Kada u neku od tražilica ukucate pojam odnosno ime "Ana Franjčević", među prvim ponuđenim rezultatima nađe se jedan iznimno zanimljiv naslov Slobodne Dalmacije koji kaže: "Vozila 7 sati da bi glumila 5 minuta".
Upravo ovaj naslov ali i svojevrsna činjenica najbolje opisuju Anu Franjčević, mladu, talentiranu glumicu iz Kreševa. Ana je rođena 1985. godine a glumu je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli u klasi profesora Vlade Keroševića i Baise Bakin. Njenu samostalnu diplomsku predstavu "Cabaret" imali su priliku vidjeti i kazališni ljubitelji mimo Univerziteta dok ju je njena domaća publika upoznala preko predstava "Smrt i djevojka" i "Cabaret" do "Umijeće suživota", a radila je i dječju predstavu "Božićni duh".
Ova mlada umjetnica, sreću je okušala i izvan granica naše države, držeći se ipak uglavnom svoga zvanja odnosno "daski koje život znače". Vrativši se u svoje rodno Kreševo, Ana se odlučila posvetiti sebi i priliku dati nekim vlastitim projektima, ali i jednom koji će se odvijati u Kiseljaku. Riječ je o večerašnjoj audiciji za male glumce, odnosno pokretanju dramske sekcije u sklopu ustanove produženi boravak.
"Što se tiče suradnje s Čarobnim svijetom, očekujem da će suradnja izrasti u dječji teatar, jer tu mi je ideju Kristina Josipović, vlasnica Čarobnog svijeta, odmah ubacila u uho. Kristina je izuzetno poduzetna i kreativna žena i znam da je s njom sve moguće, pa tako i dječji teatar. U svakom slučaju, nadam se da će se djeca odazvati u što većem broju, jer Kristina i ja imamo velike planove, razrađen program rada, i puno radnog elana", kazala nam je Ana.
No, vratimo se na početak.
"Moj put, po završetku Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, bio je zapravo dug i šarolik put pronalaženja same sebe i svoga mjesta u svijetu, krcat usponima i još većim padovima. U početku, kao i svaki svježe diplomirani glumac, gledala sam da radim što više, postavljajući se potpuno neselektivno i nekritički prema poslovima do kojih sam uspijevala doći, a o novcu i zaradi ne moram ništa ni govoriti. Valjda zato što je gluma tako neuhvatljivo zanimanje, koje ništa opipljivo ne proizvodi, glumci sami imaju neki sirotinjski mentalitet, pa obično, nakon nekog vremena ili odustanu, ili prihvaćaju sve i svašta, a samo glumci i znaju šta to 'sve i svašta' može biti. Tako da je biti glumac kod nas gotovo nemoguće, bez onih standardnih pomoćnih točkića - političkog zaleđa, nepotizma, vanserijskog talenta ili puke sreće", prisjeća se i započinje svoju priču Ana.
Kako kaže, potraga za poslom vodila ju je na različite strane, mijenjala je države, zanimanja, ali se uvijek iznova vraćala teatru. Jednostavno i bez imalo uvijanja, teatar je ističe,njezin medij.
"Prijelomni trenuci u mojoj dugogodišnjoj potrazi za poslom i samom sobom dogodili su se kada sam počela surađivati s njemačkim režiserom bosanskog podrijetla, Brankom Šimićem, koji me je uveo u svijet postdramskog teatra. Tada mi se, mogu slobodno reći, otvorio čitav novi svijet, krcat mogućnostima. To znanje koje sam stekla radeći s Brankom i godinu dana života u Njemačkoj je drastično promijenilo moj način gledanja, prije svega, na samu sebe, a potom na teatar, na Bosnu i Hercegovinu, na teatar u Bosni i Bosnu u teatru", kaže Ana.
Ono što sada radi već duže vrijeme, odnosno otkako se vratila iz Njemačke, njen je prvi veliki samostalni projekt. O samom projektu ipak nam nije željela puno otkriti no ono što znamo je da Ana namjerava napraviti virtualni teatar i oživjeti teatarsku scenu u malim mjestima, posebno pazeći na kvalitet repertoara.
"Znate, moje kolege će za katastrofalno stanje teatra u BiH optužiti sve - od državnog uređenja, nezainteresiranog građanstva, do potpuno srozanih duhovnih vrijednosti, stalno se ograđujući od odgovornosti za stanje u kojem se i teatar i njegovi radnici nalaze.
Stanje jeste katastrofalno, ali razloge za to nema potrebe tražiti izvana. Stvarni problemi su poremećeni međuljudski odnosi između nas, teatarskih radnika, mršava educiranost i poprilično duhovno siromaštvo. Zvuči kao recept za katastrofu u umjetnosti... Sve je to razlog zašto sam se odmakla od svega i počela raditi samostalno. Želim educirati svoje glumce. Želim omladinu koja misli svojim glavama, koja želi učiti, spoznavati, kreativno se izražavati, želim mlade snage koji imaju hrabrosti da mijenjaju svijet, pa makar taj svijet bio par kvadrata njihovog doma", ističe Ana svoje mišljenje o aktualnom problemu mladih u svim profesijama ali i nastavlja o daljnjim projektima i planovima...
"Već nekoliko mjeseci radim sa srednjoškolcima iz Srednje škole 'Ivan Goran Kovačić' u Kiseljaku, čiji sam učenik nekada davno bila i sama. Trenutno radimo izuzetno ozbiljnu predstavu, naš zajednički autorski projekt pod nazivom 'Mačka iz Schrödingerove kutije', ispitujemo doslovno samo postojanje kroz poznati misaoni eksperiment Erwina Schrödingera. Iako smo se uhvatili u koštac s kvantnom mehanikom, zapravo se odlično zabavljamo i mislimo da ćemo napraviti predstavu koju će publika stvarno voljeti. Kako ćemo to napraviti ostaje da vidite kada završimo".
Osim što se veselimo svim budućim Aninim projektima, zanimali su nas i općeniti planovi za budućnost. Vrijedi spomenuti da je Kreševo prije Ane iznjedrilo još dvije sjajne glumice, Mariju Buljan angažiranu pri HNK Mostar te Kaću Čelan za koju se slabije zna njena povezanost s Kreševom.
"Što se tiče moje budućnosti, sada želim ostati ovdje. Vratila sam se u Kreševo jer sam se umorila od stalnog seljenja. Umorili su me teški koferi, novi počeci, strani jezici, umorilo me je sve ono što mi je ranije pričinjavalo ogromno zadovoljstvo. Sada želim stvoriti nešto stabilno, želim se prizemljiti. Želim raditi ono što znam i volim - raditi s djecom i mladima, praviti neobične predstave, maštati i pisati. I želim nam svima, a sebi prije svega, pokazati da se može živjeti u BiH i raditi ono što voliš i što znaš raditi" zaključila je svoju inspirativnu i pozitivnu poruku Ana Franjčević.
artinfo.ba
