Žarko Papić je doktor ekonomije i čovjek s bogatim diplomatskim iskustvom, neprijeporno neovisan analitičar aktualne političke situacije u BiH.

Papić, rođen u Sarajevu 1947. godine, jedan od najuglednijih neovisnih intelektualaca u današnjoj Bosni i Hercegovini, a objavio je 10 knjiga iz oblasti ekonomije i političkog sistema, 147 znanstvenih radova i više od 150 članaka u stručnim časopisima i novinama, domaćim i stranim. Radi kao direktor i viši savjetnik u IBHI-ju, Međunarodnom birou za humanitarna pitanja u Sarajevu.

Nedavno je u sarajevskom Oslobođenju objavio izvrstan kritički tekst “11 teza o oslobođenju BiH” koji se čita i kao vrhunski politički manifest ljevice u aktualnoj situaciji u susjednoj državi, što je bio samo jedan od razloga zašto ga je Index zamolio za opširan intervju o općim izborima u BiH koji će se održati 7. listopada.

Razgovor s Papićem trajao je sat i 15 minuta, a ovdje donosimo njegovu skraćenu verziju.

Ipak, u uvodu još vrijedi izdvojiti njegovu izjavu koju je dao kao iskusni diplomat, nekadašnji ambasador Jugoslavije pri OECD-u u Parizu, o tome kako je na političkoj sceni regije zavladala, kako kaže, “zastrašujuća glupost i neznanje”: “Primjerice, u BiH kao da nitko ne zna da između kategorija etnosa i nacije postoje kvalitativne razlike, nitko kao da ne razumije da je nacija politička kategorija nastala s kapitalističkim društvom, a etnos je feudalna kategorija. Još jedan primjer odnosi se na stav hrvatskih vlasti koje kažu da su u kontekstu odnosa Srbije i Kosova protiv promjene granica, s čime se inače potpuno slažem. Ali to argumentiraju potpuni autogolom tj. pozivajući se na Badinterovu komisiju koja je utvrdila da je Kosovo – dio Srbije! I onda iz Beograda dolazi druga glupost – umjesto da netko u tamošnjoj vlasti ima znanja i duha pa da se službenom notom zahvali Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović na podršci teritorijalnom integritetu Srbije, oni njih napadaju s pričom “nećete nam vi crtati granice”. To je komedija. Nota bene, temu prekrajanja granica je prvi otvorio kandidat SDP-a Denis Bećirević koji je u Parlamentu BiH predlagao rezoluciju kojom bi Sutorina umjesto Crnoj Gori, pripadala BiH”.

“Ovo je najgora predizborna kampanja u BiH i to u žestokoj konkurenciji prijašnjih loših kampanja”

Mnogo se piše i govori prethodnih dana da je ovo najgora predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini. No bilo je još groznih kampanja za izbore u BiH nakon rata, je li ova doista najgora i po čemu?

Jest najgora i moram reći da je to prvo mjesto osvojila u žestokoj konkurenciji prethodnih kampanja koje su sve bilo loše na ovaj ili onaj način. Kvalitativna razlika u negativnom smislu u vezi ove kampanje je za početak to što se u njoj otvaraju jako ozbiljna pitanja o kojima prije nije bilo govora, primjerice pitanje granica BiH vezano za razgraničenje Srbije i Kosova, a s druge strane se otvara pitanje unutarnjeg uređenja BiH kroz zahtjev ukidanje konstitutivnosti naroda prema tezi “jedan čovjek-jedan glas”. Konstitutivnost je garancija ravnopravnosti svih triju nacija u BiH, ali i ostalih, pri čemu nitko ne želi pročitati članak Ustava BiH koji o tome govori. U njemu stoji da su konstitutivni narodi, pa nabraja koja su to tri naroda, a onda stoji “i ostali” te nakon toga “i građani BiH”. Nema konflikta između nacije i građana. Zbog toga je aktualna predizborna retorika mnogo opasnija.

Drugo negativno obilježje ove kampanje je podizanje ratne retorike. Primjerice, neki dan je kandidat SDA-a za bošnjačkog člana Predsjedništva Šefik Džaferović izjavio da ako Milorad Dodik nastavi sa svojom retorikom, da će se “izbrisati Republika Srpska”. Usput da napomenem, s tom izjavom nije mogao bolje pomoći Dodiku, ali to je stvar naših uobičajenih domaćih gluposti. Kandidat SDP-a Denis Bećirević pak prijeti susjednim državama. Ta agresivnost na koju smo navikli unutar partnera u vlasti unutar BiH sada se prelijeva i vani. Daleko od toga da su Beograd i Zagreb nevini kada je riječ o miješanju u predizborne procese u BiH, naravno da nisu, ali ne može se tako na to odgovarati.

Za BiH je specifično da se kampanja vodi u odnosu tj. protiv drugih dvaju konstitutivnih naroda, no kako u ovoj kampanji izgleda onaj aspekt u kojem se kandidati obraćaju pripadnicima vlastitog naroda, svojim potencijalnim glasačima? Funkcionira li sve na principu plašenja ljudi onim drugima ili postoje i konkretna obećanja za poboljšanje života svojeg glasačkog tijela?

Pravi životni problemi građana predstavljaju tek mali udio onoga o čemu se govori u predizbornoj kampanji. Siromaštvo jedva da je tema, a životni standard u BiH je 32 posto prosjeka životnog standarda u Europskoj uniji. Iza nas je samo Albanija. Da ne spominjem razne druge podatke, kao što je odlazak mladih u inozemstvo i velika nezaposlenost. To nisu teme koje dominiraju kampanjom i skoro svi vode negativnu kampanju s ciljem proizvodnje straha od drugih. Postoje izuzeci, a to su programi koje su ponudili SDP BiH, sa svojim Planom 10 koji je ozbiljan i socijalno osjetljiv plan oporavka, i SBB Fahrudina Radončića. Primjerice, SDP je nedavno predstavio nacrt Zakona o minimalnim plaćama u BiH, što je reakcija na činjenicu da u BiH oko 25 posto zaposlenih radnika živi u siromaštvu. SBB pak ima program orijentiran na infrastrukturne projekte i poslovno okruženje te se pozicioniraju kao sekularno-tehnokratska politička snaga. Tu bi se mogla napraviti kombinacija koja bi dovela do promjena u BiH.

Vodeći kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

Savez za bolju budućnost (SBB) je zanimljiva pojava na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Njihov lider je medijski tajkun Fahrudin Radončić koji drugi put pokušava ući u Predsjedništvo, a nasuprot njemu je SDA kao kandidata ponudio blijedog aparatčika Džaferovića. Kako izgleda dinamika u borbi za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH?

Da, Džaferović je blijeda kopija nesposobnog prethodnika Bakira Izetbegovića te predstavlja kontinuitet dinastičke vladavine unutar SDA-a. Tu je i kandidat SDP-a Denis Bećirović. Koliko god ja dobro mislio o ponuđenom programu SDP-a, toliko loše mislim o Bećiroviću. Tu nije riječ samo o tome što se njegova politička karijera sastoji od dvadesetak godina sjedenja u ovom ili onom parlamentu, nego i o tome što on svoju predizbornu kampanju odvaja od svoje stranke. On je svoju kampanju počeo promocijom vlastite knjige, što sugerira da je riječ o autoritarnom superego pristupu koji za BiH može imati jako štetne posljedice. On inzistira na tezi državotvornog patriotizma, što vonja na unitarizam te je ratnički raspoložen prema susjednim državama. Ne vidim u njegovim javnim nastupima ništa doista socijaldemokratsko. I kad se već stalno govori o patriotizmu, znači li to da tih preko sto tisuća mladih ljudi koji su otišli iz BiH da su oni nepatrioti, dezerteri? Znate onu latinsku izreku “ubi bene, ibi patria” – tamo gdje mi je dobro, tu mi je domovina. Mladi iz BiH ne odlaze iz BiH zato što je ne vole nego jer ovdje nemaju uvjeta za život, a stvarni patriotizam je ljudima omogućiti da žive normalno.
Spomenuli ste i Radončića i moram reći da on po mojoj trenutnoj procjeni ima najbolje šanse ući u Predsjedništvo BiH kao bošnjački član. Treba spomenuti da je on bio prvi tada Musliman koji je pisao kao novinar negativno o Slobodanu Miloševiću i srpskom nacionalizmu, i to krajem 1980-ih u zagrebačkom Danasu. On je sada biznismen i čovjek koji razumije ekonomiju te je njegova stranka SBB jedina doista postavila mnoga nova lica na svoje izborne liste. Radončić je i jedini kandidat za Predsjedništvo iz sve tri nacije koji javno kritizira nacionalizam koji dolazi iz njegove nacije, dakle bošnjački nacionalizam. To je njegovo suprotstavljanje tzv. fildžan državi. Moja je procjena da bošnjačka oligarhijska politička elita utjelovljena u SDA-u ne bi ništa imala protiv, samo da oni ne budu krivi, da se formira neki treći entitet i da oni tako dobiju, uvjetno rečeno, vlastiti entitet u kojem im se nitko neće petljati u ništa pa će moći na miru nastaviti pljačkati.

No, u vezi Radončića postoje i tvrdnje da je on povezan s kriminalnim miljeom. Je li to relevantno?

Naravno da jest. Ipak, u velikoj mjeri to su spinovi koji dolaze od SDA-a. Protiv Radončića je prije par godina vođeno jedno od najvećih političkih suđenja u BiH nakon rata, njemu je doslovno napakirano svašta, on je spektakularno priveden i odležao je u pritvoru četiri mjeseca i to u momentu kada je SBB pristao na koaliciju sa SDA-om. SDA se uplašio da će je kadrovi SBB-a koji ima veći kadrovski kapacitet profesionalnih ljudi zasjeniti te je izvedena varijanta da se Radončića uhapsi, s dugim cijevima. Bila je to predstava, a cijeli proces je propao.

Što se tiče povezanosti s kriminalom, podsjetit ću samo da je Armija BiH dobila ogroman novac tijekom rata od arapskih zemalja, a da veliku većinu tog novca nije vidjela. Te pare su kod nekoga ostale i sad se peru na način izgradnje tržnih centara u Sarajevu i slično. Bilo bi zanimljivo kada bi se forenzički istražio taj tok novca, što u BiH naravno nije moguće.

Problematika trećeg entiteta s hrvatskom većinom

Spomenuli ste treći entitet. Htio bih od vas dobiti komentar na, po mom mišljenju, dva racionalna argumenta za treći entitet kojima vrijedi odgovoriti racionalnim protuargumentima. Prvi je da bi njegova uspostava riješila jedan od trenutnih prigovora koji se čuje od bošnjačkih političara iz Sarajeva, a to je da bosanskohercegovački Hrvati u institucijama Federacije BiH imaju zagarantiran veći broj mjesta u odnosu na njihov postotak u stanovništvu, tj. paritet se predstavlja kao problem. S trećim entitetom taj problem nestaje. Drugi argument je da bi uspostava trećeg entiteta s hrvatskom većinom dala priliku Hrvatima za političko profiliranje i smjenu HDZ BiH s vlasti.

Vrlo teško bih se mogao složiti s prvom tezom. Prvo, treći entitet već de facto postoji. Kantoni u kojima je HDZ BiH na vlasti funkcioniraju na način koji sadrži sve elemente specifične administrativne jedinice. No službeno formiranje trećeg entiteta podrazumijeva i formiranje četvrtog, ako tako mogu reći. Odnosno, formiranje trećeg entiteta s hrvatskom većinom značilo bi da postoji i bošnjački entitet. Bile bi to tri poludržavne tvorevine u kojima bi oligarhijski kapital utemeljen na pljački združen s nacionalnim političkim elitama imao potpunu vlast. To bi zapravo dovelo do jačanja pozicija nacionalističkih stranaka u tim entitetima. Također, ako su tri naroda konstitutivna, onda je normalno da nema proporcionalnosti u organima vlasti u odnosu na broj stanovnika. Izetbegovićev argument je da ne može 12 posto Hrvata, koliko ih je u ukupnom broju stanovnika u BiH, imati 33 posto vlasti na državnom nivou. Može i treba.

Što se tiče druge teze, ostavit ću po strani sve što bih mogao reći o građanskom pristupu…

Da, hajdemo to sagledati realpolitički.

Upravo tako. Dva mandata Željka Komšića u Predsjedništvu su zaustavljali mogućnost harmonizacije nacionalnog i građanskog u BiH, to je činjenica. Ali u aktualnoj situaciji je Komšić ipak bolja opcija u Predsjedništvu od Dragana Čovića koji je mali balkanski makijavelist. To govorim kao osoba koja je u proteklo vrijeme u vezi mnogo čega javno kritizirala Komšića. Komšić, hvala bogu, ne može oboriti princip konstitutivnosti. Smatram da za Komšića ne glasaju Bošnjaci u inat Hrvatima, on glasove oduzima od SDA-a, dakle za njega glasaju Bošnjaci koju odbacuju nacionalizam SDA-a. Međutim kad sve zbrojite i oduzmete, najvjerojatnije Čović ulazi u Predsjedništvo, između ostaloga i zahvaljujući podršci svoje centrale, HDZ-a iz Hrvatske. Ako se to dogodi, ne mislim da će se dogoditi nešto katastrofalno.

“Mistični Plan B služi širenju straha”

Dakle, ne vjerujete u famu o Planu B, odnosno tajnom dogovoru Čovića i Dodika da kao članovi Predsjedništva rasturaju BiH?

To se temelji na jednoj loše formuliranoj Čovićevoj rečenici koju je naknadno pojasnio, a izgovorena je u kontekstu toga da nije prošao njegov, inače loš, prijedlog novog izbornog zakona. Alarmiranje javnosti oko tog mističnog Plana B je proizvodnja straha. Što se tiče saveza Čovića i Dodika, pa to je izraz toga da u politici nema prijatelja, nego se vodi interesima. Nije nenormalno da se narodi koji su u manjini u odnosu na narod koji je u većini na neki način približe jedni drugima, kao primjerice što su u Jugoslaviji Slovenija i Hrvatska bile u nekoj vrsti savezništva protiv Srbije. To nije nenormalno. Nenormalno je ako političke elite najbrojnijeg naroda ne pruže ruku niti pokušavaju u političkom smislu približiti Mostar i Banju Luku Sarajevu. Naravno da su tu potrebni kompromisi i nitko neće dobiti sto posto, ali će svi dobiti.

A što je s kandidatom za hrvatskog člana Predsjedništva Borišom Falatarom i kampanjom Naše stranke?

Gledam na to vrlo pozitivno. Falatar je nešto što je Bosni i Hercegovini trebalo, on je u najpozitivnijem smislu riječi pao s Marsa u BiH. Upravo takav netko treba, tko nije umrežen sa starim strukturama i ne nosi na leđima razne hipoteke. On i radi na terenu, razgovara sa svim ljudima, za razliku od ostalih kandidata koji kampanju vode preko mitinga i priopćenja za medije. Falatar neće oduzeti glasove Komšiću, nego će mobilizirati glasove apstinenata, uključujući i one u neformalnom trećem entitetu, i to može donijeti određenu podršku na izborima, iako ne vjerujem da može ući u Predsjedništvo.

Dodik i ruralni mentalitet Srba

Pređimo malo na kampanju u Republici Srpskoj. Kako gledate na predizbornu kampanju Milorada Dodika koja je puna verbalnog nasilja, vrijeđanja i prijetnji vlastitim glasačima da će nastradati ako ga opet ne podrže? Zašto to sve nije skandal?

Dodikova kampanja se vodi kroz otvaranje autoputova i bolnica, što je naravno sve ciljano tempirano. Njegova vrsta grubosti odgovara ruralnom mentalitetu ne samo Srba, ali ponajviše Srba. To je transparentnost pod navodnicima, u smislu “ja tebe flašom u glavu ako mi se ne sviđaš” i jednog kafanskog ambijenta.

Nažalost, Dodik za protivnika ima koaliciju Savez za pobjedu koji se ponašaju kao potpuni amateri i natječu se s njima tko je veći nacionalist pa je tako jedan od lidera opozicije izjavio da želi sličiti Radovanu Karadžiću, a ne Dodiku. To je strašno, kao i ono što Dodik na skupovima govori o ocu ubijenog Davida Dragičevića.

“Strani donatori su proizveli tzv. NGO elitu”

Protesti u vezi ubojstva Davida Dragičevića u Banjoj Luci, kao i oni u vezi ubijenog Dženana Memića u Sarajevu te njihovo udruživanje pokazuju da u BiH još postoji demokratski potencijal u društvu, ali i da se političari uopće ne obraćaju tim ljudima, nego ih zapravo žele zgaziti.

U pravu ste. Ali hajdemo to detaljnije analizirati. Alternativno civilno društvo ili građanski aktivizam u BiH danas postoji samo izvan oficijelnog nevladina sektora u BiH. Za to su definitivno krivi strani donatori koji su godinama proizvodili tzv. NGO elitu te se godinama hodalo po konferencijama i slično, umjesto da se oslanjalo na civilno društvo tamo gdje ono de facto jest. Forsirala se projekta industrija, u kojoj je važno izboriti se za novac za neki projekt, a ne ima li taj projekt neki rezultat.

Sve što se događa među političkim elitama kao i u tom nevladinu sektoru dizajnirano je da normalnim ljudima zgadi politiku i angažman. Jedino u krajnje tragičnim emocionalnim slučajevima građanski aktivizam se probudi. Jedan od primjera su bili i protesti u Sarajevu, kada jedna beba nije mogla otići na liječenje u inozemstvo jer nije mogla dobiti jedinstveni matični broj. Zatim je uslijedio žestoki protest socijalno ugroženih ljudi u Tuzli koji se prelio i u Sarajevo. Najnoviji primjer aktiviranja građana u izuzetno emocionalnoj situaciji, a to su bez sumnje očigledna ubojstva obojice tih momaka i zataškavanje policije, uspijeva ujediniti ljude. Kada je u Sarajevu održan zajednički protest pod vodstvom očeva ubijenih mladića, Dragičevića i Memića, zapravo sam se i jako rastužio jer sam se zapitao zar samo ubijanje njihove djece može ujediniti Srbe i Bošnjake. Zar nije moguće i drugačije? Što se tiče smrti Dženana Memića, pa cijelo Sarajevo zna o čemu se radi – sin jednog od glavnih financijera SDA odgovoran je za njegovu smrt.

Kako vam su u ovim danima pred izbore čini tko će na kraju ući u Predsjedništvo BiH te koja bi bila najbolja kombinacija pod vašem mišljenju od ponuđenih kandidata?

Moram prvo reći da se u medijima i javnosti precjenjuje ta utrka za Predsjedništvo, s obzirom na njihove ograničene ovlasti te da je mnogo važnije kako će izgledati parlamenti. Predsjedništvo BiH može imati važnu ulogu ako su njegovi članovi ujedno i lideri najsnažnijih nacionalnih stranaka. To se vidjelo i na prethodnom mandatu u kojemu su jaku ulogu imali Izetbegović i Čović, ali ne i srpski član Mladen Ivanić koji je opozicija Dodiku i imao je donekle ulogu slobodnog strijelca. Što se tiče parlamenata, u RS-u bi bilo jako dobro da prag prijeđe Proeuropski blok koji se suprotstavlja nacionalizmu Dodika i njegove aktualne opozicije te da se i u Federaciji BiH ostvari dobar rezultat antinacionalističkih snaga, što bi otvorilo vrata osnivanju takve vlasti na državnom nivou.

Što se tiče Predsjedništva, moja je procjena da će ući Dodik, Čović i Radončić. On zapravo jedini govori o harmonizaciji odnosa u BiH i, također važno, jedini govori o sekularizmu. To se pak od kandidata SDP-a Bećirovića ne može čuti. Znakovito je da je on doktorirao na temi islamske zajednice u BiH. Što bih ja volio, nije toliko važno.
Miješanje Zagreba i Beograda u predizbornu kampanju u BiH

Ne može se voditi intervju o izborima u BiH, a da se ne spomene uloga međunarodne zajednice. No čini se da se tu dogodio preokret – međunarodna zajednica je prije kroz razne predstavnike kao što je ambasador SAD-a jasno signalizirala koji su njeni politički favoriti, dok to sada izostaje. Pa izgleda i kao da su domaći političari pomalo izgubljeni bez toga, ne znaju što bi…

To je dio opće pasivizacije takozvane međunarodne zajednice prema BiH. Bilo je nekih signala protiv Dodika kroz stavljanje njegova suradnika Nikole Špirića na crnu listu SAD-a zbog korupcije. Ja sam duboko uvjeren da Špirić jest korumpiran, ali tajming te odluke je sigurno jasan signal. Znam da predstavnici međunarodne zajednice u BiH obavljaju razgovore sa svim relevantnim kandidatima za Predsjedništvo BiH, ali ne da bi ikome izrazili podršku ili saznali njihove stavove, nego više da bi imali fotografije koje dokazuju da nešto rade i da imaju materijala za poslati izvještaje svojim šefovima. Puno se više u kampanju miješaju Beograd i Zagreb.

To je valjda jedini preostali interes te međunarodne zajednice za BiH.

Tako je. Mislim da nitko više ne zna što bi učinio s BiH. Pomalo se i divim službenom Zagrebu i Beogradu što imaju živaca da se time bave, iako su i sami neupitno odgovorni za tu situaciju.

“U BiH postoji oko milijun unaprijed kupljenih, odnosno egzistencijalno ucijenjenih glasača”

S obzirom na sve o čemu ste dosad govorili, pa zašto uopće izaći na ove izbore u BiH? Ima li to uopće smisla? Masovno bojkot bi pokazao da vlast uopće nema nikakav legitimitet, a izlazak na izbore je pristanak na sudjelovanje u jednom očito nacionalističkom i korumpiranom sustavu.

Ne vjerujem da bi to dovelo do urušavanja sustava. Na prošlim izborima SDA je bila stranka koja je osvojila najviše zastupničkih mjesta u BiH i to između 10 i 15 posto glasova sveukupnog biračkog tijela, ne mogu se točno sjetiti postotka. Druge vladajuće stranke su imale sličan ili manji postotak glasača, dakle sve one su kao vlast u suštini demokratski nelegitimne.

Mi ekonomisti smo štreberi, pa ću vas morati malo maltretirati s nekim brojkama koje objašnjavaju zašto nacionalne stranke koje su predstavnici oligarhija nastalim ratnom i postratnom pljačkom kapitala u BiH ostaju na vlasti. U BiH je trenutno zaposleno oko 800 tisuća ljudi, od čega više od 200 tisuća radi u javnom sektoru, najviše u administraciji, a tek nakon toga u zdravstvu i školstvu. Njima treba dodati još oko 50 tisuća koji su zaposleni u javnim tvrtkama; pa svaka općina ima javnu tvrtku, primjerice komunalac. Dodajte tome i privatne kompanije koja rade s javnim tvrtkama i koje redovito pobjeđuju na natječajima. Dakle, imamo iznad 250 tisuća ljudi koji su na ovaj ili onaj način egzistencijalno ovisni o vlasti. Npr. svaki ministar dovodi svog vozača, a taj vozač naravno glasa za stranku iz koje je ministar, on ne zna kakav je program te stranke, nego glasa za svoje radno mjesto. To je 250 tisuća kupljenih glasova, ali to treba pomnožiti s četiri – uračunajmo i članove obitelji – i imate milijun takvih glasova. Taj milijun glasova je uglavnom rezerviran za nacionalne stranke koje su na vlasti. Da bi se taj sistem srušio, s druge strane mora na izbore izaći barem milijun i 200 tisuća glasača, za što je potrebna izlaznost između 65 i 70 posto. O toj masi ljudi koji nisu unaprijed kupljeni ovise promjene i zato mislim da je važno izaći na izbore. Što više ljudi treba izaći na izbore. Pa zato je i jedna od strateškim orijentacija vladajućih da ljudima zgade i politiku i izbore, da se proširi uvjerenje kako su svi političari jednaki i da se ništa neće promijeniti, što god ljudi učinili.

Sumnjivi birački popisi i neustavan izborni zakon u Federaciji BiH

Što predviđate da će se dogoditi nakon izbora, slijedi li tek onda pravi rusvaj?

Već sada se vidi da postoji nevjerojatan porast glasanja iz inozemstva. Oko toga je naročito angažiran HDZ iz Hrvatske. Imamo i apsurdnu situaciju da je na biračkom popisu oko 200 tisuća ljudi više nego što je izdato osobnih iskaznica. To se objašnjava da neki imaju samo putovnicu, ali realne bi bile razlike od 10 ili 20 tisuća, a ne 200 tisuća. Dakle, već po tome postoje realne pretpostavke da gubitnici na izborima dovode u pitanje regularnost rezultata. Pored toga, izbori se provode u Federaciji BiH po zakonu koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, što ja mislim da je bila pogrešna odluka, ali to sad i nije toliko važno. Nezadovoljni političari će nakon izbora moći reći: “Ne samo što se kralo glasove, nego je sve bilo po neustavnom zakonu!”.

Slutim da će se moći potpuno blokirati implementacija izbornih rezultata te će se ući u, recimo to tako, majku svih kriza koje je BiH doživjela. Tu je opasno i što se neustavni izborni zakon Federacije BiH ne tiče Republike Srpske, tamo će se vlada moći glatko formirati. RS će biti funkcionalna, a u Federaciji BiH će doći do krize, naročito u vezi konstituiranja Doma naroda, što znači da ostaje aktualna vlada kao tehnička, a taj tehnički mandat može dugo trajati. Funkcionalni RS i zamrznuta Federacija BiH – pa bolji vjetar u leđa Dodikovu secesionizmu ne mogu zamisliti. Toga se plašim.

artinfo.ba | preuzeto s portala poskok.info