Povodom 25. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu", Dnevnik.ba donosi životnu ispovijest dr. Drage Džambasa, ratnog liječnika u bolnici - crkvi u Novoj Biloj. Dr. Drago Džambas u intervjuu prisjeća se opsade Središnje Bosne, uvjeta u kojima je djelovala bolnica-crkva u Lašvanskoj dolini i govori o tomu kako je obranjena hrvatska enklava.

Drago Džambas, ratni je liječnik u Hrvatskoj bolnici "Dr. fra Mato Nikolić" u Novoj Biloj nadomak Travnika. Tijekom opsade Središnje Bosne 1993. godine, dr. Džambas bio je zamjenik zapovjednika Zbornog područja HVO-a Vitez. U intervjuu za Dnevnik.ba dr. Džambas, ratni liječnik u crkvi-bolnici u Novoj Biloj, heroj u bijeloj kuti, iznosi sjećanja na dramatične dane kada je opkoljena Lašvanska dolina (do)čekala konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

"U zimu 1993. godine mislili smo zaista da nećemo opstati i preživjeti, to je bilo vrijeme strahovitih ofenziva na Središnju Bosnu. Tada je Armija RBiH napadala sve crte obrane u Lašvanskoj dolini, a onda je došao Bijeli put kao svojevrsna nada da svijet zna da mi dolje postojimo", priča dr. Džambas.

Zvonik pokazivao da nas ima

Jedina svijetla točka u ratnom vihoru u opkoljenoj Lašvanskoj dolini, prema riječima dr. Džambasa, bila je upravo crkva-bolnica.

"Jedino je zvonik crkve stršao u zraku, to je pokazivalo svijetu da nas dolje u dolini ima, ta je bolnica bila jedino utočište za napaćeni narod. I tada smo svi govorili da naša opstojnost traje dok traje i bolnica", priča dr. Džambas.

Silovite ofenzive Armije RBiH na Središnju Bosnu trajale su gotovo godinu dana, te 1993. godine. Međutim, pred zimu 1993. godine, postojali su planovi da se crkva-bolnica makne s pozicije na kojoj je bila jer se nalazila 500 metara od jedne od glavnih bojišnica.

"Da se tad dislocirala, da se samo milimetar pomaknula, i narod bi se pomaknuo. Ne bi onda bilo Hrvata Središnje Bosne. Eto, to je ono što mi znači u životu. Iz inata, prkosa i ponosan, svatko na svoj način branio je taj milimetar".

Crkva-bolnica u Novoj Biloj osnovana je krajem listopada 1992. godine. Franjevci u Novoj Biloj otvorili su vrata pastoralnog centra i crkve, a hrvatski liječnički i medicinski kadar tijekom godinu dana opsade u crkvi zbrinjavao ranjenike i civile.

"U improvizaciji se jednostavno dogodio klik. Drugog rješenja, sada vidim, i nije bilo. Svećenički i liječnički kadar činili su tu dobru, zdravu ekipa, koja je u takvom ludilu i metežu spojila liječenje i duše i tijela. Bilo ratna ili civilna patologija, davali smo svi, ne sve od sebe, nego sebe od sebe", priča dr. Džambas.

Sanitet HVO-a je, prema riječima dr. Džambasa, organizirao ratne bolnice i u Mostaru, Bugojnu, Rami, Fojnici.

"Tu je bila sjajna ekipa poput dr. Bagarića, dr. Kolaka, dr. Šanderka i drugih. Međutim, kako su sukobi počeli, te su bolnice se jednostavno podijelile prema vojnoj i nacionalnoj komponenti, a kako HVO neke gradove nije uspio obraniti, tako su i bolnice ostajale drugoj strani".

Zajedništvo liječnika i svećenika

Međutim, ona u Novoj Biloj, nastala je u crkvi Duha Svetoga gdje su klupe za vjernike postale klupe za ranjenike.

"Enklava koju smo sačuvali, to je medicinskim rječnikom, kao jedan eritrocit, i da je on isisan, danas mi ne bismo, u 2018. godini, o ovoj temi imali što ni pričati", smatra dr. Džabmas.

Zborno područje HVO-a Vitez bolnicu je pomagalo gorivom, nije ga bilo dovoljno, ali ono je, prema riječima dr. Džambasa, ipak stizalo.

"Imali smo komunikaciju i mogli smo, otprilike, procijeniti s kojeg dijela bojišnice ranjenici dolaze, o kakvoj je najezdi riječ i koliko ranjenih otprilike možemo očekivati", govori.

Ravnatelj bolnice bio je dr. Tihomir Perić, kirurg, praktično zapovjednik bolnice iz liječničke i vojne komponente, a fra Franjo Grebenar, one franjevačke, svećeničke.

"Požrtvovnost koju smo svi mi iskazivali, predanost tom svemu, to je posebna tema. Liječnici i svećenici zajedno. To je jedno Božje proviđenje da se takav spoj uopće dogodio i da se takva bolnica u tim uvjetima stvorila i da je ona danas simbol opstojnosti Hrvata Središnje Bosne, ali i simbol mira".

Snage tzv. Armije RBiH Središnju Bosnu podijelile su na enklave (Lašvanska, Lepenička i dolina rijeke Bosne), a unutar tih enklava sužavao se džep kojeg su Hrvati vojno kontrolirali.

Granatiranje bolnice

"Bolnica je također bila na prvoj crti bojišnice. Mislim da je manje od 500 metara bila udaljenost od Pješčare gdje su bili jezivi i strahoviti udari. Bolnica je granatirana".

Jedne su prilike, prema riječima dr. Džambasa, uslijed granatiranja bolnice, polomljeni stakleni vitraji, a klupe na kojim su ležali ranjenici pomjerane.

"Padalo je staklo po ranjenim braniteljima, jake detonacije, od zračnog udara oštetile su unutrašnjost. Strahovite scene su to bile. Unatoč tomu što je imala i svoju zastavu onu Crvenog križa i što je bilo jasno da je to bolnica, granatiranje se, ipak, dogodilo", prisjeća se.

U bolnici-crkvi u Novoj Biloj liječili su se i Hrvati i Srbi i Bošnjaci tijekom 1993. godine.

"Sve ratno zarobljene i razmijenjene vojnike smo liječili, vojnici Armije RBiH imali su posebnu sobu i odjel u kojem su bili zaštićeni, a onda bi nakon liječenja išli u razmjenu i uglavnom su birali nastavak liječenja u Zenici. U tim uvjetima i okolnostima to je bilo normalno".

Poštovale su se sve regulative i klauzule međunarodnog humanitarnog prava tako, ocjena je dr. Džambasa.

Opstanak ili nestanak

Međutim, iako je tragedija Hrvata Lašvanske doline trajala gotovo godinu dana u kontinuitetu, međunarodnu zajednicu to nije osobito zanimalo.

"Bili smo, prije svega, u vojnoj blokadi, potom političkoj, medijskog. Svi su znali za Ahmiće, ali nikog nije zanimalo što Hrvati tog kraja trpe i prolaze. Mi smo već tada bili prikazani kao agresori na vlastitu zemlju", govori.

Unatoč činjenici kako je vojno i političko rukovodstvo Hrvata u Središnjoj Bosni svakodnevno slalo apele, molbe za pomoć, upozorenja, dopise i dr. nitko to nije zapažao, a prema riječima dr. Džambasa, kalvarija se samo nastavljala, a agonija produbljivala.

"Onda je došao jedan čovjek iz Zagreba, nama nepoznat, Ante Damjanović. To je prvi put da je netko rekao da ćemo mi u Središnjoj Bosni ili opstati ili nas neće biti nikako. I to i jest zapravo sva suština onog što se ovdje zbivalo".

Iako su, kako dr. Džambas govori, sva svjetska piskarala tog vremena bila u Lašvanskoj dolini, vijesti o stradanju Hrvata nisu izlazile izvan same doline.

"Shvatili smo tada da se opstati u Središnjoj Bosni mora. I zato smo možda danas i postali fenomen kakav smo postali. Teorije urote su govorile da je sve to prodano unaprijed, da je dogovoreno da se mi predamo, i sreća je pa narod nikad u to nije ozbiljno povjeravao - onaj koga jednom pokrenu, nikad više neće pronaći dom. Božje proviđenje je bilo ostati".

Ante Damjanović je u Novu Bilu stigao jednom od helikopterskih tura, prisjeća se dr Džambas.

"Taj čovjek je rekao da je u Lašvanskoj dolini rađanje i umiranje istovremeno, da je to fenomen jedan. To je skrenulo pozornost na nas. Onda su počeli odjednom dolaziti promatrači, vojni izaslanici".

Narod je, kako govori dr. Džambas, govorio da ćemo ili preživjeti ili biti satrveni. U crkvi-bolnici nije bilo ničega što je potrebno da bi jedna bolnica funkcionirala jer je bolnica improvizirana u crkvi.

"Nismo mi očekivali da će doći oružje iz Hrvatske, nitko to nije očekivao, antibiotike cijeli rat nismo imali, nadomjestaka krvi nismo imali, lijekove, aparate, to su nama bile misaone imenice. Mislim da je lakše reći što smo imali nego što nismo".

Heroji u kutama u bolnici na kraju svijeta

Prema riječima dr. Džambasa, svi su bili na distanci ili poludistanci prema Središnjoj Bosni.

"Drugačije je to dok ti ne osjetiš stvarnost koju netko negdje proživljava. Mi smo bili u fizičkoj i zračnoj blokadi. Helikopterima spasa upravljali su naši dečki iz Lašvanske doline, oni su po ranjenike dolazili i letjeli prema Splitu. Nekada su neku količinu lijekova spustili, ali je sve to zanemarivo. Nije se tu ništa posebno moglo ni učiniti, UN je kontrolirao i te letove, i Grudama i Biloj a onda i u Splitu, čak i da su htjeli nešto progurati, jednostavno, nisu mogli. Tim hrabrim dečkima, našim dečkima iz Središnje Bosne, hvala do neba", prisjeća se.

U takvom beznađu napraviti rezultate kakve su ih pravili liječnici i sve medicinsko i drugo osoblje u Novoj Biloj, zaista je impozantno. Naslovi u tisku tih ratnih godina bili su, mahom, o herojima u bijelom u Novoj Biloj i ljudinama u bolnici na kraju svijeta.

"Strahovita je cifra. Negdje oko 13 tisuća pacijenata smo imali. Dvije tisuće velikih i šest tisuća manjih operacija te više od 500 porođaja", govori. Operativne zahvate radili su, prema riječima dr. Džambasa, liječnici Tabak, Kuliš i Perić.

"To su bila čuda Božja što se tamo izvodili. Spajali smo krvne žile, živce, grane pojedinih živaca. To je stvarno bio fenomen. Kada su ranjenici prevezeni u Split, onda bi kolege tamo rekle, zašto ste nam ih slali kada je sve završeno".

Kako oprostiti djecu?

Po tri se sata, kako kaže, tragalo za metkom u tijelima ranjenih pripadnika HVO-a.

"To je bio neki instinkt, prvo ljudski, pa tek onda liječnički. Bila je djevojčica, Marija Topalović, evakuirana je i poslije je završila u SAD-u, granata s položaja Armije RBiH odbila joj je obje noge. Ona je danas zdrava, odrasla žena koja nosi protezu".

U zbrinjavanju pacijenata koristila se, kako kaže dr. Džambas kroz smijeh, polu HVO polu američka doktrina zdravstva.

"Ešalonsko zbrinjavanje, odnosno, prvo oni s crte, pa međuprijevoz i onda završna. U ratu nisu u pitanju samo ratna ranjavanja vojnika. Najgore su, primjerice, civili stradavali od granata i snajpera. Kad padne granata na igralište u Vitez, ubije osmoro djece, njih 15 rani, a njih šestoro išarano gelerima, snajperskim metcima, odbijenih ruku...tada se slomiš i kao liječnik - sve možeš svima oprostiti, ali možeš djecu", govori i dodaje kako gledaš smrti u oči svakodnevno.

"Zamisliš da se to dogodi tvom djetetu. To su najteže scene. Ratno ranjena djeca iz Viteza i Novog Travnika, gledaš ih kako pred tobom umiru, a ne možeš ih spasiti“.

Pored bolnice-crkve u Novoj Biloj, HVO je kontrolirao Domove zdravlja, odnosno stacionare u Novom Travniku, Vitezu i Busovači što se tiče Lašvanske doline.

"U Novom Travniku smo imali 50-ak kreveta za ranjenike, u Busovači također, ranjenici su bili tamo smješteni kao na nekoj vrsti poluoporavka jer nismo imali dovoljno kapaciteta u Novoj Biloj. U tim stacionarima su naši ljudi također odradili krvnički posao jer su pružali njegu 24 sata dnevno".

Uloga „malih bogova“

Dr. Džambas smatra i kako su liječnici u Novoj Biloj te 1993. godine bili kao neki mali bogovi.

"Mi smo morali izabrati koga ćemo slati helikopterom za Split, ti onda izabereš onoga za kojeg možeš procijeniti da će preživjeti do Splita. To su bile jako nezahvalne pozicije".

"Teško je bilo i kada su trajale evakuacije iz Križančeva sela i Buhinih kuća. Međutim, najgore je bilo kada se Bijeli put povlačio i kad se konvoj s osobljem vraćao nazad, a onda je došlo Križančevo selo. Bijeli put je zbilja bio nada da netko misli o nama. I nekoliko sati poslije dogodi se Križančevo selo. Taj dan, sve je visilo u zraku. Mislio sam, ako sad izdržimo, ostat ćemo zauvijek, a ako ne, ako nas presjeku onda je gaženje do kraja".

Smatra kako je najgori, zapravo, bio taj psihički pomak.

"Mi smo nakon godinu dana doživjeli nečiju skrb i brigu o nama. I taman nakon što se to dogodilo, konvoj odlazi i kreće napad na Križančevo selo, snajperi deru po Novom Travniku, Pješčara napadnuta. Bio je to krvavi Božić".

Bijeli put je, kako kaže, bio neka inicirajuća točka da ludilo stane jer je pomoć odvezana u Zenicu Bošnjacima i Kruščicu kod Viteza.

Pomor ljudskosti

"I nakon toga Križančevo selo, pa za nekoliko dana Buhine kuće. Bio je to pomor ljudskosti. Netko je to znao medijski prezentirati, publicirati svoju žrtvu, a do nas novinaru nisu, uglavnom, dolazili. Bolesno je društvo, inače, koje je slavu steklo na svojim mrtvima",govori.

Slobodan Lang, bio je jedan od organizatora konvoja Bijeli put, uz Antu Damjanovića, Hermana Vukušića, fra Iku Skoku, fra Ferdu Vlašića i druge.
"Lang nam je uvijek govorio Vukovar - Središnja Bosna - Dubrovnik. Povučeš crtu, ravnu, od Vukovara do Nove Bile, pa odatle do Gospe u Makarskoj i tu je Dubrovnik. Ravna crta stradanja", govori.

Posebno ističe slučaj heroja obrane Novog Travnika, pokojnog Joze Gadžića zvanog Čupo.

"Pokojni Čupo je bio heroj Novog Travnika. Kada je ranjen, vidiš koliko gubi krvi, mi smo znali kako bismo, ali ga nismo mogli spasiti. Nismo imali tehničku i medicinsku potporu da ga spasimo. Njega sam jako dobro poznavao. Kada dođu lakše ranjeni branitelji, mi im saniramo rane i oni se bez riječi ponovno vrate na bojišnicu u roku pola sata, sat vremena".

Prema riječima dr. Džambasa, bilo je i onih koji bi bivali tri puta ranjeni u tri, pet ili šest puta u svega tjedan dana.

"Mi smo ljude pumpali razrijeđenom krvlju da prežive pomoću toga, da im stvorimo volumen".

Žrtva i dobročinstva „malih ljudi“

Prisjeća se i bake Kate Kesten, prognanice iz Travnika koju smatra heroinom Lašvanske doline.

"Ona je dobri duh bolnice. Svaki je dan bila tu, svi smo pili vodu iz njene ruke. Ranjenici, osoblje. Kao Majka Tereza. Stvorenje koje ćemo svi pamtiti. Kata Kesten imala se za što roditi i živjeti".

Obitelj Sučić, također, kako kaže dr. Džambas pomagala je opstanku crkve -bolnice.

"Oni naprave 200 drvenih nosila i svaki put kad mi helikopterom prevozimo te ranjenike, ta nosila ostanu u Splitu u bolnici, a nama je to bilo prevažno imati. I onda su Sučiću u jednom momentu ostali bez dasaka, sve daske su potrošili praveći nosila koja su ostajala u Splitu, pa sanduke za sahrane, improvizirane lijesove".

Život običnih ljudi, civila, u tom metežu, bio je kako kaže, usmjeren na dobročinstva. Zanimljiv je podatak kako je tijekom 1993. godine prosječna težina kompletne populacije u Lašvanskoj dolini pala za 40 posto, a stanovništvu, praktično, prijetila glad.

"Žene su od kuća dolazile, pomagale nam, donosile bi hranu. Rat su dobili obični ljudi, Hrvati u Središnjoj Bosni, a ne mi na funkcijama. Mi smo to samo pokušavali usmjeriti", govori. U jednoj od kuća u Novoj Biloj bilo je i improvizirano porodilište.

"Na jednoj strani smrti, a na drugoj život, u isto vrijeme. U privatnoj kući je bilo porodilište i s jednim krevetom. Žene se porode, maksimalno se tu porodilja zadrži dva tri sata i odmah ide doma, bila zima ili ljeto. Ili na nosilima ili na konjskim kolima. Imali smo sreću da nije bilo infekcija. Granate su padale, a djeca se rađala. To je bila gola borba za život. Neobjašnjivo je da nijedna trudnica nije mislila o tome i da nismo imali uopće postotak umiranja trudnica i djece na porođajima. Majke su bile kao lavice".

Jedne prilike stigla je i Sally Becker, kako kaže, britanska humanitarka i osigurala evakuaciju 40 ranjene djece za Split. "Tada su svi u bolnici govorili, kroz smijeh, da su i oni mali".

Bez nogu, bez očiju…

Helikopter spasa za Novu Bilu jedne prilike nije mogao sletjeti u Lašvansku dolinu zbog magle i snijega.

"Sletio je u Kiseljak, to je bilo nekad pred Božić. Nismo više imali nosila, a jedan čovjek nam je donio slamu. Slamu smo položili u kamione koji su bili natkriveni ceradama, a ranjenike položili na slamu, kao sardine. Od Nove Bile do Kiseljaka na slami su ranjeni branitelji putovali, lijegali jedan do drugog. Bez nogu, bez očiju, u tim su uvjetima odvezeni na liječenje u Kiseljak pa smo svi govorili tada da je u tim kamionima jedno betlehemsko ozračje jer se i sam Krist rodio u štali, na slami".

Iz takve improvizirane bolnice i s njenim svim nedostacima, čini se, liječnički je kadar izvlačio maksimum.

"Nas je bilo 60-ak, pred kraj rata nas je bilo više od 100, to je, dakle, 1995. godina. Svim tim ljudima treba odati počast i zahvalnosti. Bolnica je možda medijski odradila više za Hrvate ovdje nego sva izvješća koja smo svi slali, od HVO-a, liječnika, svećenika".

Fenomen je to koji je, kako kaže, rekao svijetu kakvu golgotu prolazi naoružani narod u Središnjoj Bosni koji se godinu i pol dana samo aktivno obranio.

"Običan čovjek, Hrvat Središnje Bosne, ovo je obranio. Najvećim zaslugama običnih ljudi čije su obitelji ostale ovdje koji su, prvenstveno, branile svoju djecu i svoje domove, mi smo se obranili. Dolazili su jedno vrijeme neki vojni stručnjaci, ispitivalo se to kako je enklava opstala. Nitko ne može vojno definirati i objasniti snagu onog koji brani svoje, mentalitet i inat ovog naroda"

Tko vlada medijima dobija rat

U samom ratu su trajala lobiranja, smatra dr. Džambas.

"Tko vlada medijima, taj dobiva rat. Jednostavno, mediji su nečije zločine potencirali, učinili ih velikim ili malim onoliko koliko je to bilo potrebno. Nas stigma prati da smo zločinci, agresori, međutim, najveće ratne i poratne žrtve u BiH su Hrvati u Središnjoj Bosni", govori.

Dr. Džambas smatra kako je HVO vodio isključivo obrambeni rat.

"Incidenti se u obrambenom ratu dogode. Rat je i to se zbiva. Međutim, nikad neću pristati na to da je postojao neki zajednički plan, agresivne namjere da se osvaja tuđe i nečije. HVO prvo nije imao ni vojni a ni politički kapacitet za takvo što. HV je u BiH ušao je legalno i branio BiH, na kraju, postoje i sporazumu. Nitko me nikad neće uvjeriti da HVO bio zločinačka vojska. Mi smo se branili od deset puta jačih, to ću dok sam živ tvrditi".

Smatra i da se trebalo, ako je već Haag, kao takva pravna institucija utvrdio zapovjednu odgovornost, taj aršin trebao primijeniti i na druge vojske.

"Zna se tko je bio vrhovni zapovjednik Armije RBiH, zna se tko su bili zapovjednici pojedinih brigada. Takvi stravični zločini da se dogode, teška ubojstva, da je sve dokumentirano i da mi u 2018. godini čujemo od nekih da nije bilo zločina".

Prisjetio se i jedne prilike kada su izvlačili ranjenike u Zaselju nadomak Viteza.

"Kad ti čuješ taj poklič, to Allahu Ekber, u ponoć, pa to čitava Lašvanska dolina odjekuje, to je jezivo, zamisliš samo kako je civilima čuti, kakav strah to izaziva u ljudima", govori i dodaje kako je prvi i najvažniji cilj bošnjačke Armije RBiH bila Središnja Bosna.

"Svima smo bili trn u oku i opet opstali. Hrabar smo mi i ponosan narod. Hrvatska bolnica dr. fra Mato Nikolić danas je simbol opstanka i nastavak naše borbe u mirnim uvjetima. Danas slobodno šetamo po svojoj Središnjoj Bosni, liječimo se u svojoj bolnici koja je otvorena za sve ljude", rekao je dr. Džambas.

artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba