Nije samo pelješki most to što ovih dana ljuti Bakira Izetbegovića. Još ga više ljute ksenofobične i islamofobične priče da bi nakon sloma Islamske države, BiH mogla postati novo uporište terorista, na što upozoravaju češki predsjednik Miloš Zeman, naša Kolinda Grabar-Kitarović i šef austrijske diplomacije Sebastian Kurz, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
A on ne vidi nigdje realnog uporišta za takve priče. Osobito ga ljuti kad Tuđman mlađi tvrdi da je terorizam kakvog danas poznajemo započeo u Bosni u devedesetim godinama prošlog stoljeća. A on zna da su im mudžahedine poslali iz Hrvatske i da su, ako ih je i bilo, njihovi zločini bili pojedinačni.
Evo, Bakire
Vjerujem da će ovakvih zapadnjačkih insinuacija biti sve više. I zato želim pomoći Bakiru da vidi. Za uvod valja pogledati govor mladog zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi Armije BiH Šerifa Patkovića (2. bataljun), na proslavi prve obljetnice osnivanja brigade 17. 11. 1993. godine. Mjesto događaja: sportska dvorana u Zenici. Sudionici: pripadnici 7. muslimanske uključujući i odred El Mudžahid, predvođeni svojim emirom Mahmut ef. Karalićem, uzvanici predvođeni vrhovnim zapovjednikomAlijom Izetbegovićem. I dakako tribine pune simpatizera.
Zaneseni Patkovićev govor može se pronaći na linku: https://www.youtube.com/watch?v=6c65SBQJ0mw. No ako ga u međuvremenu skinu, eto nekoliko naglasaka. Zapovjednik Patković govor počinje riječima: Prije nego što išta kažem zamolio bih vas da vi kažete, onako kako to najbolje znate pa uzvikuje: Tekbir! A borci gromoglasno odgovaraju: (Allahu Akbar! Bog je velik). A zapovjednik Patković dodaje: La ilahe illellah! (Samo je Alah Bog).
U nastavku upozorava na „otrovne pipke“ koje pružaju zapadni dušmani na ‘prostorima gdje duh islama stvara nove vizije budućnosti i nove vizije spoznaje: Bosna, Čečenija, Palestina’. Poziva na ‘povratak svojoj vjeri i istini’, i podsjeća na velike pobjede 7. muslimanske: ‘odbrana Zenice, Ovnaka, Kaknja, Fojnice, Vareša od ekstremnog dijela HVO-a’. Te velike pobjede 7. muslimanske i mudžahedina na potezu između Travnika i Zenice u koje spada i pobjeda kod Ovnaka su prema svjedočenju Ive Rajkovića, nekadašnjeg profesora travničke gimnazije izgledale ovako: ‘Sve je više silovanja bilo, ubojstava, saznajemo za klanja. Prvih par dana poslije 3. lipnja Hrvate su prisilili, pored metenja ulica, kopanja rovova, da pokupe mrtve i stoku ubijenu i da je pokopaju. Na čelu te grupe je bio Kakanj Hrvoje. Priča mi da je nailazio na vezane, ubijene svinje i ljude zajedno. Bili su vezani ljudi i krmad; tijelo svinje i tijelo čovjeka, jedno pored drugoga.’
Uloga zapovjednika Patkovića u tim je pojedinačnim zločinima također bila pojedinačna. Sudski je prepoznata njegova pojedinačna uloga u ubojstvu petorice zarobljenih pripadnika HVO-a i jednog srpskog civila u hrvatskom selu Dusina još u siječnju 1993., prije izbijanja muslimansko-hrvatskog rata. Zarobljenici su bili i osakaćeni, a zapovjedniku Zvonku Rajiću je izvađeno srce.
Tko mu je izvadio srce?
Još ujesen 1998. godine je njegova udovica svjedočila pred Haaškim sudom da joj je muža ubio osobno komandant Patković, a potom i ostale izvodeći jednog po jednog, pritom sadistički psihički i fizički zlostavljajući one kojima je dao da prežive. Patković se kao ubojica iz Dusine izrijekom našao i u haaškoj optužnici protiv zapovjednika Kubure i Hadžihasanovića, ali nikako da stigne do suda u BiH. A kad je slučaj stigao do suda, na optužnici nije bilo Patkovića, već njegov vojnik. A on je bio svjedok. I Sud BiH je krajem 2014. godine osudio vojnika, za ubojstvo četvorice zarobljenika i jednog civila u Dusini.
Ali i ustvrdio kako „ postoje indicije da je komandant Patković učestvovao u pogubljenju Zvonka Rajića“ (paragraf 386), no to nije bio predmet ovog suđenja. Niti jedno tužiteljstvo u BiH se nije našlo pozvanim provjeriti te indicije: je li Šerif Patković ispalio s leđa rafal u zarobljenog zapovjednika Rajića? Je li mu srce izvadio komandant ili njegov rafal? I što je mislio kada je naredio osuđenom vojniku da se on ‘pobrine za civile’? Naprotiv, Šerif Patković je i dalje savjetnik blizak Bakirovoj stranci i boračka savjest Armije BiH.
No priča nije potpuna ako se ne pogleda nastavak velike smotre 7. muslimanske brigade i govor njihova vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića, kojeg su strani islamski borci još zvali i – Ali ili Izzat. Govor se može pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=oKKDYPo4oE8&t=141s. Nakon pozdrava dragim vojnicima i višekratnoga gromoglasnog uzvraćanja vojnika sa ‘Tekbir! Allahu Akbar’, Alija im kaže: ‘Moj govor neće biti dugačak. Bit će kratak. Zašto? Zato što vojnički govori obično nisu dugački. I drugi važniji razlog: zato što između onih koji se dobro razumiju kao što se mi razumijemo, vi i ja, ne treba puno riječi. Mi i u malo riječi možemo jedni drugima puno reći’. Sinteza je bila potpuna.
Vrhovni zapovjednik im je čestitao na pobjedama i upozorio ih da paze što rade jer ‘gledaju i na mene i na vas“. Ali je tada uistinu imao malo problema, jer je jedna od posljednjih velikih pobjeda ovih boraca bila otmica četvorice uglednih Travničana i ritualno odsijecanje glave jednome od njih. Pojedinačno, kako bi rekao Bakir. Sve je laž, dodao bi Šerif. Sve je to poslao Tuđman, zaključio bi Bakir, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
artinfo.ba | preuzeto s portala poskok.info
