Da Bosna i Hercegovina „objektivno ima tri društva“, tvrdnja je koja stoji u novinarskom pitanju, a pitani, Željko Komšić, žuri da je porekne: „ Nije to baš tako. Hajde, dajte mi nabrojte tri suštinske razlike između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Isključite religiju i ovo što su ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci, gdje su te sociološke i kulturološke razlike?“

Prema ovom shvaćanju identitetna stvarnost Bosne i Hercegovine nekakva je idealna, sterilizirana društvena i ljudska čistina bez „socioloških i kulturoloških razlika“, a da je to tako, vidi se čim se „isključi religija i ovo što su ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“.

Kad se ovako misli i govori u kafani, s veselim društvancetom, tu se nema što prigovoriti – može čovjek samo rezignirano odmahnuti rukom i isključiti se iz rasprave.

Kad ovako misli i govori najviši politički i državni funkcioner, pa još javno, onda to vuče barem nekoliko pitanja i zapažanja.

Kakvo je to znanje o zemlji kojoj si na čelu kao član najviše reprezentativne političke institucije? O zemlji čija je konstanta i „znak prepoznavanja“, kroz vijekove, do danas – baš sociokulturna pluralnost, a njezin temeljni problem – kako pronaći harmonično političko rješenje „upravljanja“ tom pluralnošću.

Kakvo je to znanje o genezi, o identitetnim i političkim razlozima i sadržajima činjenice da su „ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“?

Kakvo je to znanje o religiji kao povijesnom humusu na kojemu su izrasle i oblikovale se upravo „sociološke i kulturološke razlike“ što obilježavaju bosanskohercegovačku društvenu zbilju?

Odgovori su poražavajući: nikakvo! Potpuni analfabetizam u pogledu osviještenosti, ili barem elementarne informiranosti o zemlji koju predstavljaš.

Ali, dobro, ne bi to samo po sebi moralo biti tragično, jer mnogo je češća pojava da političari i državnici nemaju znanje, ili imaju krivo znanje o vlastitim državama i društvima. Ali zato se, barem oni mudriji, tim pitanjima i ne bave, ne ideologiziraju i ne teoretiziraju, nego svoj državnički i politički nerv, ako ga imaju, troše u praktične svrhe – poboljšavanje svakodnevnoga života građana.

U našem slučaju stvar stoji obrnuto: gospodin bi da na svojemu nikakvom, ali ideološki betoniranom „znanju“ – gradi čitav politički program. Isključiti (sic!) iz bosanske stvarnosti religiju, isključiti činjenicu da su „ovi Srbi, Hrvati i Bošnjaci“, i misliti da se na onomu što ostaje nakon tih isključenja može projektirati program za neku drugu i bolju državu i društvo – kako se to zove? Ima mnogo imena, svako je zlokobnije od drugoga.

Jedina dobra okolnost ili gorka utjeha jest to, što članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine prema ustavnim i poslovničkim ovlastima nije dano mnogo mogućnosti, a Komšiću najmanje, s njegovom nikakvom političko-stranačkom moći u zaleđu. Kao i to što je taj gospodin već u svoja dva prethodna mandata pokazao učinak – nula, pa nije vjerojatno da to neće ponoviti i u ovom.

Ivan Lovrenović

artinfo.ba | preuzeto s ivanlovrenovic.com