Za vojnog biskupa Tomo Vukšić zaređen je 2011. godine, no država još uvijek nije provela međunarodno preuzete obveze sa Svetom Stolicom o uspostavi vojne biskupije. To, međutim, nije razlog da mons. Vukšić predano ne radi svoj posao na čelu vojnoga dušebrižništva. Ususret novoj, 2019. godini razgovarali smo s biskupom o brojnim iskušenjima koja stoje pred Crkvom, vjernicima, zajednicom, društvom...

Zoran Krešić/Večernji list

Uz Novu godinu vezujemo nadanja za boljim osobnim, obiteljskim, narodnim životom. Je li dovoljno samo nadati se, a malo činiti da se stvari, koje smatramo važnim, i promjene?

Klasičan je i poznat kršćanski nauk da je vjera bez djela mrtva u sebi. Odnosno, iskrenu vjeru u životu svakoga vjernika prate njegova dobra djela i odgovornost za ovaj svijet. To čitamo već u Poslanici svetoga Jakova: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje, pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi“ (Jak 2, 14-17). Kao što je uzaludna vjera bez djela, tako je u tom slučaju uzaludna i nada, koja je jedna od triju najvažnijih kršćanskih kreposti. To dvoje uvijek i bez iznimke funkcionira kao spojene posude. Naime, u teološkom smislu, kako čitamo u “Katekizmu Katoličke Crkve”: “Ako je lišena nade i ljubavi, vjera ne sjedinjuje vjernika potpuno s Kristom i ne čini ga živim udom njegova Tijela”. Osim toga, u običnoj psihološkoj i životnoj perspektivi besmisleno je nadati se, a ne činiti da se nada ostvari. Osim teologije i psihologije, važno je podsjetiti i na narodnu mudrost, koja kaže da pečene kokoši ne padaju s neba. To jest, nikada ništa ne dolazi samo od sebe.

U Katoličkoj crkvi 1. siječnja je blagdan Marije Bogorodice, no čini se da je pao u drugi plan upravo zbog proslave Nove godine, a koja je pak, rekao bih, simbol konzumerizma. Jesmo li zaista sve podredili materijalnom te sve manje “mjerimo” stvari iz duhovne dimenzije?

Blažena Djevica Marija je Majka Božja, odnosno Bogorodica. To je osnovna katolička istina o Gospi. Na njezinu bogomaterinstvu zasniva se sve ostalo u marijanskoj vjeri i pobožnosti. Zato je blagdan Gospe Bogorodice najvažniji i osnovni marijanski blagdan i u Crkvi se svake godine slavi 1. siječnja. I svete mise toga dana služe se samo Bogorodici u čast. Međutim, dogodilo se da je upravo taj blagdan najmanje prisutan, primjerice. u pučkoj pobožnosti i svijesti vjernika. Nije dovoljno čest sadržaj ni u vjeronaučnim poukama i propovijedima. Nekako, kao da je pomalo zaboravljen. A ne bi smjelo biti tako. Jedan od razloga te pojave vjerojatno je i suvremena novogodišnja “buka” i “luda noć”, koje odvlače pozornost u drugom pravcu.

Katolička crkva snažno inzistira na očuvanju obiteljskih vrijednosti, no svjedoci smo i brojnih iskušenja za obitelji i život uopće, od eutanazije, pobačaja, legaliziranja istospolnih brakova i usvajanja djece... Kako, s druge strane, komentirate navode da osporavanje ovih pojava predstavlja kršenje ljudskih prava?

Kršćanstvo zasniva temeljna ljudska prava i obvezu njihova poštivanja na čovjekovu dostojanstvu, koje proizlazi iz istine da je stvoren na sliku Božju, na temeljnoj jednakosti svakoga čovjeka, koja iz toga proizlazi, te na prirodnom i Božjem zakonu. Od toga niti smije, niti može, niti hoće odstupiti. Naspram tomu, međutim, mnogi ljudi, mnoga zakonodavna tijela u suvremenom svijetu i potpisnici raznih općih ili posebnih deklaracija ljudska prava i njihovo poštivanje smatraju pitanjem samo ljudske naravi, civilizacijskog standarda i dogovora. Običan ljudski dogovor i zakon, naravno, može zastraniti. Tim više ako je lišen metafizičkoga korektiva, to jest Božjega zakona, koji ne trpi udaljavanja od vječne istine. I mnogo puta je u povijesti, nažalost, grdno zastranio. A Božje je pravilo: “Ne ubij!” Nikoga. Ni već rođenoga ni tek začetoga. I Božja je nepromjenjiva volja, da je čovjek stvoren kao muško i žensko i sve ono što kao prirodna posljedica proizlazi iz toga. Ali ako netko smatra da Boga nema i da je parlament vrhovni zakonodavac, onda odbacuje Božje zakone. Onda su društveni moral i etika pitanje dogovora i obična konvencija. Zasnovani su jedino na većini glasova ili dogovoru i snazi potpisnika. Tako su upravo po tom principu pojave, koje ste spomenuli, pravno prenesene u kategoriju ljudskih prava. No, kršćansko poslanje nikako se ne sastoji u kukanju nad postojećim stanjem. Odnosno, kako kaže kineska poslovica, nije mudrost u mraku kukati zato što se ne vidi, nego treba užgati svjetlo. A primijenjeno na konkretnu situaciju, to znači da je zadaća kršćana uporno svjedočiti, evangelizirati i podržavati svjetlo evanđelja. U nadi. Navješćujući takvima “nepoznatoga Boga”, slično kao sveti Pavao na Areopagu u Ateni.

Upravo smo obilježili Božić, no čini se da se u javnosti sve više nastoji nametnuti ne kao rođenje Isusovo, nego kao blagdan darova i komercijalizacije te humanosti. Kako to promijeniti?

Zaista postoji fenomen “božića” bez Božića. Posebice se u naše vrijeme Božić uporno propagira samo kao vrijeme blizine među ljudima, kao obiteljski blagdan, kao vrijeme uzajamnoga darivanja, pretjerane raskoši i kitnjastoga kiča, a da pri tomu Isus, Bog i čovjek istodobno, Spasitelj svijeta, biva nekako zaboravljen. Kao da se sve češće zaboravlja da je Božić po svojoj naravi i po svom imenu Dan Boga, Božić, dan rođenja Bogočovjeka Isusa Krista, Spasitelja. Božić je dan radi ljudi, a nije samo dan ljudi. Božić je dan Božje ljubavi, a ne humanizam.
A kako to promijeniti? Možda je ovo jedna od onih situacija na koje je mislio sveti Pavao, kada je pisao Timoteju. Stoga, neka riječi i pravilo toga velikog apostola, svjedoka i propovjednika budu odgovor na vaše pitanje. Pisao je Pavao: “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom Njegovim i kraljevstvom Njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!” (2 Tim 4, 1-5).

Sljedeće nedjelje obilježava se blagdan Sveta tri kralja, a javnost ih “poznaje” kao Melkiora, Baltazara i Gašpara, no u Svetom pismu ne piše njihov “identitet”. Otkuda znamo njihova imena i što simbolizira njihov dolazak?

Uz Sveto pismo postoji bogata strokršćanska književnost iz koje se saznaju mnogi podaci, koji nisu zabilježeni u Novom zavjetu. Naime, evanđelja nisu Isusovi detaljni životopisi nego izvještaji u Isusovu spasenjskom djelovanju i bilježe samo povijest spasenja, koja je dio, po broju događaja, mnogo šire Isusove povijesti. Upravo je zato Ivan na kraju svog Evanđelja, kao posljednju rečenicu, napisao: “A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale” (Iv 21,25). Upravo o tom drugom, što nije sadržano u Svetom pismu, piše ova stara kršćanska književnost, koju neki nazivaju apokrifnom. Neki od tih spisa su pravovjerni, a drugi nisu. Ovaj pravovjerni dio je izvor brojnih podataka i imena. U njoj su prvi put zabilježeni neki sadržaji, imena, okolnosti i događaji, koji su dio kršćanske vjere, pobožnosti, kalendara, Crkvenih uvjerenja i poticaj brojnih umjetničkih nadahnuća. Tako je i s trims kraljevima, koji se zaista ne spominju u Svetom pismu. O njima se čita, međutim, u spisu koji se naziva “Armensko evanđelje”. Iz njega se saznaje da je Gašpar bio kralj Arabije, Melkior kralj Perzije, a Baltazar kralj Indije. I upravo, jer je iz Indije, jedan od likova ovih kraljeva kod pravljenja božićnih jaslica uvijek je prikazan kao izrazito tamnoput, a mnogi ne znaju zašto. Njihov dolazak i poklon Isusu Spasitelju naznačuje opći Božji plan spasenja, u koji su uključeni svi ljudi, narodi i rase, bez razlike, te opće poslanje kršćanstva svim narodima.

Možete li navesti još neke slične primjere?

Kako ne!. Primjerice, iz “Jakovljeva protoevanđelja” saznajemo imena Isusova djeda i bake, Joakima i Ane, koja također nisu spomenuta u evanđeljima, a njihov je blagdan 26. srpnja. Isti spis prvi svjedoči o Marijinu djevičanstvu prije poroda, u porodu i poslije poroda, kao i o Marijinu prikazanju u hramu, što se obilježava blagdanom 21. studenoga. Ili, prema kršćanskoj tradiciji, ista je žena koja se dotakla Isusovih haljina i ozdravila i ona koja je, za vrijeme križnoga puta, Isusu dala rubac da obriše znojno i krvavo lice. A prema “Nikodemovu evanđelju”, koje neki nazivaju “Pilatovi akti”, žena koja se dotakla Isusove odjeće zvala se Berenike. To je izvorna grčka verzija imena. Ono je kasnije latinizirano u Veronika i spominje se u šestoj postaji pobožnosti križnoga puta. Također, prema izvješću istoga spisa, obraćeni razbojnik na Golgoti zvao se Disma, a njegov blagdan je 25. ožujka. Zaštitnik je osuđenika na smrt i umirućih te postoje i neka svetišta koja nose njegovo ime, a po svijetu nisu rijetke njemu posvećene crkve. I koliko je meni poznato, najbliža se nalazi na Novoj Vesi u Zagrebu. Potom, u “Pseudo Matejevu evanđelju”, spominju se vol i magarac pored jasala u koje je bio položen Isus, a da toga podatka nema u Svetom pismu. Kao što iz istoga spisa znademo za špilju, odnosno štalu, u kojoj je Isus rođen. I jedno i drugo neizostavni su elementi božićnih jaslica i pučke pobožnosti. Uz to, ova starokršćanska književnost izvršila je i vrši velik utjecaj na umjetnost jer je izvor nadahnuća brojnih slikara, kipara, pjesnika i glazbenika, koji su u njima nalazili informacije za stvaranje svojih umjetničkih djela. Primjerice, za jednoga slikara ili kipara od dragocjene je važnosti informacija da je apostol Pavao bio “niska rasta, ćelav, iskrivljenih nogu, lijepo građena tijela, spojenih obrva, istaknuta nosa i pun dobrote”, kako se čita u “Djelima Pavlovim”. I tako redom, mogli bismo nastaviti skoro u nedogled.

Iako je sporazum sa Svetom Stolicom potpisan prije 12 godina, zašto još uvijek nisu službeni blagdani i neradni dani poput Sveta tri kralja ili Tijelovo, Velika Gospa...?

Nisu ni Božić ni Svi Sveti, koji su također poimence navedeni u tom sklopljenom i ratificiranom međunarodnom ugovoru. Država ga jest potpisala, kao što je potpisala i dosta drugih stvari, ali nije provela taj ugovor i ne pokazuje volju to učiniti. Sramota! Potpisala je također ugovor o uspostavi vojne biskupije i preuzela međunarodne obveze, ali samo dragi Bog zna do kada će se čekati da ih provede. Jer često ne provodi ni svoje vlastite zakone i presude, kao što je primjerice Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica ili presude vrhovnih sudova, domaćih i međunarodnih. Nije provela ni svoju obvezu zdravstveno osigurati vjerske službenike. Nije donijela ni zakon o vraćanju imovine i drugih dobara, koje je komunistička vlast otela pojedinim osobama i ustanovama, niti je jasno regulirala djelovanje crkvenih dobrotvornih ustanova i njezinih drugih pravnih osoba. I još puno toga.

Vojni ste biskup, a vaše poruke su gotovo uvijek poruke mira. Kako ga ostvariti u BiH, posebice pravedni mir?

Bavljenje politikom nije posao za svećenika. On nema legitimitet tumačiti političku volju naroda jer ga nitko za to nije birao. Ali evangelizacija politike i političara, kao i drugih područja života, jest važna obveza Crkve i sastavni dio njezina poslanja. Stoga svećenik, kao propovjednik moralnih načela, mora ustrajati u ponavljanju socijalnoga nauka Crkve. Prije svega, pravedna raspodjela društvenih dobara pretpostavka je, oslonac i jamstvo sloge i mira među ljudima i narodima. To je napisao još sveti Augustin u svojoj raspravi o državi i to ostaje osnovni kršćanski nauk o toj temi. Uz napomenu da društvena dobra, prema kršćanskom nauku, nisu samo materijalna, nego također moralna, etička, znanstvena, kulturna, odgojna i obrazovna: dostojanstvo pojedinaca i naroda, njihova prava i obveze, ispravljanje nepravda i nepravednih zakona, jednakost pred zakonom, legalitet i legitimitet, pravo na rad i pravednu plaću, zaštita obitelji, poštivanje prava žene i majke, umirovljenika i ratnih veterana, zaštita života od začeća, zaštita djece, socijalna pomoć ugroženima, solidarnost, ponuđene jednake mogućnosti svima, pravedni izbori itd. Ista pravila vrijede i za BiH koja, složena kakva jest, uza sve to, u političkoj praksi mora biti također zemlja legitimiteta i predstavničke demokracije.

Nova evangelizacija često se koristi kao termin koji Crkva nastoji utisnuti, najprije u tkivo Europe koja se sve više udaljava od svoga izvorišta. Ima li evangelizacija izgleda za uspjeh i koliki je izazov za vjernike, ali i za pastoral?

Prošlih dana pročitao sam jednu studiju prema kojoj skoro 40 posto mladih u Velikoj Britaniji ne zna tko je dijete iz Betlehema, koje se rodilo na Božić. Njih 37 posto ne zna tko su bili Marija i Josip, a samo njih 10 posto zna koje darove su Isusu donijeli mudraci s istoka. Čak 53 posto tamošnjih stanovnika izjasnilo se da ne vjeruje u Boga, a samo šest posto među njima su praktični vjernici. To spominjem kao primjer jer je slično stanje i u drugim zapadnim zemljama u kojima nove generacije žive u vremenu, društvu i kulturi, koji su odavno poslije kršćanski. U obiteljima koje već dugo nemaju ni kršćanski oblik ni znanje. I ne samo da ne poznaju kršćanstvo, nego nisu svjesni ni koliko i što ne znaju, a često ih i ne zanima. Ta pojava se sve više pretače i širi također u našim krajevima. Svakodnevan život na način egzistencijalnog ateizma, u sve široj masovnoj apostaziji, prema filozofiji odbačenoga ili “mrtvoga Boga” i u mjeri u kojoj ne priznaje nikakav etički autoritet iznad sebe, čovjek je često vođen pravilom: “Ja sam Bog svoj i nema drugoga iznad mene”. Nova evangelizacija ili ponovna, kako neki kažu, je sve šire polje, vrlo zahtjevan posao i velika odgovornost. Nekadašnji kršćanski svijet sve više postaje prostor za klasično misionarsko djelovanje jer, u teološkom smislu, misionarski krajevi su oni koji ne poznaju i ne slijede Isusa Krista, a ne zemlje koje su materijalno siromašne. A što se uspjeha tiče, želim ponoviti sa svetim Pavlom: Naše je ponizno, vjerno i s kršćanskom nadom saditi i zalijevati kao suradnici Božji, a Bog je onaj koji daje rasti (usp. 1 Kor 3, 7-9)

Sveti otac Franjo u poruci “Urbi et orbi” spomenuo je “narode koji trpe... kojima se zatire sloboda i identitet”. Kao da je govorio o BiH. Što je potrebno učiniti da veći poštuju manje, da se svi međusobno uvažavaju?

Onaj tko zna da njegova sloboda završava tamo gdje započinje sloboda drugoga čovjeka i da njegova odgovornost započinje tamo gdje se susreće s pravima drugoga, lako će prepoznati pravi put za rješavanje tih teških pitanja i problema. Bez obzira radi li se i pojedincima ili narodima, sklad između poštivanja prava i vršenja odgovornosti zlatno je pravilo. A stupanj pravednosti i demokratičnosti svake države mjeri se količinom stvarnoga poštivanja prava i dostojanstva manjih etničkih skupina.

Ima se dojam kako se smanjuje broj odlazaka ljudi u inozemstvo, no, svejedno, statistike su crne, a ima se dojam kako se o demografskoj politici gotovo nikako ne vodi računa. Što je potrebno činiti da bi se razumjela dramatičnost trenutka i počele poduzimati učinkovite mjere?

Demografsko pitanje i s njim povezano seljenje vrlo su složena pitanja i problemi. U našim krajevima izraženi su posebice u obliku negativnog nataliteta i pojačanom iseljavanju. Budući da su vrlo zahtjevni, u njihovu rješavanju trebaju sudjelovati stručnjaci različitih područja. A kad se radi o iseljavanju iz BiH, ono se može zaustaviti samo podizanjem pravne i stvarne sigurnosti ljudi i njihove imovine, poboljšanjem općega materijalnog stanja i stvaranjem okolnosti u kojima će mladi prepoznati ozbiljan razlog za optimizam i ostanak. Jer, nažalost, nije mal broj ljudi koji su bez posla i na rubu siromaštva. No, i oni koji imaju posao, često su zakinuti u svojim radničkim pravima. Državni aparat pak nikako se izliječiti od tromosti i koruptivnosti, a personalna politika od klijentelizma i podobnosti, čime su oni najbolji često poniženi i spriječeni. Svakako, to pitanje može riješiti samo ozbiljna i dugoročna državna strategija demografske obnove. No, za donošenje takve strategije i njezino ostvarenje potrebni su u politici ljudi s autentičnim osjećajem i vizijom državnika, osobnim integritetom i moralnom odgovornošću, svjesni težine pitanja te sposobni i voljni rješavati ga. Ali… Kad bi Diogen danas živio na ovom području, možda bi na pitanje, što traži s upaljenom svjetiljkom u podne, odgovorio da traži državnike.•