Nikola Šop rođen je u Jajcu 19. kolovoza 1904., gdje je završio pučku školu, daljnje školovanje nastavio je u Banjoj Luci. Nakon čega se obrazovao u Beogradu, gdje je jedno vrijeme studirao rimsko pravo, a potom prešao na studij komparativne književnosti i latinskog jezika i to diplomirao. Nakon toga u tom gradu je radio kao profesor latinskoga jezika.

Za vrijeme bombardiranja Beograda 1941., kako bi spasio život, skočio je s prvog kata i teško ozlijedio kralježnicu. Iako se u početku kretao sa štapom, s godinama je, a posebice nakon pogrešne terapije, njegovo zdravstveno stanje postajalo sve teže.

Kao Hrvat, i onaj koji piše djela uronjena u kršćansku tematiku, postao je nepodoban u Beogradu, te se 1941. preselio u Hrvatsku – u Zemun, a 1943. se, sa svojom suprugom Antonijom, trajno nastanio u Zagrebu.

Komunistički režim zabranjivao mu je tiskanje djela, te je tako taj izniman književnik ostao zapostavljen i slabo poznat među širim čitateljstvom. U takvim je okolnostima živio vrlo teško, odnosno uglavnom se bavio prevođenjem i lektoriranjem, te je preveo mnoga djela starih latinista. Iako je neka svoja pjesnička i dramska djela uspio objaviti, ona koja su izražavala njegovu istinsku religioznost i svakodnevnu suživljenost s prijateljem Isusom, a koja čine srž njegove književne preokupacije, teže su pronalazila put do svjetla dana, odnosno uglavnom su objavljivana u zbirkama, zbornicima, časopisima i drugim prilozima koji su izlazili unutar crkvenih i domoljubnih krugova.

Rodni kraj imao je posebnog utjecaja na razvoj njegovog književnog stila, odnosno istinska produhovljenost i naoko jednostavna, ali ujedno i duboka religioznost koja se mogla osjetiti u svakodnevici običnih ljudi njegova djetinjstva, prelijevala se i u njegove pjesme i u dramske tekstove. Još kao dječaj ostao je bez roditelja, otac mu je umro kada je Nikola imao osam godina, a majka kada je napunio 14. To je također utjecalo na oblikovanje njegove misli, a koja je istovremeno odražavala sjetu i nadu, tugu i pouzdanje u Božju ljubav. To je posebno uočljivo u ciklusu pjesama u kojima izravno ili neizravno progovara o Isusu, ili još bolje jednostavno razgovara s njim. Neke od takvih pjesama su: San magaradi, Poziv dragom Isusu, Kuda bih vodio Isusa, Isus čita novine, Pred gradskim pijetlom itd.

Njegova je bolest tijekom godina sve više rasla, zbog toga se već u ranim 50-ima kretao  samo unutar svoga stana. Od šezdesetih godina do smrti bio je trano prikovan za krevet, gotovo potpuno nepokretan. Mogao je micati samo glavom i lijevom rukom. Unatoč tome, i uz svesrdnu podršku supruge Antonije, održavao je četvrtkom uz svoju bolesničku postelju susrete s književnicima, iako su mnogi od njih, zazirući od teškog pjesnikova fizičkog stanja, došli samo jednom.

Supruga mu je bila velika potpora u svakom pogledu i kroz svo vrijeme, a posebno zadnjih godina kada on sam nije mogao pisati svoja književna ostvarenja, nego ih je njoj diktirao. Unatoč takvoj životno teškoj situaciji, u kojoj bi bilo ljudski razumljivo da se kroz njegova djela iščitava ogorčenost, Nikola ,naprotiv, u svojim djelima odsijeva posebnom metafizičkom snagom i ljepotom, koja svjedoči o potpunoj zahvalnosti Bogu i predanosti da se suživi s Kristovom patnjom. Jednostavno, ponizno i krotko, sa zahvalnošću živio je svaki trenutak koji mu je Bog darovao.