U organizaciji Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne sinoć, 15. travnja, u Galeriji kraljice Katarine Kosače predstavljena je zbirka poezije Jozefine Pranjić Pjesmo, ti svjedoči. Uz autoricu, knjigu su pred brojnom publikom predstavili Ana Babić i Antun Lučić. Program je moderirao Davor Babić, a posebnu notu večeri dali su Maja Marija Šaravanja i Inga Šaravanja na klaviru.
„Pred nama je četvrta zbirka pjesama pjesnikinje Jozefine Pranjić pod nazivom Pjesmo, ti svjedoči koja se sastoji od osamdeset i devet pjesama. Pjesme su nastajale uglavnom posljednjih dvadesetak godina. Iako je u tom razdoblju pjesnikinja Pranjić objavila čak tri zbirke, većina pjesama iz ove zbirke je nastala u posljednjih desetak godina nakon objave treće zbirke. Međutim, u ovoj zbirci ćete pronaći i pjesme nastale početkom novoga tisućljeća. Pjesnikinja u sutonu života piše jednakim žarom kao i na početku svoga stvaralaštva prepoznatljivim stilom“ istaknula je urednica knjige Ana Babić.
„Lirski ispis Jozefine Pranjić na nazivniku Pjesmo, ti svjedoči svojevrstan je pisani sastav, kao da je ranije zapisan u izvjesnoj formi i ona ga dotjeruje i umiva. Čini se, pjesnikinja se preinačuje u pjesniknjigu, ostvaruje se tako što svoje iskustvo iznova zapisuje, kao za potrebe filmske vrpce od 35 mm, a nastoji ih dodatno prebaciti i u digitalni oblik. Pritom je rečeni pismeni sastavak, nakon usmene inačice, prešutne i blage, našao svoje utočište i odgovor u životnim prilikama. Tako cirkulira gradivo, ne zadržava se tek u riječima, imaginativno struji i promeće se kroz više slojeva izravnoga i neizravnoga. Zamjetna su biblijska i usmena ishodišta, ali i osnaženje busovačkim zavičajem, poglavito u dijaloškom odnosu, što pokazuju stihovi „Sestre na izvoru“: Tko bi guste kose / u pletenice češljao / i u meni se ogledao“ kazao je Antun Lučić.
Jozefina Pranjić (rođ. Jurić) rođena je 1940. u Busovači, gdje je završila osnovnu školu i realnu gimnaziju. Radni odnos zasnovala je 1957. u Šumskoj upravi Busovača, a 1961. prelazi u Službu društvenoga knjigovodstva. Premještaj u Sarajevo dobila je 1963., gdje uz rad nastavlja školovanje i stječe srednju stručnu spremu. U Sarajevu živi i radi sve do početka rata 1992. godine. U Mostar preseljava 2001.
Prvu pjesmu „Za rastanak“ napisala je svojoj učiteljici. Prepoznaje Božji dar, pisanje pjesama i nastavlja pisati za svoju dušu u rijetkim slobodnim trenutcima. Pjesme pisane do rata uništene su sa svom imovinom. To Jozefinu ne obeshrabruje nego joj daje poticaj da i dalje stvara. Trenutno je u mirovini.
Do sada je objavila zbirke pjesama: Pjesma je moj mir (2007.), Biserne kapljice u slapu uspomena(2011.) i Cvijet malo drugačiji (2015.). Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
artinfo.ba
