutarnja pitanja BiH kao građani Švedske, Velike Britanije i Njemačke. A ako svoje pravo temelje na činjenici da su nekada obnašali visoke službe u BiH, onda su trebali uzeti u obzir činjenicu da je Hrvatska supotpisnica Daytonskoga sporazuma i kao takva ima pravo, ali i obvezu izreći svoj stav o aktualnim pitanjima u BiH, posebno ako smatra da su ugrožena i pogažena prava hrvatskoga naroda u BiH. Što god da je u pitanju, najbolje bi im ipak bilo da se i sami propitaju koliko su u svojih sedam godina službe u BiH pridonijeli pomirenju i prosperitetu svih njezinih naroda, a koliko su pridonijeli političkom mraku u kojem se danas BiH nalazi?
No, tu se priča ne završava. Naime, Dnevnik 2 Federalne televizije 10. prosinca 2018., govoreći u kontekstu uplitanja susjednih država u unutarnja pitanja BiH, prenio je priopćenje OHR-a u kojem se kaže kako „predstavnici HDZ-a iz Hrvatske, zajedno s Draganom Čovićem, čelnikom HDZ BiH, tvrde da je izbor Komšića bio nelegitiman i protuustavan. Ipak, niti Ustav BiH, niti izborni zakon BiH ne tvrde da članove Predsjedništva moraju izabrati članovi njihove 'vlastite skupine'”. Ostavljajući po strani sadržaj priopćenja, ponižavajući je njezin izričaj prema kojemu za OHR Hrvati više nisu narod, nego „skupina” za koju čak nisu ni pojasnili radi li se o etničkoj, stranačkoj, plemenskoj... „skupini”. Prema toj matrici, vjerojatno su i drugi narodi u BiH kategorizirani kao „skupine”. S druge strane, to što su drugu dvojicu predstavnika izbrale njihove „vlastite skupine” ne smeta ni Ustavu ni izbornom zakonu, jer su (gle sad čuda!) u skladu i s Ustavom i s Daytonskim sporazumom. A da stvar bude poraznija, ovu nepravdu personificiraju jednom osobom i jednim imenom: Dragan Čović. A to je podlo jer se ovdje uopće ne radi o imenu ili konkretnoj osobi, tj. ne radi se o tome bi li izbor gospodina Čovića u Predsjedništvo BiH riješio sva hrvatska otvorena pitanja u BiH. Da je gospodin Čović mogao nešto riješiti, do sada bi riješio jer je u dva navrata bio član Predsjedništva (2002. – 2005. i 2014. – 2018.), ministar financija i potpredsjednik Vlade FBiH, a predsjednik je najveće hrvatske stranke (HDZ BiH) od 2005. do danas. Ovdje se radi samo o tome da hrvatski narod u BiH, kao konstitutivan narod, mora imati jednaka prava kao i druga dva naroda u biranju svojih predstavnika. Ništa više, ništa manje. Uskraćivanje bilo kakvoga prava bilo kojemu narodu u BiH pa tako i hrvatskom ima nesagledive i teške posljedice za rast, razvoj i opstanak zajedničke nam države. A u trenutnim političkim okolnostima samo se od sebe nametnulo pitanje: što bi se tek dogodilo da je BiH građanski uređena država?
Puhanje u vjetar
OHR-ov stav kako se ne moraju izabrati članovi Predsjedništva iz „vlastite skupine” pokazuje još jednom kako se nikad nisu snašli u našoj posnoj, bosoj, hladnoj, gladnoj i k tomu još, da prostiš, prkosnoj od sna Bosni. Sve što se u BIH izabere, izabere se iz „vlastite skupine” pa je tako i gospodin Željko Komšić izabran iz „vlastite skupine”. Jugoslavenske. To što je onaj crveni jugokomunistički Pacman već davno ispao iz igre, ne znači da je ispao i iz glava pojedinih ideologiziranih skupina u sva tri naroda koji se „ospu” na sam spomen nacionalnoga identiteta, jezika, baštine i podrijetla – svih tih ljutih neprijatelja komunista i današnjih neokomunista koji nisu samo utjecajni u BiH nego i u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Rusiji, Sloveniji, Srbiji... A to je vrlo brojna i vrlo glasna „skupina”.
A u trenutnim političkim okolnostima samo se od sebe nametnulo pitanje: što bi se tek dogodilo da je BiH građanski uređena država
No, ne optužuju samo drugi i drukčiji Hrvate. U svakom se vremenu među njima nađu oni koji za sve loše optuže vlastiti narod. Takav stav nazivaju proročkim glasom, samokritičnošću i kritičkim mišljenjem u kojem se ne može dobiti ni prolazna dvojka ako ne raspališ po svojima. I samo svojima. Barem tako misle malobrojni, ali glasni dežurni politički analitičari među kojima su čak i pojedini svećenici koji su svoje visoke teološke izobrazbe i doktorate sveli na duhovne vježbe i rekolekcije dok su istovremeno potpuno zaokupljeni analiziranjem društveno-političke zbilje u uzavrelom bosanskohercegovačkom loncu. Čim se pojave u točno određenim medijima, unaprijed se zna točno što će reći jer su upravo zato i dobili medijski prostor. A izvan toga, jednostavno ne postoje. Ovaj fenomen je zaista teško pronaći kod drugih naroda. Čak i onda kad se tu i tamo nešto pronađe, izjave su vrlo oprezne i gotovo stidljive. Nitko ne dovodi u pitanje kako svaki pojedinac pa tako i narod treba biti samokritičan, biti svjestan vlastitih pogrešaka, nedosljednosti i lutanja, ali je vrlo opasno kada samokritičnost postane ovisnost kojom se stvara, hrani i izgrađuje vlastita osobnost što na koncu generira još veće probleme.
Naime, na našim balkanskim i polubalkanskim vrletima rijetko se kada traži rješenje bilo kakvoga problema. Da se to radi, „regija” bi do sada postala Švicarska. Ovdje se najprije traži žrtva na koju će se svaliti sva krivnja nakon čega se uzavrela lavina optužaba tretira kao rješenje problema. Nemoguće je stvoriti plodno tlo za uzajamno razumijevanje, rast i napredak multinacionalnoga, multikulturnoga i multireligijskoga društva ako svaka strana ne postane svjesna vlastite odgovornosti i vlastitih pogrešaka. Ako to čini samo jedna strana na koju druge strane upiru prstom sa svetačkom aureolom oko glave, onda je to puhanje u vjetar kojemu je jedina nagrada tapšanje po ramenima uz riječi: dobar s' ćo'jek!
A dok ne budemo svi dobri ljudi, dok svi zajedno ne upremo i poguramo ovu državu u istom smjeru, teško će se što promijeniti na bolje. Imamo mi sve predispozicije da to postignemo samo ako zadržimo naš bogomdani ljudski i prirodni potencijal. Jer, ako smo za visoke, srednje i niske međunarodne predstavnike u svojoj vlastitoj zemlji samo tamo neke „skupine”, mogu zamisliti što smo im teku njihovim zemljama? „A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugoga šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom...” (iz pripovijetke Čaša Ive Andrića). A nijedna muka ne traje vječno. Kao uostalom ni jedna sreća.
