Snimljena je TV serija o prvom bošnjačkom vladaru Aliji Izetbegoviću u turskoj produkciji, odnosno produkciji turske državne televizije. Rijedak je primjer da neka država radi serijal o lideru druge države. Sve to govori o neupiotnoj političkoj neoturkofiliji kod Bošnjaka, i onome u čemu je Alija uspio. Stvaranju novog identiteta kod Bošnjaka koji po svemu obožava tursku povijest BIH. Turska nije bila agresor u BIH. Nije radila zločine. Provodila je humanizam i prosvjetiteljstvo. U udžbenicima Bošnjaka turska vlast nad Bosnom uči se kao zlatno doba Bosne. To što je turski osvajač odrubio glavu, pa tako i krunu, bosansku, ulazeći u Bosnu samo je iznimka koja potvrđuje Alijinu rečenicu Erdoganu “ovo je zemlja el Fatihovih sinova”. Nikako zemlja Tomaševićvih, Kotromanovićevih, Tvrtkovih i Kulinovih sinova. Nego El Fatihovih sinova. Zašto onda El Fatihova država danas ne bi snimila film o nekome tko tvrdi da smo svi mi nastanjeni na turskoj zemlji? Zemlji koja ne pripada nama. Nego njima. El Fatihovim sinovima.

Serija u šest epizoda od kojih svaka traje malo manje od dva sata lijep je primjer fabriciranja povijesti i idealizacije jedne osobe.

No to nije sporno. Junak serije u pravilu bi trebao biti junak. Teško je međutim od svakog uraditi junaka. Producent ima pravo činiti od serije što želi. No bode oči činjenica da je obitelj Izetbegović tražila da bude uključena u sam proces nastanka serije. Stoga je njihovo zeleno svjetlo na puštanje ovog uratka, ništa drugo, nego slaganje s falsifikatom.

Alija nije u seriji prikazan kao veliki Bošnjak, kao otac bošnjačke nacije. Nacionalni identitet Bošnjaka Turke ne zanima. Turci Aliju veličaju kao čuvara Islama i kao apologetu Osmanskog carstva. Kao vjernika “jedine prave vjere”, ali i vjernika pradavnog dobrog sistema i rušitelja komunizma.

Alija je prikazan kao “naš čovjek” iz turske perspektive. Turska je u Bosni tako “naša mati” (Cerić), a Turcima su Alijini ljudi “naši ljudi” baš kako su i Kavazoviću Otomani “naši preci”.

Alija i njegovi ljudi su tako ljudi koji čuvaju Bosnu za nas, Turke, ljudi koji njeguju naš Islam, kakav i mi živimo u Turskoj, i kakav smo poklonili njima, a Alija je praktički dobri melek (anđeo), koji je valjda došao s neba, da u Bosni oživi pozitivna sjećanja na “sve dobro što smo uradili u Bosni” tijekom naša 4 stoljeća osmanske “demokracije”.

Serija Alija je stoga jedinstvena u svijetu. Prvi je to filmski uradak, koji je omagge jednoj postkolonijalnoj tužnoj svijesti. U kojoj Turska rediviva, Turska koja odbacuje sekularizam i dreči se o neotomanizmu, slavi lidera iz nekadašnje daleke otomanske provincije, u kojem se probudio neootomanski duh. Želja za uspostavom starih veza. Kad je bio rahat. Kad se živjelo u miru. I kad se znalo tko je beg a tko raja. Tko ima pravo građanstva a tko ne.

U tom smislu BiH ima problem. Iako je u njoj danas barem polovica stanovništva, sačinjena od naroda koji imaju užasno loše sjećanje na Otomane, moderna medijska i kulturna mašinerija nastoji u svijest građana Bosne i Hercegovine utrpati kao pozitivan primjer Aliju i njegov podaničkči odnos prema Turcima.

Samim time, nastoji se preko Alije, kao pozitivno, očuvati sjećanje na 4 stoljeća turskog terora u našoj zemlji. Posve je stoga normalno da tu nastaje ozbiljan društveni i politički razdor u samoj BIH.

Zemlji koja je dovoljno propatila, da joj turske sapunice koje siju razdor doista nisu potrebne. Jednako kako bi razdorne bile sapunice iz Beograda il Zagreba, u kojima bi Mate Bobani il Radovani Karadžići ostavljali u nasljedstvo zemlju sinova kralja Tomislava, ili zemlju sinova Dušana silnog.

Netko je davno rekao da je povijest učiteljica života. Osim u BIH.

Ona u ovoj zemlji ostaje prokletnica i izvor trajnog razdora. Ako bi se išta u BIH trebalo zabraniti da BIH krene naprijed, trebalo bi zabraniti povijest. Ili pak donijeti jedinstven udžbenik povijesti. Jednako mrzak i jednako drag svima.

A to je naprosto nemoguće. To je pitanje od milijardu dolara kad je BIH u pitanju.

Što znači da jedini pravi amanet koji je u BIH ostao, jeste amanet razdora. BIH na žalost, nema državnike, nema humaniste, nema vizionare, koji su se u stanju izdići iznad nacionalnih povijesnih mitova i istina, i gurnuti BIH iz ambisa prošlosti koja nas svakodnevno uništava u zagrljaj budućnosti. Nacionalisti nude hrvatske, srpske i turske vizije Bosne. Komunisti se nude kao alternativa pa tvrde da su jedine jame koje nas ujedinjuju one komunističke. Da se oko tog trebamo ujediniti. Demokrata nema. Humanista nema. Ljudi iz budućnosti kao da su pobjegli iz BIH.

Ova serija tek je, na žalost, mali doprinos tome. Našem ostanku u ambisu. U tromržnju. U trostrahu.
A sada nešto o samoj seriji.

Osobe pak, koje su bile u direktnom srazu s Alijom Izetbegovićem su prikazane odveć karikirano, neke opravdano, a neke ne. Imate recimo, Franju Tuđmana kao uglađenog, školovanog i inteligentnog političara koji je pristojan ali zapravo pokvaren (premda je Bošnjacima u vrijeme embarga pomagao da se naoružaju), kao i Slobodana Miloševića koji je prikazan kao naivac i lutka na koncu svoje supruge Mirjane, kao primitivan i koji ne zna skriti svoje podle planove.

Kako je opće poznato, Alija se rodio u Bosanskom Šamcu, a obitelj mu je podrijetlom iz Srbije. U seriji saznajemo da mu je djed bio visokopozicionirani časnik u vrijeme turske uprave u Bosni i Hercegovini, a da mu je baka bila Turkinja.

Od tud jasno proizlazi njegova velika ljubav i opsesija Turskom te hvalospjevi o vladavini osmanlija. Iako nije za očekivati od TV serije da bude snimana sa 100% točnim informacijama, ova je prepuna laži. Što bode oči, s obzirom na to da je naglašena želja da serija bude biografska, edukativna i povijesna.

Aliju upoznajemo u Sarajevu u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kao tinejdžer prikazan je iznimno inteligentnim, međutim i povijesno nelogično kao osoba koja se slobodno šeće Sarajevom dok njegovi vršnjaci ratuju u uniformama neke od zaraćenih strana.

Povijesno je točno kako je Alija bio član Mladih Muslimana, međutim i povijesna činjenica jest da su Mladi Muslimani bili uski suradnici vlade NDH. Zbog Pavelićeve vjere u Muslimane kao “najčistije Hrvate” imali su status gotovo identičan onome prije dolaska austrijske uprave. Ne samo da su surađivali i djelovali pod sponzorstvom Nezavisne Države Hrvatske nego su njihovi članovi bili pripadnici 13. Gorske SS divizije pod imenom Handžar.

Ta divizija nije bila podređena vlasti u Zagrebu nego vlasti u Berlinu, a zapovijedao im je zloglasni Heinrich Himmler. Postoje vrlo jake indicije koje su još prije nekoliko godina iznijeli neki portali da je upravo i Alija Izetbegović bio njihov član.

Handžar je, zajedno s Mladim Muslimanima, ratovao protiv jugoslavenskih partizana. U seriji je naglašeno vidno Alijino nezadovoljstvo dolaskom nove vlasti. Svi oni, pa tako i Alija, bili su uvjereni antikomunisti. Međutim, zabluda u kojoj žive današnji sljedbenici pravaštva u hrvatskom nacionalnom korpusu je sljedeća: Mladi muslimani nisu prihvaćali NDH, suradnja je postojala jer su Hrvati imali pruženu ruku prema njima zatupljeni idiotskom, nacističkom, idejom Ante Pavelića o jednom narodu druge vjere. Međutim, oni su, unutar Trećeg Reicha nastojali rješiti nacionalno pitanje, tražili su Bosnu (koji god to pojam bio) pod upravom Njemačke vlasti, zajedno sa Sandžakom kao autonomnu cjelinu. Već tada, da je Njemačka pristala na ovo, muslimansko-hrvatska ljubav bi nestala. Jer u politici ljubavi nema. Samo interes je stalan. O tome jasno govori i to da su u vrijeme NDH muslimanski kvartovi u Sarajevu imali izvješene zastave nacističke Njemačke. Premda je režim Pavelićev tražio isticanje NDH zastava.

Nakon uspostave vlasti počinju muke po Mladim muslimanima. Organizacija se zabranjuje, članovi se privode, među njima i Alija kao istaknut pripadnik. Traju istražne radnje i vrše se monstruozne torture nad zatvorenicima. 1946. Alija Izetbegović je osuđen na kratkotrajnu kaznu od 3 godine.

Međutim, nakon Alijinog uhićenja slijedi niz drugih u kojima su ostali pripadnici Mladih muslimana bili mnogo drastičnije kažnjeni, uglavnom na dugotrajne zatvorske kazne s prisilnim radom ili smrtnim presudama.

Ubijeni pripadnici su: Asaf Serdarević, Nurudin Gackić, Sakib Nišić, Osman Krupalija, Mustafa Busuladžić, Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović, Omer Stupac, Asim Čamdžić, Fikret Pločo, Omer Kovač i Esad Karađozović. Neki su od posljedica tortura i nehumanih uvjeta u zatvorima također izgubili život.

Nejasno je ovdje dakle, kako su osobe s kojima je Alija blisko surađivao, dijelio svjetonazore i pred kraj rata po iskazima iz serije bio jedan od glavnih ideologa, završile ovako kako su završile, a Alija sa tri godine nakon kojih je nastavio sasvim normalno živjeti i raditi kao odvjetnik, kako je nastavio pisati i širiti za to doba „neprijateljsku propagandu“, a da nije bio gonjen. Jedino objašnjenje je moguća suradnja s tajnim službama i davanje informacija o „narodnim neprijateljima“.

Osim političkog života u tom dijelu mladosti, Alija ima i zanimljiv privatni život.

Dok je u seriji prikazano kako je cijeloga života imao jednu suprugu i jednu ljubav, te bio predan obiteljski čovjek, stvarnost je ponešto drugačija. Prva supruga i ljubav iz mladosti bila mu je Halida Repovac s kojom ima dvije kćeri i sina Bakira. Formalno je s njom bio u braku više od pedeset godina, međutim serija ne spominje njegovu ljubavnu vezu s književnicom Melikom Salihbegović.

Aferu su započeli 1980-ih te su se tajno šerijatski vjenčali u Visokom, a vjenčao ih je Šaćir Ćerimagić, liječnik koji je također imao dvije supruge. Kasnije je Melika bila jedna od optuženika u Sarajevskom procesu.

1970. u Egiptu je prvi put izdana „Islamska deklaracija“ u kojoj Alija iako nigdje ne spominje izričito BiH, zalaže se za državu na načelima Islama, u kojoj prevladavaju islamski zakoni (šerijat), a odbija se komunistička vlast jednako kao i sekularno-demokratski zapadni model države. U seriji se prati Alijino skrivanje nacrta deklaracije, borba kako bi se knjiga objavila.

Godine 1980. objavljuje svoje najvažnije djelo, Islam između istoka i zapada.

Ono što su komunisti zaključili na Sarajevskom procesu i ono što je Izetbegović tada govorio, kasnije se ispostavilo kao točno.

Suđeno je skupini muslimanskih ideologa. Jugoslavenski su agenti otkrili da je skupina višestruko povezana s inozemstvom: Bečom, Istanbulom, Teheranom, Bagdadom.

Službe su otkrile da mladomuslimanski pokret karakterizira antikomunizam, panislamizam i da su surađivali s okupatorom.

Pod krinkom “zaštitništva muslimanskih interesa” skrivali su svoj pravi cilj, islamizaciju Bosne i stvaranje islamske države u Bosni i Hercegovini. Istraga je otkrila da ih karakterizira ekstremističko istupanje. Kasnije odvijanje događaja i netolerantno ponašanje pripadnika ove skupine kad su došli na vlast u BiH pokazalo je što su značile Izetbegovićeve riječi “potpuno izbrisati crtu koju mi obično zovemo razlika između crkve i države… – jer te crte više nema, odvojenosti nema.

Država to je Islam i obrnuto, to je jedno”.

U krajevima gdje su došli na vlast istisnuti su i marginalizirani drugi, nemuslimanski narodi, područja pod svojim nadzorom su etnički očistili od Hrvata i Srba, državu BiH poimaju samo kao muslimansku svojinu, a sve pod krinkom bošnjaštva, da bi zamaglili Zapadu svoje prave, islamističke namjere (o čemu u seriji nema niti spomena).

Alija je osuđen na 14, a odslužio je 5.

Po izlasku iz zatvora počinju promjene u svijetu, komunizam se raspada, a BiH je također zahvaćena valom nadolazeće demokracije.

Jugoslavija je pred kolapsom, a srpske snage vrše okupaciju Hrvatske u čemu sudjeluje i JNA.

Trećina teritorija Hrvatske je okupirana, a Alija ostaje nijem premda JNA vrši agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Tada dolazi ona njegova poznata rečenica „ovo nije naš rat“, iako je selo Ravno napadnuto, a stanovništvo ubijeno ili prognano. On se ne želi miješati iako je napadnut teritorij države kojom on predsjeda.

Tu se u seriji pojavljuje davno raskrinkana nebulozna teorija o dijeljenju Bosne.

Aliji dolazi nekakav obavještajac i kaže kako su se negdje na granici sastali predsjednik Tuđman i Milošević i dogovorili podijeliti Bosnu i Hercegovinu po principu pola-pola.

U trenutku dok se na Hrvatsku vrši agresija iz svih smjerova, dok ni sama nema formiranu vojsku niti raspolaže potrebnim količinama oružja.

Upravo s teritorija Bosne i Hercegovine se na Hrvatsku vrši agresija, s njenog teritorija oficir JNA Atif Dudaković granatira zadarsko zaleđe, preko BiH i iz BiH dolaze tenkovi i vojska za napad na Hrvatsku.

Ipak, svjesni i u Turskoj da je ta teza o dijeljenju BiH nategnuta, u jednom momentu Slobodan Milošević komentira kako se na Hrvate ne može računati i da Tuđman nema namjeru sudjelovati u dijeljenju BiH.

Naglasak u seriji nije na ratu HVO-a i Armije BiH, spomenut je sporadično samo u kontekstu rušenja Starog mosta u Mostaru. Bez obzira na presudu Haaškog suda u seriji se imputira da je most srušio HVO.

Žalbeno vijeće zaključilo je da je raspravno vijeće donijelo pogrešne zaključke o rušenju mosta i posljedičnom učinku teroriziranja stanovnika te je oslobodilo krivnje šestoricu u tom dijelu presude, te je most bio legitiman vojni cilj – kazao je predsjedavajući sudac Carmel Agius.

Još jedna od laži u seriji je formiranje tzv. Armije BiH.

Srpska djelovanja na teritoriju BiH počinju 1. listopada 1991, napadom na selo Ravno kada za Hrvate počinje rat u BiH. Osim potpuno uništenih sela ubijena su 24 čovjeka, a 34 ih je umrlo “prirodnom” smrću.

Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 utamničeno je na dva mjeseca. Srbi za datum rata uzimaju muslimanski napad na svadbenu povorku u Sarajevu 1. ožujka 1992., a Bošnjaci 1. travanj 1992., odnosno napad na Bijeljinu. U svakom slučaju ni u jednom od tih datuma ne postoji tzv. Armija BiH nego je osnovana tek u srpnju 1992. Prije Armije formirano je Hrvatsko Vijeće Obrane kao i HOS koji su već uvelike ratovali protiv JNA i srpske vojske dok je Alija samo nijemo promatrao kako se država ruši.

Prve žrtve rata su prema scenariju dvije djevojke na sarajevskom mostu: Suada Dilberović i Olga Sučić, Bošnjakinja i Hrvatica – ubijene od strane Srba 5. travnja 1992. To je još jedna od laži. Prva žrtva agresije na BiH bio je Nikola Niko Brajić, vozač hitne pomoći koji je uhićen u listopadu 1991. i ubijen u Bileći.

Iduća laž su zločini tzv. Armije BiH. U seriji je prikazano kako su neki nepoznati pojedinci bez obilježja ikakve vojske ubili dva katolička svećenika.

Alija smjesta naređuje da se počinitelji pronađu i kazne. To je sve. Iako je povijesna istina da su zločinci pronađeni i abolirani. Prema Turcima i obitelji Izetbegović koja je sudjelovala u uređivanju scenarija, jedini ratni zločin tzv. Armije BiH je ubojstvo dva franjevca. Etničko čišćenje Srba i Hrvata nije spomenuto kao ni ubojstva civila niti otvaranje logora.

Scenarij čitave serije je uređen tako da se distanciralo od gotovo svih časnika i služilo se, opravdano imenom samo jednog kojeg su poštovale čak i hrvatska i srpska strana, a to je Izet Nanić.

Svjesni da se radi osim u slučaju Nanića o hrpi zločinaca i masovnih ubojica ili nekarizmatičnih i nesposobnih kadrova proizašlih iz škole JNA poput Atifa Dudakovića, Rasima Delića, Šerifa Patkovića (koji je na mnogim slikama rame uz rame s Alijom) i ofarbanog generala Sefera Halilovića, tek usput je spomenut Jovan Divjak i Rasim Delić.

Naravno, nisu spomenuti ni muslimanski fundamentalisti, islamisti iz arapskih zemalja, ritualna odrubljivanja glava, sakaćenje živih ljudi i mrtvih tijela, kao ni specijalan nogomet koji su igrali s glavama ubijenih Srba na Ozrenu, općenito sudjelovanje mudžahedina i Iranskih terorista. Tog u Alije bilo nije.

Naravno, nije spomenuta ni ljubav Bakira Izetbegovića prema neprobojnim bankovnim trezorima u vrijeme granatiranja Sarajeva, ipak on u seriji paradira u vojnoj uniformi i čovjek je od neizmjerne važnosti za tzv. Armiju i građane Sarajeva.

Na ove stvari i prešućivanje povijesti i iskrivljivanje činjenica smo navikli, posebno od ratobornih oporbenih minornih političara koji minornost iskazuju mrzilačkom retorikom prema svemu nebošnjačkom.

Takvima valjda milo uz srce liježe jedna od onih scena gdje Alija sjetno rukom prelazi preko spomenika gdje se nalazi ime nacističkog pisca Mustafe Busuladžića ili pak Hasana Bibera (koji se i danas nalazi u Sarajevu pored Šehidskog mezarja Kovači) , poslijeratnog križara koji se borio za ponovnu uspostavu NDH.

Ovu seriju je prvi odgledao Bakir Izetbegović i pod njegovim okom je rađen scenarij (izjavio je: Mi kao porodica insistiramo da njegov lik bude precizno prikazan, mi smo na raspolaganju za to i posebno će se o tome brinuti moja sestra i njena kćerka) , a iz svega se nameće pitanje je li on suradnike nacista i svog oca gledao blagonaklono i sa simpatijama, dok se otvoreno kroz cijelu seriju proteže povijesna interpretacija njih kao pozitivnih osoba. Oduševljeno je govorio o projektu na javnom predstavljanju serije.

Bismo li trebali mirno ostati i šutjeti na činjenicu da se danas u doba dostupnosti informacija prezentira jedan nacistički pisac kao moralna vertikala, dok mu spomenik stoji nasred Sarajeva, a po njemu se nazivaju škole, dok glavni apologeti antifašizma i građanske države šute i vide fašizam samo u redovima drugačijih od sebe?

Ili bismo trebali zapljeskati sa suzom u oku na scenu umirućeg Alije kako jednom notornom zločincu i diktatoru šapuće na uho da mu ostavlja Bosnu u amanet, tvrdeći da je Bosna zemlja El Fatihovih sinova?

Sve u svemu, kada se objektivno sagleda cijeli ovaj projekt, jasno je riječ o pokušaju friziranja jedne biografije i stvaranju mita od prosječnog političara sa idejama utemeljenima na islamizaciji jedne države.

Piše: A. Kunth l poskok.info