Počinju pripreme za Božić. Sutra se pali prva od četiriju božićnih svijeća na adventskom vijencu.

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, razgovarali smo u ovom sumornom bosanskohercegovačkom ozračju s nadbiskupom metropolitom i vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem o položaju Hrvata katolika.

Kako opisujete Bosnu i Hercegovinu sada, 23 godine nakon rata?

Nije jednostavno opisati stanje jer je jako složeno iz više razloga. Politički je zamorno jer se ne ostvaruje jednakopravnost. Medijski se stvara sumorna klima koja ne rješava probleme, nego ih zamagljuje. Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni. U administraciji često rade ljudi koji nisu sposobni raditi svoj posao, nego izluđuju ljude birokracijom, a možda su i dobili takve instrukcije… Ne bih htio kukati, ali nije lako proživljavati gubitak svog naroda na ovim prostorima. Ima mnogih koji snose krivnju ovakvog stanja.

Je li vam teže bilo biti kardinal u ratu ili sada u miru?

Ne mjerim život po tome kada mi je bilo teže, nego što sam učinio i jesam li mogao bolje. Time nisam preokupiran. Bogu zahvaljujem za sve što sam preživio i ostao pri pameti, ali me pomalo noge teško nose. Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.

Zašto je u BiH na snazi zakon jačega? Kome smetaju Hrvati katolici u državi u kojoj ionako ima previše prostora za sve?

Kamo sreće da je taj zakon jačega samo u BiH. Nažalost, taj zakon je na svakom koraku iako se toliko kunu u ljudska prava. Vidimo to po tolikoj bijedi koja vlada zbog interesa jačega. Ne bih o tome mnogo, prepuštam to boljim analitičarima. I te kako mogu ući u tu perfidnu igru jer, ako ja toliko saznam, koliko tek znaju oni koji se time bave? Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.

Zašto u BiH nikako da zažive dijalog, kompromis, jednakopravnost…?

Šteta je što se mi “kod kuće u BiH” ne znamo dogovoriti, nego prepuštamo drugima da nam kapu kroje. Sve te negativne silnice “vrcaju” u javnosti jer iza takvih izjava stoje oni koji su kreatori trenutačnog stanja.

Često spominjete ulogu međunarodne zajednice u procesima u BiH. Stranci nam kroje sudbinu. Što su im skrivili Hrvati pa se tako nemilosrdno s njima u BiH obračunavaju?

Teško je to objasniti i s malo riječi reći. Glavna krivnja je što smetamo njihovim planovima da se ostvare. Drugo jer smo katolici, prema nama imaju posebnu odbojnost. Posebno jer se zauzimamo za naravni i Božji zakon, a oni su nakanili uništiti obitelj kao temelj društva…

Prema Hrvatima u BiH su nepravedniji oni koji dolaze baš iz katoličkog svijeta. Zar se na takav način ne pokušavaju dodvoriti drugima, a u sve radi osobnog probitka?

Upravo zato što se žele pokazati i dokazati “naprednima”. I te kako su jako nježni prema onima koji su spremni na sve, a katolici ipak pokušavaju biti tolerantniji. Da bi opravdali svoju djelatnost, onda prvo optuže kako bi opravdali svoja djela.

Kršćanska, barem ona politička, Europa ne pokazuje dovoljno razumijevanja za probleme katolika u BiH. Što im zamjerate?

Volio bih da pristupe jednako, da ono što žele graditi u svojoj zemlji, isto pomognu graditi i nama. Tako su često pristrani. Evanđeoska je: Što ne želiš da ti drugi čini, nemoj ni ti drugome. Kada im to koji put prigovorim, onda kažu kako moraju biti oprezni s drugima zbog terorizma itd., da sada o tome ne govorim.

Vaše izjave vezane za protekle izbore u BiH i negiranje izborne volje hrvatskog naroda pogodile su ponajviše one koji su autori takvog nasilja. Što zapravo vidite kao ključnu manjkavost izbornog procesa u BiH?

Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet. Zato sam reagirao na zakon. Ako je zakon nepravedan, onda se sve može po zakonu.

Neprijatelji Hrvata ubacuju klin u regionalne podjele kako bi lakše ovladali najmalobrojnijim narodom u BiH. Vi stalno potičete na zajedništvo. Izgleda kako su, unatoč svim razlikama, u ovom vremenu Hrvati ipak “zbili redove”. Je li to dovoljno?

Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih. Pale su koji put vrlo teške riječi koje bi nas pokopale žive…

Kako gledate na ulogu Hrvatske u BiH? Neki optužuju službeni Zagreb zbog toga što se brine za svoje sunarodnjake. Osobito što za njih lobira. Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH.

Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.

Nezaobilazan problem svih Hrvata, i u BiH i u Hrvatskoj, brojni su odlasci mladih, pa i cijelih obitelji u inozemstvo. Nisu razlozi odlaska samo ekonomski i financijski. Mnogi u BiH ističu nesigurnost, neriješena nacionalna pitanja, nepravdu… Što biste poručili onima koji planiraju otići i onima koji ostaju?

Manji je broj onih koji stvarno trebaju poći “trbuhom za kruhom”. Katkada odlasku doprinose i oni bračni drugovi koji uporno zagovaraju odlazak pod svaku cijenu. Ako ih ne nagovaraju, onda stalno kukaju kako im nedostaje ovo ili ono i tako “žugajući” pokrenu cijelu obitelj. Istina je da nas umara ova politička klima u kojoj je glavna tema interes, a čovjeka se sve manje vrednuje i sve mu se manje otvara mogućnosti ostvarenja u jednom dostojanstvu koje dolikuje čovjeku. Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.

Ususret smo adventu kada se kod svih, pa čak i ateista, oživljavaju sjećanja na Božiće njihova djetinjstva. Slavilo se tada uglavnom u siromaštvu, ali istodobno i u sreći zajedništva brojnih obitelji i slozi naroda. Uzoriti, u kakvom ozračju slavimo Božiće naših dana?

Božić je događaj koji se doživljava u vjeri. Isus se utjelovio i rodio u ljudskoj stvarnosti kakva jest. Tako i mi s vjerom Božić doživljavamo u stvarnosti kakvu proživljavamo. Čovjek otkriva u rođenju Isusovu da je voljeno biće. Zato se svakom čovjeku pri srcu javljaju dragi osjećaji, pogotovo ako pamti lijepo djetinjstvo, jer otkriva radost kroz doživljaj da je voljeno biće. Bez obzira na opterećeno javno stanje, čovjek treba dušu i srce otvoriti otajstvu Božića i tu doživjeti radost Božje blizine.

U narodu prevladavaju osjećaji defetizma, negativnosti, a s druge strane ipak nije sve tako crno. Kako ovaj crno-bijeli svijet za početak učiniti, ako ništa drugo, sivim, a onda i obojenim?

Mnogo potištenosti nastaje iz opterećenja javnog mnijenja koje kreiraju politika i mediji, pa su ljudi umorni od negativnih poruka i vijesti. Drugi je razlog potištenosti osjećaj napuštenosti i zaboravljenosti kod mnogih. Božić se teško doživljava bez obiteljskog zajedništva i blizine onih koji su nam srcu dragi. Bez dječje radosti nema ni obiteljske radosti za Božić, a djece je sve manje. Zato je važno da se ljudi vjerom suoče sa svim tim izazovima i prepoznaju očitovanu Božju ljubav te da tu ljubav podijele u radosti s drugima, onima najbližima. Podijeljena radost se umnožava.

Roditelji su zaokupljeni brigom za djecu te zbog toga puno rade kako bi im priskrbili materijalno, a onda nemaju vremena za njihov odgoj. Kako pomiriti tu stalnu utrku s vremenom, poslovima, a s druge strane ispuniti obiteljske obveze?

Velika je pogreška današnjeg čovjeka što ne umije uživati i radovati se u darovima Božjim koje ima, nego stalno pati za onim što nema te troši mnogo duhovne i tjelesne energije. Tako mu vrijeme prolazi u doživljaju promašenosti, a ne u ostvarenju. Današnji čovjek je izgubio mjerilo vrednovanja, pa za ono što je najvrjednije – život djece i njihov odgoj – ima sve manje vremena. Čujemo često uzrečicu da nam je mjesto puno pitomih pasa, a divlje djece. Djecu odgaja srce, a ne zatrpanost stvarima današnjeg vremena: TV, mobitel ili druge elektroničke naprave.

Kako surađujete s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u BiH? Možete li zajedno učiniti više na boljem razumijevanju naroda i njihovih političkih predstavnika?

Ne smijemo izjednačavati politički diskurs i dijalog crkava i vjerskih zajednica. Naš dijalog traje. Činimo da u javnosti bude što manje napada, stvari stavljamo na stol razgovora i tražimo veće razumijevanje. Svjesno izbjegavamo da nas politika “upregne”, nego pokušavamo biti partneri za razgovor, a, ako je moguće, i dogovor. Treba znati da smo u različitoj poziciji u odnosu na državu.

BiH ima potpisan temeljni ugovor sa Svetom Stolicom. Koliko je danas status Katoličke crkve u BiH reguliran i koliko ste zadovoljni statusom svećenika, povratom imovine…?

Vrlo smo žalosni zbog toga kako se vlast neodgovorno odnosi na potpisane ugovore. Nisu sposobni nastaviti dogovore i provedbu tih ugovora. A što se tiče denacionalizacije i restitucije, to je pitanje svih crkava i vjerskih zajednica u BiH. Teško mi pada kada vidim da se naša imovina preprodaje, preknjižava – i to sve “po zakonu” – na druge vlasnike ili prepušta propadanju. Pravda bi bila ne samo da nam naše vrate nego i da plate za sve godine korištenja.

Papa Franjo najavljuje promjene nekoliko riječi u Očenašu, koje očito traže primjereniji prijevod rečenice “ne uvedi nas u napast”. Ima li snage Crkva i za neke druge promjene koje se nameću u ovo suvremeno doba?

Crkva je oprezna, ali na kraju ipak djelotvorna. Sve će to doći na red. Nemam straha za hod Crkve, ali me zabrinjava koliko mi živimo s Crkvom.

Jeste li zadovoljni kako se rješava “slučaj” Međugorja unutar Katoličke crkve?

Maloprije sam rekao da je Crkva katkada oprezna, pa tako i s međugorskim fenomenom. Sadašnji je korak otvorio vrata hodočasnicima, a posebno onima koji se tamo žele ispovjediti, pokoru činiti i moliti.

Za nešto više od godinu dana slavite zlatni jubilej – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako ste kardinal i 75 godina života. Uistinu impresivne obljetnice. Uzoriti, puno toga za jedan život?

Ako doživim, time ću shvatiti koliko trebam Bogu zahvaljivati za tolike milosti. Ali ne trebam čekati te jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.

Jozo Pavković / Večernji List