redišnja Bosna dom je najvećim domoljubima. Iako u ratu opustošena, natopljena krvlju Hrvata za čije izgubljene živote tek pojedini odgovarali, i danas je osim geografskog centra zemlje - centar najglasnijih boraca za prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u Bosni I Hercegovini. Upravo Središnja Bosna dom je ljudima koji su svoje živote posvetili borbi za prava svog naroda. Jedan od njih je Zvonimir Čilić – Vitežanin sa međugorskim korjenima. Novinar i humanitarac, no prije svega - čovjek.
Piše: Jurija Brnada, Dnevnik.ba
Žigosana obitelj državnog neprijatelja
Zvonimirov otac Međugorac je koji nakon završene žandarmerijske akademije dolazi na službu u Zenicu, gdje se ženi lokalnom djevojkom. Neposredno pred drugi svjetski rat prebačen je Vitez , gdje se 1941. rodio Zvonimir. Otac je nestao u Bleiburškom masakru 1945. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.
"Kao dijete sam se osjećao strašno zakinutim. Svi moji prijatelj bi u svađama prijetili očevom figurom. Ja nisam mogao. Nemam oca. Nema ni mjesta na kojem bih se pomolio. Na majčinom grobu piše tek da je nestao. To je sve... Oca ne pamtim, no zbog njega sam jako vezan za Hercegovinu da ju volim isto kao i Bosnu", priča Zvonimir za Dnevnik.ba.
Završetak rata dočekao je u Vitezu s majkom, sestrom i bakom. "Jako teško smo živjeli jer smo ostali žigosani kao obitelj neprijatelja komunističkog sustava" prisjeća se.
Majka, iako obrazovana, nije mogla dobiti posao. Živjeli su na kredit očeve dobrote. Osnovnu školu završio je u Vitezu. Školovanje je želio nastaviti u vojnoj tehničkoj školi u Kragujevcu, no nije uspio. "Iako sam jedini ispunjavao sve uvjete – nisam primljen", nastavlja Čilić. Otišao je u Ljubljanu na školovanje. Dječak iz Viteza, sam na svijetu, daleko do doma. Nakon srednje škole izvanredno je studirao i završio studij Sociijalnog rada u Sarajevu.
Novinarstvo kao način života
"Uvijek sam honorarno pisao. Po povratku iz vojske, jedne večeri sam sjedio s prijateljima u Hotelu "Vitez" i u Sportskim novostima pročitao kako traže dopisnika iz Viteza. U šali sam rekao prijateljima da postajem novinar. Uskoro sam dobio odgovor na prijavu, ali i svoj prvi novinarski angažman", nasmješeno je nostalgičan Čilić. Svoj prvi tekst za Sportske novosti napisao je 1965., i kako tvrdi – neće ga nikad zaboraviti. Bio je to izvještaj s rukometne utakmice Viteza i Travnika.
"Nakon mjesec dana dobio sam prvi honorar. Iako je bio mizeran, bio sam presretan. Tek slova na papiru stvorila su taj novac, no on čak i nije bio bitan. Onaj potis ispod teksta je razlog zbog kojeg sam i danas novinar. Nikada nisam postao imun na to. I danas se veselim vidjeti svoje ime u dnu teksta", nastavlja.
"Biti novinar je teško. Nema u tom kruha... 100 redakcija me prevarilo, no nikad nisam odustao. Supruga bi znala reći kako sam naivan, ali onda nekako dođe sve na svoje". Davne '86 počeo je pisati za "Slobodnu Dalmaciju", uglavnom samo sport. "Devedesetih sam prešao na ratnu tematiku, sporta ionako nije bilo. Prvi sam novinar koji je slao žive informacije direktno na Slobodnu Dalmaciju. Vijesti sam diktirao na telefon. Svakog dana barem tri vijesti išle su iz srca Bosne u Dalmaciju. U to vrijeme bio sam dopisnik za HINU, radio ZG i Zagrebački vijesnik", dodaje.
Rat – društvena nepogoda
"Krajem 1991. Godine sam dragovoljno pristupio vojsci. Nisam mobiliziran, htio sam biti uz svoj narod, u dobru i zlu. Tada smo se još uvijek bojali JNA, no nekako usput, stvari su se gadno zakuhale", priča Zvonimir. Bio je član zapovjedništva Viteške brigade i šef press službe. Nijedna informacija nije mogla u javnost bez njegova odobrenja.
"Rat je neobična pojava koja ljude zbližava. Postao sam prijatelj s ljudima koji, obektivno, nemaju ništa zajedničko sa mnom. No, zbližio nas je jad i nevolja", nastavlja.
Sredinom travnja 1993., na dan otmice zapovjednika brigade HVO-a Zenica - Živka Totića, Zvonimir riskira svoj život kako bi spasio kći iz blokirane Zenice. Već sutra dan Lašvanska dolina je blokirana, a takva je i ostala idućih 316 dana. Zvonimir je čovijek zavidne radne etike. Tvrdi da je uvijek objektivan, izravan i iskren. Smatra da u životu treba poštovati Boga, a i zakon i tek tako se ostvariti. Nikad se nije bojao svoje istine.
"Znali su me nazvati i pitati želim li pseudonim ili tekst bez potpisa... Htjeli su me zaštititi. Nikad nisam pristao", ponosan je Zvonimir.
"Nikad ništa nisam slagao u tekstu. Nikad nisam promijenio kontekst. Ja sam odgojen u duhu vjere i domoljublja. Odgojen sam da ne mrzim nikoga, meni je čovjek najprije čovjek. U ratu sam više puta skoro glavu izgubio spašavajući muslimane", zaključuje.
Domoljub kao islamomrzac u poslijeratnom vremenu
"Godinu dana po završetku rata sam se mučio zaraditi bilo kakav honorar, a onda su me nazvali iz "Slobodne Dalmacije". Otišao sam u Split i sklopio ugovor o radu. Nisam mogao vjerovati. Bio sam sretan kao dijete. Radio sam za "Slobodnu Dalmaciju" do mirovine", nastavlja.
Nikad ne skrivajući domoljublje trudio se služiti hrvatskom narodu gdje god je bio, kad god je mogao.
"Smatram da svaki čovjek mora dati svoj maksimum u mozaiku zajedništva. Kad bi baš svaki član zajednice dao od sebe sve što mu položaj dozvoljava - i mi, Hrvati – bismo uspjeli. Taj mozaik bi bio ono što mi želimo.
Iz SDA me zovu islamomrzac, za Srbe sam ustaša a jedna struktura mojih Hrvata, 2001. godine me prozvala neprijateljem svega hrvatskog. Samo jer sam ukazivao na njihove mutne radnje. Svima sam rekao: Nisam ni jedno, ni drugo ni treće. Ja sam novinar, profesionalac i domoljub. To su moja načela", dodaje Čilić.
Imenovan za predsjednika “Napretka” u Vitezu, jedan je od suosnivača obnove “Napretka”. Tu službu obnašao je osam godina. Uključen je u sve humanitarne akcije. "Čovjek izabere svoj put, ja sam uvijek htio pomagati. Jedan od razloga za to je moj otac. Postavio mi je standard koji sam htio opravdati".
Haaška tužionnica "iznutra"
Dvanaestorica Hrvata iz Lašvanske doline su 6.10. 1997. odvedena u Haag, svi do jednog – osuđeni za ratne zločine. Već sredinom prosinca iste godine Zvonimir odlazi u Nizozemsku posjetiti dvanaestoricu. U prijavi je naveo da je Socijalni radnik. Tom prlikom napravio je priču o Haagu – iznutra. Prvi na svijetu. Priča je imala senzacionalan odjek godinama nakon.
Bio je svjedok na suđenju, dobio priznanje suda za korektan angažman. Nakon Zvonimirovog svjedočenja i 1478 dana u zatvoru – Hrvati su oslobođeni, a kako Jadranka Slojković smatra – zahvaljujući Zvonimirovom iskazu.
"Ljudi i vrijeme , 1994. - 2014."
Krajem listopada 2016., Zvonimir je izdao svoju prvu knjigu simboličnog naziva “Ljudi i vrijeme”. Djelo mnogi smatraju dokumentom, upravo zbog vjerodostojnosti tekstova.
"Novinar je ono što piše. Kroz tekst, jasno se ogleda karakter novinara. Knjiga je skup mojih tekstova. Moj novinarski opus. Htio sam da knjiga bude odraz mog novinarskog rada, da ima kulture, vjere, reportaža, kolumni I ono najbitnije -domoljublja. Knjiga je snažno odjeknula u regiji.
"Kad bi tužitelji u BiH pažljivo promotrili knjigu, temeljito ju pregledali – mogli bi podići minimalno 10 kaznenih prijava za ratne zločine. Knjiga sadrži imena, datume i događaje. U knjizi su tekstovi skenirani zbog vjerodostojnosti.
Biti čovjek...
Zvonimir se smatra izuzetno bogatim čovjekom. Njegov krug je savršeno zatvoren. Najvrijednijim bogatstvom u životu smatra svoju djecu i životne vrijednosti koje mu je majka prenijela. O obitelji, Bogu i Domovini govori s jednakim sjajem u očima. U Zvonimiru nema niti mrve zla...
Čitajući tekstove čovjeka čiji je novinarski staž dug preko pola stoljeća , jasno je da je Zvonimir čovjek koji svakom događaju pristupi jednako srčano. "Ne čini drugom zlo, ako ga nije zaslužio. I ako jest, ublaži ga. Ljudskim i Božjim postulatima se stvara život vrijedan življenja", dodaje.
"Ne treba zaboraviti zahvaliti se svakog dana ljudima koji su uz nas. Nitko nije dužan biti tu samo jer se to podrazumjeva. Zaboravio sam zahvaliti supruzi na potpori na promociji knjige, a nije trebalo. Bez nje nebih uspio ništa. Ljudima je bitno dati do znanja da ih volite", zaključuje.
Zvonimir Čilić je dobro poznato ime svim stanovnicima Lašvanske doline, i šire. Iako u osmom desetljeću svog života, Zvonimir je i dalje aktivan novinar, društveni aktivist i publicist.
Dnevnik.ba
