Zamislite ovakvu bizarnu filmsku situaciju, koja graniči s paranormalnim.
Džihadist, radikal iz neke države koja već gaji takve radikale bude uhvaćen, potom osuđen u nekoj zemlji Europe, npr. zbog pokušaja ubojstva taksiste.
Džihadist je inače u tu državu otišao da ubije Predsjednika te države, no nije mu uspjelo, jer se u međuvremenu zakačio s taksistom, kojem nije htio platiti vožnju, te ga je toliko izudarao, skoro na smrt, da je završio na 3 godine robije.
Potom džihadist leži u zatvoru. Tamo propovijeda o svom nesretnom putu i širi ideje panvehabizma.
Džihadist biva pušten iz zatvora. I što čini? Nastavlja ubijati taksiste?
Neee.
Odlučuje se ići pješice. Gdje?
Gdje ga “Allah dovede”, kaže.
I kako je hodao pješice, sve semafori pred njim “zeleno svijetlili” i navodili mu put.
I tako ga Allah dovede u ambasadu.
Onda je džihadist ubio ambasadora?
Neee.
Allah ga je doveo u njegovu ambasadu. Zemlju koja pomaže ljudima poput njega. Koja ih ne tjera s praga ambasade.
Jer ako je Allah milostiv u zemlji u kojoj vlada Allahova milost i ambasador valjda mora biti milostiv.
I tako bi. Ambasador ga prima.
Pije s njim kavu, potapše ga po ramenu, kaže mu “drž se jarane” i potom mu daje novce da si kupi kartu za kući.
Džihadist potom sjeda na avion, autobus, vlak, i odlazi kući, plaćen državnim novcima, koje mu je iz svog džepa dao državni službenik.
Ambasador.
Zamislite dakle ovakvu državu.
Biste li uopće mogli pomisliti da takva država postoji? Biste li takvu državu smatrali ozbiljnom i mogli biti njen patriot?
O čijem džihadisti se radi?
Sirijskom? Iranskom?
Ne.
Zemlja o kojoj govorimo, poštovani čitatelji, zove se Bosna i Hercegovina
Džihadist se zove Muamer Topalović a ambasador koji prima zatvorenika vehabijske ideologije koji je u Srbiju došao ubiti zove se nit manje nit više nego Željko Komšić.
Pare koje mu u trom trenu daje su hrvatske pare budući da Komšić, nasilnim postavljanjem Joze Križanovića od strane OHR-a postaje nasilno imenovani Ambasador. Godina je 2001-a. Traje režim Alijanse.
Ambasador Komšić je isti ovaj Komšić koji ponavlja kako je “predsjednik svima nama”.
Pa tako i obitelji Anđelić iz Konjica. Mali problem s tom tvrdnjom je što obitelji Anđelić Komšić više nema na ovoj zemlji. Pobijena je u jednoj Badnjoj noći. U Konjicu.
U onom istom Konjic u koji Topalović dolazi, oduševljen činjenicom kakvog ambasadora ima.
Uzima pušku. I ubija za Badnjak troje članova obitelji Anđelić. Pojašnjavajući da je “osjetio da je to pravedno”.
Zato danas Muamer nema problema reći “Da Željko je moj predsjednik”, a Anđelići imaju problem to reći. Jer su mrtvi. I jer ih nema.
Niti ima bilo tko preostao od Hrvata u “tolerantnom” Konjicu, da u njihovu čast napiše roman, koji bi se zvao recimo “Diplomatska depeša anđelima”
Ovdje stajemo s daljnjim tekstom.
U prilog liku i djelu Željka Komšića smatramo da ova koincidencija nije nimalo nevažan detalj. Jer Komšić se gazdama s Poljina dokazuje odavno. Oni mu vraćaju uslugu. I plaho sumnjamo da bi 2001 riskirao posao plativši kartu iz Beograda nekom radikalnom Hrvoju ili Vukoti.
postscriptum
Prije par dana Komšić je najavio sječu hrvatske kvote diplomacije, i postavljanje svojih ljudi tamo. Nermina, Ermina i drugih, koji će se za potrebe Režima izjasniti kao Hrvati.
Kako će provesti sječu glava u diplomaciji?
Pitamo zbog Muamera. Možda je dečko besposlen druže Komšoglu. A red je i da vrati uslugu…
artinfo.ba | preuzeto s portala poskok.info
