Iz tiska je, u izdanju Franjevačkog medijskog centra „Svjetlo riječi”, izišla knjiga „Kraljevstvo za osmijeh”, čiji je autor fra Janko Ćuro.
Knjiga sadržava probrane tekstove i fotografije koje je autor objavljivao u reviji „Svjetlo riječi” u rubrici „Metafore i putokazi” u kojoj čitatelje vodi kroz svoja promišljanja o životu i svim njegovim skrivenim draguljima.
„Riječi fra Janka Ćure, zabilježene u ovoj knjizi, sjene su, no istodobno i svjetiljke, zadivljenosti i zahvalnosti. One se posve jednostavno mogu iščitati i kao pohvala krhkosti, poticaj da budemo pažljivi prema svemu uz što dišemo, na što pomislimo, prema svemu što dotaknemo. Susretnete li se s iskrama na stranicama ove knjige, iskusit ćete da u vama razgaraju živi plamen.”, o knjizi je rekao recenzent Stjepan Lice.
Ovaj književni prvijenac autora fra Janka Ćure možete naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200; e-mailom na adresu
Iz Uvodne riječi autora:
„Konja, konja! Dajem kraljevstvo za konja!” najpoznatiji je citat povijesne drame Williama Shakespearea „Richard III.”. Naime, kralj Richard je izgubio konja na bojnom polju, a njegov mu se protivnik Richmond približavao. Znao je da bez konja, koji je bio vitalna komponenta vojnikove opreme, uopće nije imao nikakvih izgleda preživjeti. Tako su ovo bile ujedno i njegove posljednje riječi.
Bez obzira na upitnost povijesne podloge, ove riječi nameću jedno bitno pitanje: Zar je moguće da tako banalna i dostupna stvar kao što je konj moćnome i snažnom kralju razgraničuje ne samo radost od tuge, pobjedu od poraza nego i život od smrti?
Živimo u svijetu u kojemu je privid poželjniji od stvarnosti, laž od istine i neprirodno od prirodnoga. Granica između dobra i zla poprilično je zamućena i relativizirana. Beživotni online pikseli, a posebno oni skriveni u broj pregleda, lajkova i pratitelja, daju suvremenom čovjeku lažni osjećaj samodostatnosti, važnosti i moći. Kako smo svakodnevno opsjednuti sadržajima malih i velikih ekrana, prestali smo opažati, gledati, suosjećati, tražiti, tumačiti,
propitivati i susretati jedni druge s nepodijeljenom pažnjom. Kao takvi smo pogodno tlo za sijanje straha i nepovjerenja koji svakodnevno kontroliraju, usmjeravaju i sužavaju naše živote u svim njegovim aspektima. I zato je u najmanju ruku nerazumljivo što se čudimo činjenici kako je depresija već i službena dijagnoza našega modernog i tehnološki razvijenoga doba. A tako smo bili uvjereni (jer su nas stalno uvjeravali, uvjeravaju i uvjeravat će) da moć, slava, popularnost, prekomjerno i neprirodno ugađanje duhu i tijelu, samodostatnost i sloboda bez odgovornosti mogu učiniti onu tako važnu razliku između pobjede i poraza, otupljenosti i radosti, života i životarenja i u konačnici između smisla i besmisla. Suviše kasno shvatimo kako ne samo da ne mogu nego nas još dublje uvuku u sprženi prostor duha iz kojega povratak samome sebi postaje sve kompromitiraniji i teži.
Nije čovjek tek slučajnost i evolucijska posljedica jednoga ili više Big bengova. Mi smo na ovoj zemlji jer smo bili voljeni i prije nego što smo postojali. Stvoreni smo iz čiste ljubavi, Božje ljubavi, kojom nam je Bog udahnuo život. Kao takvi jedino u svjetlu Božje blizine možemo iskusiti mir, sreću i smisao, ali isto tako i vrlo lako prepoznavati i voljeti jedni druge kao vrlo dragocjene i jedinstvene bez obzira na suvišne atribute kojima se opterećujemo samo da se pošto-poto razlikujemo. Na potpuno isti način možemo doživjeti i sve stvoreno, jer je nezasluženi dar Božje ljubavi, brige i pažnje. A možemo otići i korak dalje i u svemu stvorenom prepoznavati braću i sestre kako je to s lakoćom činio u svim vremenima aktualni i inspirativni svetac Franjo Asiški. Tako ćemo duboko u sebi osjetiti da sva stvorenja pričaju svoju priču, da smo povezani i navezani jedni na druge i, što je najvažnije, da smo svi vrijedni u Božjim očima. Tek tada, i samo tada, možemo biti sve – samo ne nesretni, prestrašeni i poraženi.
Zar sama ova misao ne izaziva osmijeh na licu bez obzira na turbulencije, teškoće i izazove života? Koliko je samo osmijeh važan a tako dostupan i besplatan! Ma, gotovo banalan. On vraća i licu i biću onu iskonsku ljepotu koju je Bog od samih početaka namijenio čovjeku. Kad god nas život uvede u one ključne trenutke u kojim nas lomi između pukoga postojanja i istinskoga bivovanja, a u kojemu bismo dali svu moć, slavu, bogatstvo, preglede, lajkove i pratitelje za samo jedan jedini iskren osmijeh, znat ćemo da smo savršeno izabrali kad smo povjerovali u Božje riječi kojim nam je zajamčio da nam ni vlas s glave neće pasti bez Njegova znanja. Da, neke su stvari jednostavno neprocjenjive zato što samo mogu biti besplatne i darovane.
To su samo neki od razloga zašto sam se odlučio za ovaj naslov knjige u kojoj sam sabrao tekstove koje pišem u reviji „Svjetlo riječi” u rubrici „Metafore i putokazi”. Tekstovi su pisani onako kako su mi dolazili i zato uopće nemaju tendenciju docirati, nagovarati ili (re)definirati stvarnosti života. Jedina moja želja je, dragi čitatelji, da se ne ustručavamo postavljati pitanja i da s pouzdanjem tražimo odgovore, a to znači da život živimo punim plućima, a ne da ga tek, kao kaznu ili teret, odrađujemo i nosamo. Ovaj svijet nije mjesto kazne, straha i neizvjesnosti, nego je ovo isti onaj svijet koji je „Bog tako ljubio te je dao svoga Sina Jedinorođenca” i to ne da ga sudi nego da svijet po sebi spasi.
Ova bezuvjetna Božja ljubav prema čovjeku širom otvara potpuno nova i svrhovita obzorja života u koja se uranja s osmijehom na licu. Da, baš takvim osmijehom što ga sad imaš. I ako je kojim slučajem i izostao, žurno okreni stranicu (života) i ugrij misao.
Osmijeh, osmijeh! Dajem kraljevstvo za osmijeh!
artinfo.ba
