Petar Gudelj, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, rođen u Podosoju 29. rujna 1933., preminuo je u četvrtak u Zagrebu, izvijestili su iz Školske knjige, izdavačke kuće koja je već godinama objavljivala njegova djela i koju je Gudelj nazivao "kuća mojih knjiga" ili od milja, "Žužulište".
"Cio život pišem pjesme. Prvu pjesmu sam započeo kad sam naučio prvo slovo. Tu svoju prvu pjesmu nastavio sam pisati do današnjega dana. Ona se pruža kroz sve moje godine i kroz sve moje knjige. I pisat ću je sve dok neka duga ruka na moje pisanje ne spusti točku. Pjesmi tu ne će biti kraj. Ona će se dalje pisati, sama", riječi su Petra Gudelja.
Najavljivao je svoj odlazak često, od prvih pjesničkih zbirki do završnog dijela dnevničkih zapisa Gora oko dvora u kojima je opsesivno tragao za kućom u šumi podno Medvednice, za grobnim mjestom pred crkvom u Podosoju, za priznanjem unutar kanona hrvatske književnosti… Otvarao je bolno pitanje pripadnosti, tužio se na zdravstvene tegobe, osluškivao blizinu smrti i jedinog pravog sugovornika pronalazio u prirodi i šumi, među omorikama i javorima, žunama, kukavicama i prepelicama.
Petar Gudelj diplomirao je 1959. komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio je 32 autorske knjige, od toga osam u Školskoj knjizi, za koju je pripremio i antologiju Kada se sunce ženilo – cvjetnjak usmenih lirskih pjesama. U Školskoj knjizi u pripremi je trosveščani izbor iz djela Ponor i trstika. Gudelj je dobitnik Nagrade Tin Ujević (2002.), Nagrade Goranov vijenac za cjelokupni umjetnički opus (2010.), Nagrade Fonda Miroslav Krleža (2011.) i Plakete Dobrojutro, more (2014.).
Vrhunska pjesnička djela toga mističnog Mediteranca i plemenitoga gorštaka, erudita koji je u tančine poznavao grčke i rimske mitove, biblijski svijet i ilirsku dušu svoga zavičaja, a vlastite stihove izgovarao karizmatično, napamet, kao da ih kleše u kamenu, objavljivana su u nakladi Školske knjige dva desetljeća. U toj su izdavačkoj kući, koju je pjesnik nazivao rodna kuća mojih knjiga i od milja joj nadijevao ime Žužulište, objavljene izbori iz pjesništva i zbirke Pelazg na mazgi, Sve što si donio iz planine, Da zađe Mjesec, da izađe Sunce, Imotska knjiga, Munje i naranče, Za svojim pjesmama i Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime i Gora oko dvora te Petrov izbor iz usmenih lirskih pjesama Kada se sunce ženilo – cvjetnjak usmenih lirskih pjesama.
Pjesniku je najdraža među njima Pelazg na mazgi. Pelazgi su mitska bića, prvi ljudi koji su niknuli iz zemlje, a zemlja je u poeziji Petra Gudelja, zajedno s jezikom, središnji dio kozmosa iz kojega su se pretočile sve njegove pjesme.
„Zemlja je zvijezda, zemlja je majka, zemlja je domovina. Mi smo zemlja. Koja je prohodala i progovorila. Osvijestila se, posvijestila se, napisala pjesmu Imati jezik, imati zemlju. Jednu od mnogih u kojima/ kojima/ se čudim, divim i zahvaljujem što imam zemlju, u sebi i pod sobom: majku, hraniteljicu, domovinu i postelju u koju ću leći i provoditi vječnost. Jezik, koji zovem hrvatskim, kojim ću sve to iskazati, izgrcati. Nikada dovoljno izmoliti, izgovoriti i zahvaliti za taj neizmjerni dar”, izjavio je svojedobno Petar Gudelj, pjesnik koji je sebe nazivao „samoniklim, iz zemlje izniklim, Pelazgom”.
O svojem odnosu sa Školskom knjigom u jednom je intervjuu Petar izjavio:
"Školska je knjiga, kao moja meni u Podosoju, rodna kuća mojih knjiga. Primajući 2017. godine povelju za životno djelo grada Imotskoga, izrekao sam sedam hvala. Šesta je hvala: 'Doktoru znanosti Anti Žužulu, koji je pred mojim knjigama širom rastvorio vrata svoje velike izdavačke kuće i svoje velike duše, dao mi najbolju urednicu u Zagrebu, Miroslavu Vučić, da sve što ja donesem uredi, uljudi i opismeni, da na nešto sliči.'
Školska knjiga nisu samo Ante Žužul i Miroslava Vučić, nego i svi čija su imena upisana u moje knjige. I neupisana, čija sam prijateljska lica svih ovih godina susretao i gledao u Masarykovoj 28. Dom mojih knjiga i moj je dom. Obradujem se svaki put ne samo kad uđem u nj, nego i kad pomislim na nj.”
Kritičari ga uspoređuju s Tinom Ujevićem koji je književnu besmrtnost stekao tek nakon smrti i Ivanom Raosom kojega se nikad nije primjereno vrednovalo. Sva trojica imaju nešto zajedničko što ih čini jedinstvenima u okviru hrvatske književnosti – „to je ta mitska i mitotvorna žica, ta prisnost s nebom i zemljom, s kljenom i grabom, s jarcem i vukojarcem, s burom i ilinštakom, s brojalicom i bajalicom, s križem i vilinskim svijetom istodobno”.
„Njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni. Gotovo da nema živućega hrvatskog pjesnika koji bi bio cjenjeniji od Gudelja, knjige mu izlaze kod najvažnijega hrvatskog izdavača, kritička je recepcija njegovih djela, unatoč autorovu vajkanju, iz godine u godinu sve bolja, o njegovim djelima pišu se osvrti, diplomski i znanstveni radovi, utemeljena je u rodnom mu Podosoju pjesnička manifestacija njemu u čast”, ističe dr. sc. Damir Pešorda, autor pogovora u knjizi dnevničkih zapisa Gora oko dvora.
Petar Gudelj stijena je hrvatskog pjesništva, gorostas hrvatske kulture. Zauvijek će ostati zapamćen u mislima čitatelja njegovih knjiga te u povijesti hrvatskog
artinfo.ba
