Poduzetnik Pavo Zubak novi je predsjednik Udruge Hrvata Bosne i Hercegovine Prsten. Ime Prsten sinonim je i poveznica Hrvata s obiju strana granice, i u BiH i u Hrvatskoj. Ovaj poduzetnik rodom iz Posavine živi i radi u Hrvatskoj gdje će uskoro proslaviti 40 godina uspješnog poslovanja.
Valentina Rupčić/Večernji list
Izabrani ste za predsjednika Prstena koji je u svom imenu uz bosanske dodao i hercegovačke Hrvate. Što ta promjena znači?
Mi u Prstenu imamo timsko vođenje udruge i svoj izbor za predsjednika smatram jednostavno slijedom događaja. Ili možda još točnije – došao je red na mene. Promjenu imena u Udrugu Hrvata Bosne i Hercegovine smatram važnim iskorakom i pokazivanjem zrelosti i odgovornosti udruge. Naše djelovanje u zadnjih nekoliko godina uvelike je nadilazilo okvire zavičajne udruge pa ovo smatram samo stavljanjem Prstena u realne okvire.
Dugi ste niz godina među čelnim ljudima Udruge Prsten, jedne od najvećih udruga koja okuplja Hrvate iz BiH, i jedan od njezinih osnivača. Što je postignuto u 13 godina njezina postojanja?
Okupljanje i međusobno upoznavanje naroda istog porijekla kroz udrugu veliko je postignuće. Humanitarno djelovanje kroz zakladu i pomoć studentima u školovanju naš je ponos. Povezivanje gospodarstvenika u objema državama ogroman je i samo djelomično iskorišten potencijal. Na kraju, osvijestili smo sliku i doživljaj Hrvata iz BiH onakvim kakvim on jest – vrijedan, radišan, tolerantan, ali i čvrst i ponosan.
Ove je godine u Vitezu osnovana sestrinska udruga – Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata Prsten. Kako je istaknuto, želi se pomoći zajedništvu hrvatskog naroda, ostvarenju političkih ciljeva, zaustavljanju iseljavanja...?
Na udrugu u Vitezu posebno smo ponosni. Mi to kažemo – Prsten se vratio doma. Radost i pozitivna energija koju smo osjetili u druženju s tim ljudima, gospodarstvenicima i svima ostalima, bit će trajni izvor naše motivacije. Moj je osjećaj da je Hrvatima koji žive u BiH važnija poruka i podrška da nisu ostavljeni i da nisu sami od bilo kakve financijske i druge podrške. Udruga u Vitezu jasna je poruka u tom smjeru. Naravno, ovo je tek početak i velika je odgovornost na vodstvu udruge u Vitezu i svima nama. Očekujem uskoro podružnice u Mostaru, Posavini i Sarajevu i drugdje gdje ima Hrvata u BiH. Iseljavanje se neće zaustaviti dekretom o neiseljavanju, nego to može biti rezultat stvorenih pravednih i prihvatljivih uvjeta za život.
Udruga Prsten kao partnera u razgovorima u BiH prepoznala je Hrvatski narodni sabor kao krovnu instituciju Hrvata. Koliko ste zadovoljni suradnjom i kako je produbiti?
Sretan sam što postoji jedna takva organizacija kao što je Hrvatski narodni sabor i smatram da hrvatski narod trenutačno nema alternative. Suradnju Hrvatskog narodnog sabora i Prstena smatram izvrsnom i teško može biti bolje, ali svakako može biti još konkretnija. Siguran sam da unutar članica HNS-a postoji, kao i u svakoj obitelji, dosta izazova, ali siguran sam i da su članice svjesne odgovornosti te da će s tim ciljem lakše prebroditi međusobne razlike, a ponekad i interes. Uzdam se u mudrost i iskustvo predsjednika HNS-a Dragana Čovića da zajedno s ostalim članicama još snažnije radi na povezivanju Hrvata kao i na nužnoj suradnji s ostala dva konstitutivna naroda, Bošnjacima i Srbima. Vjerujem da će naše zajedničko djelovanje koje je preraslo u prijateljstvo biti dodatni izvor motivacije za gospodina Čovića i ostale članice.
Često ističete da je upravo zajedništvo Hrvata temelj opstanka. Kako pomoći, kako motivirati Hrvate u BiH i s obje strane granice u tom smjeru?
Siguran sam da je zajedništvo i zajedničko djelovanje temelj opstanka. Mi Hrvati iz BiH koji živimo u Hrvatskoj moramo biti svjesni svoje odgovornosti za naše zemljake i učiniti sve što možemo da pomognemo, a to je često, kako sam već rekao, samo pružiti podršku i pokazati da nisu sami i ostavljeni. Naravno, samo to nije dovoljno, treba napraviti puno više. Hrvati koji pak žive u BiH trebaju također raditi na zajedništvu i ne dopustiti da nas stalno dijele, međusobno svađaju, ali i graditi mostove povjerenja prema ostalim sunarodnjacima, koliko god se to često može činiti jako teškim i nemogućim, ali mora biti moguće.
Hrvati u BiH nisu ravnopravni s druga dva naroda, sustavno ih se majorizira i oduzimaju im se prava. Mislite li da institucije Republike Hrvatske moraju i mogu više učiniti na zaštiti svojih sunarodnjaka?
Istina, neravnopravnost je sve prisutnija u političkom, društvenom i gospodarskom životu Hrvata u BiH. Vraćam se malo na prethodno pitanje. Vrlo su nas često uspjeli razbiti na manje skupine, zatim posvađati, a rezultat toga je da oslabljeni ne možemo puno napraviti. Naravno, politike s jedne i druge strane granice moraju shvatiti ozbiljnost ovakvog stanja.
Imate često priliku razgovarati s visokim dužnosnicima iz Hrvatske, jesu li svjesni ozbiljnosti situacije u kojoj se hrvatski narod u BiH nalazi?
Čini mi se da ovaj put stvarno jesu. Premijer Hrvatske Andrej Plenković prvi je put vrlo ozbiljno iznio problem u Europskoj uniji. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović također u okviru svojih mogućnosti i ovlasti pokušava osvijestiti domaće i strane političare o opasnosti i nepravdi koje se sustavno nanosi Hrvatima u BiH. Isto tako, mi iz Prstena kontaktima i aktivnostima svakodnevno osvješćujemo političare na svim razinama o ozbiljnosti situacije u BiH. Pritom iznosimo samo činjenice, oslobođeni bilo kakvih “zemljačkih interesa i emocija”. Hrvata porijeklom iz BiH u RH ima u tri generacije oko 1,500.000. To pokazuje da smo važan gospodarski, društveni, a i birački faktor. Republika Hrvatska godišnje isporuči u BiH robe i usluga vrijednih oko dvije milijarde eura i istovremeno s BiH ima najpozitivniju vanjskotrgovinsku bilancu. Nestankom ili smanjenjem broja Hrvata umire i gospodarska razmjena. Sve su to alati i argumenti koje treba koristiti. Ali opet ističem: naše zajedništvo i način suradnje s Bošnjacima i Srbima najvažniji su mogući alat.
Rodom ste iz Posavine, niste zaboravili svoj rodni kraj i uvijek mu se rado vraćate. Za vas se kaže da nema sunarodnjaka kojemu niste pomogli ako vas je tražio pomoć. Kako sada s vremenske distance gledate na Posavinu?
Ponosni sam Plehančanin, pomažem puno, ali sigurno nije dovoljno, međutim mirnije se spava i lakše ide na ispovijed kada znate da ste napravili ono što možete. Nažalost, o Posavini postoji nekoliko istina i to treba ostaviti stručnjacima za povijest. Ako se držimo većine onoga što sam već rekao i ako Prsten nastavi još više raditi zajedno s HNS-om i svima ostalima ono što možemo i trebamo, Posavina ima šansu. Iskreno vjerujem u to.
Poduzetnik ste dugi niz godina. Taj duh bio je vaš pokretač i motivator svih ovih godina i uspjeli ste. Kakav je Pavo Zubak kao poduzetnik, direktor, šef...?
Mi Hrvati iz BiH svi smo poduzetnici na svoj način. Tako su nas život i okolnosti formirale, hvala Bogu. Mene su okolnosti, ambicija i sreća odveli u nešto veće poduzetničke vode. Ove godine proslavit ćemo 40 godina postojanja. Smatram da to znači da zajedno sa svojim kolegama idemo dobrim putem. Puno razgovaram sa svojim ljudima (kada nas je bilo manje, bilo je lakše razgovarati sa svima). Rado idem na pivo s njima, potičem ostale direktore i rukovoditelje u kompaniji da rade isto. Kakav sam šef? Mislim dobar, a moji suradnici znaju pravi odgovor na ovo pitanje. U 40 godina poslovanja nikada nismo zakasnili ni s jednom plaćom, nismo nikome ništa dužni i to bi trebalo biti to. Moj pokojni otac Ivko koji mi je bio životni uzor je govorio: čovjek mora raditi najbolje što može i zna i ne smije nikome činiti nikakvo zlo. Pokušavam se držati toga.
Koliko gospodarska suradnja i ulaganja mogu pomoći opstanku Hrvata u BiH?
Gospodarstvo kao glavni temelj opstanka uvijek može i mora napraviti puno. Kroz Prsten i ostale načine moramo umrežavati i stvarati preduvjete za nova radna mjesta. Svi se zajedno možemo snažnije zalagati kod političkih lidera da stvaraju zakonske i druge okvire koji će nam omogućavati daljnji razvoj i ulaganje.
Kako vidite ulogu Katoličke crkve u ovim okolnostima koje se tiču opstojnosti Hrvata na prostorima BiH?
Povijest nam govori da je Katolička crkva najzaslužnija za opstojnost Hrvata na ovim prostorima. Kada su Hrvati iz bilo kog razloga bili ugroženi, Crkva je pojačavala svoje aktivnosti i uvijek uspijevala pomoći našem narodu. Vjerujem da je sada Katolička crkva svjesna ugroženosti i ozbiljnosti trenutačne situacije. Rekao bih da je sad jedan od onih povijesnih trenutak kada Crkva treba uložiti sve napore, zajedno sa svima nama i preuzme ulogu integrativnog faktora u društvu, kako za očuvanje Hrvata i njihovih prava, tako i da pomogne izgraditi poljuljane mostove povjerenja s druga dva konstitutivna naroda.
Dobitnik ste Večernjakova pečata “Naše gore list”. Kako doživljavate tu nagradu i što vam znači?
Tijekom 40 godina uspješnog poslovanja imao sam prilike i sreće dobiti puno priznanja i nagrada, međutim dobiti od svoje rodne domovine nagradu “Naše gore list” smatram stvarno najvećim mogućem priznanjem. Ponosan sam, ali to znači da moram biti još odgovorniji i motiviraniji za sve ono što treba napraviti za moje sunarodnjake i prijatelje Hrvate u BiH.
