Nekoliko dana prije 102. obljetnice rođenja književnika Branka Ćopića, 29. prosinca, sarajevski tjednik Stav objavio je informaciju, odnosno svjedočenje Alije Grošića o zločinu u selu Veliki Dubovik, udaljenom dvadesetak kilometara od Bosanske Krupe, a koji se po većini informacija dogodio 2. kolovoza 1941., dok se po nekima to zbilo nekoliko dana ranije, 27. srpnja. Tom prilikom ubijeno je dvadeset mještana u dobi od 19 do 91 godine. Među njima je i jedna djevojka, nepokretna dvadesetogodišnja Fatima Džaferović. Sve ostale žrtve bili su muškarci.

Piše: Josip Mlakić, Express.hr

Osamdeset osmogodišnji Alija Grošić danas je jedini živi svjedok tog događaja. Među ubijenima mještanima Velikog Dubovika bio je i njegov otac. Prema svjedočenjima preživjelih seljana, među onima koji su sudjelovali u napadu na Veliki Dubovik bio je i pisac Branko Ćopić koji je rođen i odrastao u susjednom selu Hašani. Informacija o ovom događaju prvi puta se pojavila 1991. u listu Preporod, glasilu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini čiji je izdavač Rijaset islamske zajednice, na osnovu svjedočenja Rašida Bobića koji je nakon Drugog svjetskog rata živio u Zagrebu.

U njegovom iskazu stoji: "Kako su stanovnici muslimani bili bez zaštite i oružja, goloruki, kod svojih kuća nemoćni i iznenađeni, ujutro 27.7.1941. godine četnici su organizirano upali u selo Veliki Dubovik, opkolili kuće i ubijali svakog tko nije mogao pobjeći. Svi su se sklonili u kući Mehmeda Bobića, misleći da će se spasiti, kad niko nije kriv, a Mehmed Bobić je bio stari čovjek poznat i kod Srba i muslimana, ali četnici to nisu poštivali, nego sve potukli krampovima i sjekirama. Na Veliki Dubovik je bio vođa Trivo Drljača, Branko Drljača, Dušan Jelača, Branko Ćopić, Ratko i Stojan Novaković iz Hašana, Đuro Šošić, Sladković Miloš, Duka Mojkić i drugi, svi su bili četnici."

Međutim, svjedočenje Grošića u mnogome se razlikuje od Bobićevog. Niti u jednom svjedočenju, Branka Ćopića se ne optužuje za neki konkretan zločin, osim da je sudjelovao u napadu na Velik Dubovik. Grošić optužuje konkretno stanovitog Đuru Šošića za ubojstvo 35-ogodišnjeg Hasana Hasanagića.

"Đuro Šašić, Miloš Sladković, Đuka Mojkić... I Branko Ćopić. Svi su postali poslijeratni funkcioneri. O svima njima ispotiha se priča svih ovih godina, o njihovom učestvovanju u masakru. Svi su se oni kasnije pojavili nakon rata, a ko je vodio napad… Bilo je puno ljudi, ko zna ko je vodio napad tog jutra, ko je dao naredbu", izjavio je Grošić novinaru Stava. Za Ćopićevu ulogu u napadu, Grošić je čuo od drugih. Nije poznavao Branka Ćopića, ali ga je navodno među napadačima prepoznala njegova pokojna supruga Hasija.

U knjizi Svetozara Ćulibrka pod nazivom "Zapisi sa Grmeča" spominje se učešće Branka Ćopića u napadu na Veliki Dubovik. Ćulibrk navodi kako je Branko Ćopić tom prilikom zamalo izgubio glavu. Ćopić je u jednoj muslimanskoj kući pronašao francusku kapu i stavio je na glavu. Jedan ustanik koji se tu našao s leđa je zamalo ubio Branka Ćopića pomislivši da se radi o muslimanu.

Kao u klasičnom rašomonu, Ćulibrk napad na Veliki Dubovik vidi drugačije: "Pijane ustaše su hodale po selima i kupile seljake, iz srpskih sela niko više nije odlazio u Dubovike. Noću su ustaše jele i pile. A u večernje časove čuo se glas dubovičkog hodže s minareta džamije. Seljaci se, međutim, latiše skrivenog oružja i krenuše na Dubovik. Opkoliše ga sa svih strana, tako da ni ptica nije mogla izaći. Stigli su ustanici Hašanci, Dubovičani, iz Potkalinja i Jasenice. S minareta ih je posmatrao neki mladić kojeg su ustaše postavile kao stražu, a oni su se povukli u zidanu kuću Bobića. Bilo ih je oko 12. Pod njihovim pritiskom, u kuću se skrilo nekoliko žena i djece. Pozvani su da se predaju, odgovorili su puščanom vatrom. Međutim, dva ustanika uspjela su da se uvuku u podrum i zapale bure petroleja. Na kući se pojavio bijeli barjak..."

Sličan članak, s detaljima napada na Dubovik objavljen je nešto kasnije i u knjizi "Bosanskokrupska opština u ratu i revoluciji". I u toj se knjizi spominje Ćopićeva anegdota s "francuzicom".

Znači, imamo dvije potpuno različite priče, po prvoj, "četnici", među kojima je bio i Branko Ćopić, upali su u Veliki Dubovik i ubili "svakog tko nije uspio pobjeći". Po drugoj, ustanicu su upali u "ustaško uporište" i osvojili ga. Drugu, Ćulibrkovu verziju događaja, donekle potvrđuje svjedočenje istoga Grošića, koje je nešto ranije dao novinaru Jasminu Grošiću iz Bosanske Krupe.

"U Velikom Duboviku bilo je nekoliko Kulenovića, jedan je od njih bio ustaša. S njim je oko Dubovika patrolirala grupa ustaša, koji su okolo sela držali stražu i održavali kontrolu nad selom. Nakon što su načuli da će doći do napada na Dubovik, svi su oni pobjegli u Bosansku Krupu. Ostavili su civile nezbrinute... Selo je napadnuto s nekoliko strana, ljudi nisu znali šta da rade."

Još je jedna stvar ovdje važna: pet dana ranije, 27. srpnja 1941. otpočeo je ustanak u BiH i obljetnica tog događaja bila je državni blagdan u predratnoj Socijalističkoj Republici BiH. Na taj dan su odredi iz Bosanske krajine, uz pomoć seljaka iz okolnih mjesta, napali i osvojili Drvar i Bosansko Grahovo, uništili žandarmerijske stanice Oštrelj, Manastir Rmanj, Potoke i Grkovce. Krajem srpnja i početkom kolovoza ustanak je dobio masovne razmjere i proširio se na istočnu BiH. Napad na Veliki Dubovik vjerojatno se dogodio u sklopu razbuktalog ustanka.

Može li se iz današnje perspektive sagledati taj događaj u nešto realnijem svjetlu, uzimajući u obzir kontekst vremena u kojem se dogodio? Događaji u Velikom Duboviku neodoljivo podsjećaju na detalje iz ponajboljeg filma Antuna Vrdoljaka, "Kad čuješ zvona" iz 1969., koji je nastao prema motivima iz "Ratnog dnevnika" Ivana Šibla i koji je bio nešto potpuno drugačije u odnosu na partizanske vesterne koji su dotada snimani. Kao pandan Branku Ćopiću može poslužiti filmski partizanski komesar Vjeko (glumi ga Boris Buzančić) koji je poslan na dužnost u jedno srpsko selo na Baniji koje je u sukobu sa susjednim hrvatskim selom kojega drže ustaše. Viđenje revolucije komesara Vjeke potpuno je drugačije u odnosu na situaciju na terenu, gdje vladaju grubi, bezobzirni i neobrazovani seljaci koji pravdu istjeruju na svoj način, pa i ubijanjima i pljačkom. O sličnom vremenu govori i jedan Ćopićev roman za "odrasle", "Gluvi barut", po kojemu je Bata Čengić koncem osamdesetih snimio istoimeni film. Roman govori o ideološkom raslojavanju srpskog stanovništva početkom Drugog svjetskog rata, o konfuziji i zločinima koji su ga pratili.

Branko Ćopić je rođen 1. siječnja 1915. godine u Hašanima, općina Bosanska Krupa. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu u Banja Luci, Sarajevu i Karlovcu. Diplomirao je 1940. u Beogradu na pedagoško-filozofskoj grupi predmeta. Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama u čijim je redovima ostao do završetka rata. Izvršio je samoubojstvo skokom s Brankovog mosta na Savi u Beogradu 26. ožujka 1984.

Radi se vjerojatno o najomiljenijem dječjem piscu na prostorima bivše zemlje, iako se zanemaruje da je Branko Ćopić pisao vrhunska djela i za "odrasle". Povodom 100. obljetnice rođenja Branka Ćopića, magazin Slobodna Bosna proveo je anketu među piscima iz regije o Branku Ćopiću i tom prilikom se pokazalo kako je Branko Ćopić izvršio veliki utjecaj na generacije pisaca. Ja sam tom prilikom napisao sljedeće, ono što je meni najvažnije kada je riječ o tom piscu:

"Kod Branka Ćopića teško je izdvojiti najdražu knjigu, on je jedan od onih pisaca, velikih, dodao bih, čiji je opus kvalitativno ujednačen. Ako bih ipak morao nešto izdvojiti, onda je to neponovljiva 'Ježeva kućica', pošto se i danas sjećam vremena kada sam je prvi puta pročitao, a takvih je možda tek desetak u mojoj čitateljskoj praksi. U mom književnom imaginariju Branko Ćopić stoji uz bok velikog Marka Twaina zbog jedne zanimljive, rekao bih sudbinske podudarnosti. Roman Marka Twaina 'Tajanstveni stranac' objavljen je prvi put 1916. godine, šest godina nakon piščeve smrti. Pesimizam i očaj, netipični za ovog pisca, a kojima roman naprosto odiše, naveli su neke kritičare da čak posumnjaju da je on uopće autor ovog djela, dok su drugi, koji nisu dovodili u pitanje Twainovo autorstvo, navodili da je on ovaj roman napisao nakon niza osobnih tragedija i da taj pesimizam potječe otuda, što djeluje prilično logično, jer ne postoji pisac koji u potpunosti može u svojim djelima zanemariti ili prikriti vlastitu autobiografiju. Po svojoj atmosferi, 'Tajanstvenog stranca' možemo slobodno staviti uz bok najmračnijim stranicama američke književnosti devetnaestog stoljeća, primjerice onima koje su ispisali Edgar Allan Poe i Nathaniel Hawthorne. Gdje je tu Branko Ćopić? Čitateljski šok koji sam doživio nakon čitanja 'Tajanstvenog stranca' u mom slučaju bio je potpuno isti kao šok koji sam doživio kada sam prvi puta, u višim razredima osnovne škole, pročitao Ćopićev 'Gluvi barut' i 'Prolom', dvije sumorne i mračne knjige (i sjajne, istovremeno), koje kao da nije napisao onaj Ćopić kojega sam dotada poznavao. Tako da na neki način poznajem dva Ćopića, podjednako dobra, a koji su svojevrsni kontrapunkt jedan drugom."

Ćopićevo samoubojstvo svojevremeno je bilo prvorazredno iznenađenje, jer su generacije čitatelja pisca poistovjećivale s toplim likovima iz njegovih knjiga. Međutim, on se godinama borio s depresijom koja je u konačnici rezultirala njegovim samoubojstvom. Taj njegov očaj vidljiv je u nekim njegovim tekstovima, a posebno u potresnom posthumnom pismu bosanskohercegovačkom književniku Ziji Dizdareviću koji je 1942. ubijen u Jasenovcu.

"Dragi moj Zijo, znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.... Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima", piše Branko Ćopić u svom "pismu".

Još je jedna stvar sporna u slučaju jednostranog prikaza sudjelovanja Branka Ćopića u događajima u selu Veliki Dubovik, možda i najspornija: radi se o pukom copy/paste preslikavanju mirnodopskih moralnih dilema u ratnu konfuziju. Najbolji odgovor na ovo dao je veliki njemački pisac Heinrich Böll koji je za moto svog najpoznatijeg antiratnog romana "Gdje si bio, Adame?" uzeo riječi Theodora Haeckera:

"Svjetska katastrofa može poslužiti mnogočemu, pa i tome da se nađe alibi pred Bogom. Gdje si bio, Adame? Bio sam u svjetskom ratu." Ove riječi nam ne daju nikakav odgovor, ali je ponekad dobro postavljena dilema vrjednija od bilo kakvog odgovora. Böll je, na primjer, u Drugom svjetskom ratu kao vojnik Wermachta bio nekoliko puta ranjavan.

artinfo.ba|preuzeto s portala dnevnik.ba