Postoje stvari koje su na prvu ruku nematerijalne, no s vremenom se kapitaliziraju. Uloga hrvatske predsjednice u Rusiji, Hrvatskoj, kako vrijeme bude teklo, donijet će milijune.
Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole.
Uz hrvatsku reprezentaciju, koja je nevjerojatno digla popularnost Hrvata u svijetu, kao i Republike Hrvatske, splet okolnosti od Kolinde Grabar Kitarović napravio je svjetski hit.
Postoji riječ na francuskom “sérendipité“. Nema prijevoda na hrvatski. U suštini znači slučajan razvoj događaja na sretan, ili koristan način. Pratila je Kolindu cijelo vrijeme u Rusiji. Ali i Francuze u finalu. Vatrene nije. Sve što su dobili, dobili su isključivo svojim znojem.
Elem posljedica cijele te priče je danas da je Hrvatska apsolutni hit u svijestu. Porast interesa za Hrvatskom Google objavljuje kao nešto nesvakidašnje. I oni su u šoku. Radi se o takvom skoku, da je ime Hrvatske, Hrvata, hrvatske predsjednice, hrvatske povijesti, hrvatskih glazbenika, sportaša, guglano više puta nego sveukupno do sada u povijesti, i to iz krajeva svijeta koji nikada nisu čuli za Hrvate. Samo jedan video na kojem se vrti kolaž njenih fotografija u tri dana pogledalo je preko 2.7 milijuna ljudi.
Imidž Hrvatske u svijetu potpuno je promijenjen. To je snaga nogometa.
No ne baš tako davno, točnije pri prvom odlasku hrvatske predsjednice u Rusiju, NGO uhljebi u Hrvatskoj propitivali su o čijem trošku Grabar Kitarović putuje u RH. Ta kasta danas šuti. Kriju se kao miševi.
Nadaju se da ćemo to zaboraviti. Da bi već sutra nastavili po istome.
Ali ako ćemo iti malo samurajskog duha Vatrenih primiti na sebe, nemamo pravo to zaboraviti.
Već sutra, financijske službe u RH morale bi provjeriti tko stoji tko financira te pokrete i za čiji interes rade. Zašto? Jer mi držimo do svoje zemlje. I ne želimo da nam jazavci oblikuju stvarnost.
Na žalost, i na sramotu postkolonijalne Hrvatske , hrvatska predsjednica, u Rusiju nije putovala o državnom trošku.
Zbog činjenice da smo se navikli, da nam samoimenovani čuvari morala određuju što je moralno a što ne, pristali smo vjerovati kako je normalno da predsjednica države, na utakmice svjetskog prvenstva putuje privatno.
Što je sramota, a ne nešto čime bismo se trebali ponositi.
Ona je naša službenica. Unajmili smo je da odradi određen posao za nas. Između ostalog, i posao dizanja imidža zemlje. Ona tamo ide i radi nas.
Naprosto nije normalno da nekakav NGO šalje dopise u Ured Predsjednice, s upitom, “jel to dama Skitarović , kako su je nazvale Novossti, odlučila ići tamo o državnom trošku”. Da o čijem drugom, pobogu? Jesu li to pitanje postavljati dragim im Vođama u ranijim “daleko slobodnijim” režimima?
I tko bi trebao ići o državnom trošku u Rusiju na finale nacionalne reprezentacije ako ne formalni lider nacije?
U Francuskoj bi bilo nezamislivo da je neki medij postavio pitanje o čijem trošku Macron putuje u Rusiju. To bi bio skandal. Zašto? Jer je Francuska država koja drži do sebe. Macron nije Skitulja. On je francuski predsjednik.
Nije li vrijeme da Hrvatska promijeni odnos prema samoj sebi? Sukladno onoj energiji i onoj silovitosti kakvu je Hrvatskoj pokazao Dalić? Da se malo više poštujemo?
BIH, druga hrvatska država, država koja redovno puni polovinu hrvatske reprezentacije, reprezentacije koja nije državna, nego nacionalna, baš onako kako je Engleska reprezentacija nacionalna reprezentacija Engleza, a škotska Škota, s druge strane, da se ne lažemo, ima užasan imidž u svijetu.
Ekonomske institucije i zavodi za statistiku nikada nam nisu priložili podatke koliko nas, građane BIH košta negativan imidž BIH. I trebalo bi to tražiti od njih.
Koliko nas konkretno milijuna maraka košta vijest da su dva ISIL-ovca vraćenja iz Njemačke u BIH nakon što se otkrilo da šuruju s teroristima, da se stotine vraćaju iz Sirije, koliko nas koštaju četnički skupovi, koliko ustaški?
Sve fino na papir. Pa da vimo što je to što najviše košta danas BIH. I koliko je to milijuna manje noćenja i milijardi manje investicija u BIH. Koliko je to naše zaustavljene bolje budućnosti. Brine li to ikog ovdje ili smo mi zadnje naivčine u BIH prostoru koji vjeruju u budućnost?
Upravo ta i takva BIH, država sa katastrofalnim imidžom, koja se svijetu i danas promovira sirijskim dragovoljcima, zločinama, presudama, jamama i ratom 9o-ih, na svjetskom prvenstvu imala je izbornika iz BIH u finalu, te petoricu igrača što rođenih što porijeklom iz BIH. Što je to ako nije jedna sjajna priča iz BIH?
I ništa od tog ta ista BIH, naša BIH, nije iskoristila za podizanje svog imidža.
Isto bi ovo pisali da je Turska bila u finalu, ili Srbija, i da su u tim timovima dominirali ljudi iz BIH a Bakir ili Ivanić odbili otići na finale i raditi na promociji BIH.
Što je to što je zasmetalo imperijalnim NGO medijima u BIH da zaustave pokušaj da se i BIH promovira u Rusiji? Kao zemlja koja je dala osovinu svjetskog finaliste?
Strah od porasta imidža Dragana Čovića? Što točno?
Čović bi u Rusiji, pred svjetskim kamerama bio samo lider iz BIH. I ništa više. Ljudi bi se pitali što BIH ima s ovim. Pa bi guglali. Pa bi došli do informacije da BIH nije samo zemlja problema. Nego i rodna zemlja finalista svjetskih prvaka.
Čović je opet, pristajući na sarajevski šovinizam, pristajući da se ušuti, praktički pristao na njihovu želju da BIH ostane samo bošnjačka.
Jer oni žele reći – Mi plaćamo Dragana Čovića, mi smo država i Dragan Čović će odgovarati nama. To je taj sistem kuhanja žabe.
Ne, gospodo, vi ne plaćate Dragana Čovića. Mi plaćamo Dragana Čovića. Samo jedan vaš kanton, narodu Dragana Čovića godišnje uzme preko 40 milijuna maraka čiste novostvorene vrijednosti. Živite na lihvarenju a pozivate na odgovornost.
Dragan Čović odgovara nama, ne vama. Vi nemate ništa s njegovim novčanikom. Jedini koji to pravo imaju, da ga pitaju gdje troši, i kako troši naše pare, smo mi. Mi koji ga biramo. I koji ga plaćamo. Jer, prihvaćali vi to ili ne, no BiH nije samo bošnjačka država.
Pristajući u Rusiju ići o privatnom trošku, i pojavljujući se tek na pokojoj fotografiji, kako ne bi naljutio šovenski dio naše države, Čović je nesvjesno naštetio i interesima svog naroda ali i imidžu BIH. Pristao je priznati Sarajevo kao vlastiti autoritet. Ono Sarajevo koje ne priznaje njega.
Zašto je to uradio? To nije hrvatski odgovor. To je hrvatsko bespogovorno pristajanje na imperativ koji dirigira NGO sektor i političko Sarajevo.
On, kao hrvatski član predsjedništva, točno onako kao Kolinda, morao je imati susrete s dijelom reprezentacije, pred svjetskim kamerama. Na terenu, u svlačionici, svejedno.
Poslati drugačiju poruku iz BIH. Pojasniti svijetu da je BIH domovina Dalića, protjeranog Lovrena, Ćorluke, Rakitića, Kovačića, Jedvaja. Domovina svjetskih finalista.
Bila je to njegova predsjednička dužnost. Nikakav hir. Gesta koja bi strašno pomogla i BIH.
Sarajevo ne shvaća da je to bilo i u sarajevskom interesu. No to nije problem ostatka BIH. BIH ne može ovisiti od toga hoće li, ili neće, Sarajevo nešto shvatiti.
Mi nemamo vremena čekati da Sarajevo shvati. Jer to nas sve jako puno košta. Njihova autarkija, šovinizam, zaljubljenost u mitsku bošnjačku sliku Bosne, koja nikako da se dogodi, do sada nas je koštala milijune.
Sve nas koji želimo da BIH prestane biti slučaj u svijetu.
Već danas NGO mediji, i NGO intelektualci, ponavljaju priču, “otkud Čovića s Putinom, i što je radio u VIP loži”. Ludi zbog činjenice da se Čović sastao s Putinom.
Pitaju s čijim parama je otišao.
Odvratno. Baš dno.
Radi se o istim onim medijima koji nikada nisu postavili pitanje o čijem je trošku Bakir Izetbegović putovao na susret s Muslimanskim bratstvom. Organizacijom koju je CIA stavila na spisak terorističkih organizacija. Nikada niti jedan od tih Bakirovih medija nije objasnio bošnjačkoj javnosti koliko će ih konkretno novaca po džepu dugoročno koštati takav imidž države kakav nam Bakir gradi. Koliko će perspektive njihovoj djeci oduzeti svaki njegov potpuno sulud susret s takvim svijetom?
I koliko tek nama? Koji nismo taj svijet.
Oni, saraj NGO uhljebi u BIH, dok kriju tko ih plaća, dok odbijaju kategorički potvrditi sve one laži koje pišu, manifestiraju očitu intelektualnu skučenost. I radeći za sebe, čine loše cijelom ovom društvu. Nominalno rade na pomirbi, u praksi čine sve da do nje nikad ne dođe.
Jer nastupanjem pomirbe, počinje njihov kraj.
Utješno je da obični sarajevski građani shvaćaju više od njih. Tisuće onih ljudi koji su iz Sarajeva pokušali poslati sliku zajedništva i oduševljenja pobjedom. Koja je na žalost medijski blokirana. Što mislite od koga?
Ogromnu priliku za BIH ubili su, napadom na Čovića i zaustavljenjem dotičnog da tamo u Rusiji, uzme barem 10 posto pažnje svjetske javnosti koliko je uzela Kolinda. I tih 10 posto za BIH bi značilo jako puno. Superponirajući se nad njegovim budžetom ponavljajući “mi smo država” nastavili su ubijati ovu državu.
Koliko je loš imidž BIH u svijetu evo jedan frišak primjer. Nakon splitske Ultre, jedan dio stranaca, upoznavši neke mlade iz Hercegovine, preko noći je završio u Mostaru a potom na Kravici. Sutradan su se, potpuno ošamućeni pitali gdje su. Kada im je pojašnjeno da je to BIH, uhvatila ih je panika “Bosnia, Baznia, fak*n š*t. Bježimo odavde.”. I to je nešto o čemu nam ne govore tu. Da je sinonim za Bosnu u Europi nešto jako loše. Nešto što sije strah. Ne govore nam da nas mnoštvo zaobilazi. Da ovo nije samo zemlja masovnog odlaska, nego i masovnog nedolaska. Ne samo ljudi. Nego i konkretnih investicija. Tko će ulagati u zemlju koje se ljudi boje?
Zamislimo samo kakva bi slika prošla svijetom da je Čović budžetom svog ureda na svjetsko prvenstvo odveo 20 najboljih mališana iz NK Vitez, NK Livno, NK Kraljeve Sutjeske, FK Zenice, i FK Dervente? I da su oduševili tribine. I da su se oni takvi, pojavili pred svim svjetskim kamerama? U dresovima svojih klubova? Sa svojim predsjednikom. O trošku države. A sve za imidž države.
Pristajući na njihov šovinizam, Čović je koji put po redu u ove četiri godine ispoštovao taj šovinizam? I hoće li ga poštovati i ovih par mjeseci do kraja mandata? Planira li ga poštovati i u idućem mandatu da znamo?
Kolinda je taj pritisak odbila. I Hrvatskoj je donijela novi imidž i nove milijune.
Konačan zaključak je da Kolinda ima dobre P.R. stručnjake. I da bi Čović svoje morao mijenjati. Ako ih uopće ima. Ako mu uopće daju da ih ima.
Ivan Šušnjar l Poskok.info
artinfo.ba | preuzeto s portala poskok.info
