Prizori djece i odraslih s maskama na licu posljednjih su dana bili svakodnevna pojava na ulicama Sarajeva. Rušili su se rekordi po zagađenosti zraka, zrakoloplovi nisu mogli sletjeti ni potetjeti iz Sarajeva. Prije što se Vlada ove županije sastala raspraviti što poduzeti, spas je stigao s neba. Nad Sarajevom ispod Trebevića sunce je zasjalo, oblaci smoga su nestali. Barem zasad. Sarajevo opet „diše“.

Od kako se smog nadvio nad gradom na Miljacki zagađenost zraka bila je glavna tema svih rasprava, kao da drugih vrsta zagađenosti nema niti je ikad bilo. Mnoštvo štetnih čestica koje truju sve koji žive i borave u glavnom gradu, nažalost nisu jedine koje nanose štetu. Već odavno, iako to više nije čak ni tema za bilo kakvu raspravu, Sarajevo je kontaminirano nacionalnom netrpeljivošću zbog koje nitko tko se nije prilagodio bošnjačkoj većini nije dobrodošao. Biti Hrvat ili Srbin u Sarajevu i tako se javno deklarirati odavno je opasnije od onečišćenog zraka. On polako ali sigurno ubija, a Srbe i Hrvate se istog momenta pokušava protjerati ili u blažoj varijanti asimilirati. Čak je to potvrdio i uzoriti kardinal Puljić koji se tek posljednih godina polako budi, svjestan valjda da mu je vjernika u cijeloj BiH sve manje. Sarajevo naravno prednjači u ovom procesu što se najbolje vidi po misama zornicama u sarajevskim crkvama. U najboljem slučaju, kad na misu dođu i oni koji rade u Sarajevu, ni trećina crkve ne bude popunjena.

Mjere za čišći zrak će se valjda donijeti. Ukoliko izostanu, a vjerojatno hoće, pomoć će opet stići s neba, a magla i smog će se podići. I kad udahnu punim plućima oni koji žele priznati, znat će da je onečišćen zrak bio prolazna pojava, a etnički očišćen grad konstanta. Sunca i zraka će biti, a multietničnosti Sarajeva teško više ikad..

artinfo.ba