Uspomenu na kraljicu Katarinu još i danas čuvaju žene sutješkoga kraja
Katarina Kosača-Kotromanić, supruga bosanskog kralja kralja Stjepana Tomaša i bosanska kraljica, preminula je na današnji dan, 25. listopada 1478. godine.
Rođena je 1425. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio herceg Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kćer zetskog velikaša Balše Balšića.
Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno na dan Uzašašća, 26. svibnja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći Crkve bosanske i prihvatiti rimokatoličanstvo. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija.
Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.
Katarina je Stjepanu Tomašu rodila dvoje djece – Žigmunda i Katarinu, a imala je i posinka Stjepana Tomaševića, izvanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače. Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci.
Katarinin muž umire 10. srpnja 1461. godine i ona njegovom smrću prestaje biti bosanska kraljica. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare, supruge Stjepana Tomaševića.
Pobjegla pred Osmanlijama
Prilikom turskog osvajanja Bosne 1463. Katarina se spasila bijegom u Dubrovnik, dok su joj djecu Turci zarobili i odveli sa sobom iz Bosne tako da ih više nikad nije vidjela.
Tokom druge polovice 1464. Katarina dolazi u Rim gdje je, uživajući papinsku zaštitu, boravila do smrti 1478. Iako u tuđini, bez muža, djece i kraljevstva, Katarina je dostojanstveno podnosila svoje nedaće. Uvijek se očitovala kao zakonita nasljednica porobljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu nezavidnu sudbinu.
Teže od svega ostalog, kraljici je padala razdvojenost od njezine djece koja su u međuvremenu primila islam. Godine 1470. zatražila je od milanskog kneza Galeazza Sforze pomoć u cilju oslobađanja svoje djece. Istu molbu kraljičino je poslanstvo u Milanu ponovilo 1474. godine. Sve to ostalo je bez pravoga odjeka.
Njezin boravak u središtu katoličanstva djelovao je na njezin vjerski život. Teška sudbina silila ju je da razmišlja o smislu života, da produbljuje kršćansko rješenje ljudskog životnog puta i da što bolje primjenjuje u svome životu pravila za pravo kršćansko življenje. U Rimu je stupila u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli, bujnim rasadištem franjevačkog života. Tu je bosanska kraljica pristupila u bratstvo Trećeg reda sv. Franje.
Bosansko kraljevstvo ostavila Svetoj stolici
Zdravlja načetog životnim nedaćama Katarina je teže oboljela te je kao zakonita nasljednica Bosanskog kraljevstva 20. 10. 1478. odlučila napraviti oporuku. U svojoj oporuci bosanska je kraljica najprije izrazila svoju volju da se pokopa u crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata. Papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u cijelosti predaju njezinom sinu Žigmundu ako se vrati na kršćanstvo; ako ne bi ponovno postao kršćanin da Bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, ako se ona vrati na kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Ostala svoja dobra, pokretna i nepokretna, razdijelila je kraljica svojim dvorjanicima koji se je vjerno služili tijekom svih 14 godina boravka u Rimu.
Sinu Žigmundu ostavila je mač njegova oca, ukoliko bi se vratio na kršćanstvo, a ako ne bi postao kršćanin, onda je mač trebalo predati Balši, sinu njezina brata Vladislava. Sve relikvije koje je posjedovala ostavila je bosanska kraljica crkvi sv. Katarine u Jajcu.
Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. 10. 1478., kraljica Katarina je umrla i sahranjena u franjevačkoj crkvi Aracoeli, kako je to oporučno odredila. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim likom kraljice u naravnoj veličini (1,78 m), s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen natpis bosanskom ćirilicom. Godine 1590., prilikom rekonstrukcije crkve, grob je pomjeren na drugo mjesto, nadgrobna ploča je skinuta i postavljena na najbliži stup. Tu se gubi svaki trag njezinim kostima. Današnji latinski natpis ispod nadgrobne ploče kraljice Katarine godine 1545. napravljen je rukom rimskog kaligrafa Ivana Palatino.
Kraljica Katarina umrla je u tuđini, ali nije ostala zaboravljena. Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, u službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled. Od prve polovice XVI. stoljeća franjevački pisci spominju kraljicu Katarinu među svetim osobama Trećeg reda. U liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum Katrina se bilježi kao blažena.
Uspomenu na kraljicu Katarinu još i danas čuvaju žene sutješkoga kraja koje, prema predaji, nose crne marame u znak žalosti za bosanskom kraljicom.
(Izvor: Sutješki vjesnik)
