U Matici rođenih crkve Sv. Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70. da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića i majke Katarine rođ. Pejić rođen 9. listopada 1892. u Travniku, ulica Zenjak br. 13. Prema raspoloživim podatcima Andrić je u Travniku rođen slučajno. Njegova majka došla je u posjet obitelji Ivana Antunovića u Zenjaku i tamo se porodila. Prijatelj Andrićeva oca Tadija Antunović, (brat Ivanov) upisan je kao Andrićev krsni kum. Kuću Antunovićevih kupio je 1940. mjesni trgovac Pero Zec. Skupština općine Travnik otkupila je kuću 1970. U njoj se danas nalazi piščev Memorijalni muzej.

Po drugoj verziji Andrić je rođen u selu Dolac kod Travnika, odakle je bila njegova majka. Dvojbe o mjestu njegova rođenja ostale su sve do danas. Za sebe je kasnije napisao kako nema sumnje da je Hrvat po rodu, a koliko je pitanje da je „hrvatski“ pisac kazao je kako po tom pitanju neće da govori niti je pozvan da ga rješava.

Djetinjstvo

Antun Andrić rano je napustio svoju obitelj i umro je u 33 godini od tuberkuloze, kad mu je sin imao nepunih šest godina. Ivo Andrić često je kasnije govorio o majci, a oca je spominjao tek usput. A smrću Ive Andrića 1975. ugasila se obitelj. Suočena s besparicom, Andrićeva majka Katarina, već 1894. daje ga na čuvanje u Višegrad kod muževljeve sestre Ane i njezinog supruga Ivana Matkovcsika. Tetak je došao u Bosnu iz Poljske nakon okupacije i radio je kao narednik u pograničnoj žandarmeriji. Obrazovan, podučavao je Andrića njemačkom jeziku. U Višegradu je Hrvata bilo vrlo malo, a katolička zajednica sastojala se isključivo od došljaka. Tu Andrić uči govoriti, čitati i pisati. Nedjeljom ga tetka vodi na misu. Osnovnu školu završava u Višegradu te se vraća majci u Sarajevo da bi tamo 1903. upisao Veliku gimnaziju. Gimnaziju završava u Sarajevu, dobivši stipendijuHKD Napredaku visini od 200 kruna godišnje i s majkom koja radi kao tkalja u tvornici ćilima, živi u iznajmljenoj kući na Bistriku.

Napredak je osnovan tek godinu prije upravo kako bi se hrvatskim učenicima i studentima iz siromašnih obitelji omogućilo daljnje školovanje ili studij. Andrić je bio slab đak i imao je dosta izostanaka. Išao je na popravni u drugom, petom i šestom razredu, a čak je i ponavljao godinu zbog slabe ocjene iz matematike. Od 1909./1910. materinski jezik predavao mu je dr. Tugomir Alaupović koji je u Ivi Andriću prepoznao talent. Tugomir je često pomagao Andriću, a i sam on potječe iz okolice Travnika.

^{Ivo Andrić u Višegradu}

Napretkov stipendist

Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omogućila je Andriću, kao prvom u svojoj obitelji, odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. Ta je godina ključna u početku Andrićeva društvenog i socijalno-političkog afirmiranja. U toj godini je sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu u kojima se spalila mađarska zastava i u kojoj su se krvavo sukobili s policijom. Nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao đake koji su sudjelovali u demonstracijama.

Maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog kulturnog društva Napredak u iznosu od 600 kruna, otputovao u Zagreb te se u listopadu 1912. upisao na Mudroslovni fakultetu Franje Josipa I. Budući da je upravo u Gimnaziji bio slab iz prirodnih predmeta, vjerojatno je upisao taj studij jer je samo za njega mogao dobiti stipendiju. Prema pojedinim svjedočenjima Andrić je u Zagrebu u krugovima nacionalističke omladine dočekan s velikim simpatijama. Studirao je također i filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, a završava nauke s doktoratom u Grazu 1923.

Još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andrić se istaknuo kao jugoslavenski nacionalist, pa je bio zbog toga i uhićen. Budući da se u Hrvatskoj sve više širilo antijugoslavensko raspoloženje, Andrić u zagrebačkim Novostima 8. studenoga 1918. objavljuje članak pod naslovom Nezvani neka šuteu kojem se obrušava na protivnike ujedinjenja i stvaranja unitarne jugoslavenske države. Nakon proglašenja i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pod regentom Aleksandrom Karađorđevićem1. prosinca 1918. u Beogradu, u Zagrebu je već 5. prosinca došlo do prosvjeda u kojima je zahtijevana hrvatska republika. Pobuna je u krvi ugušena -  ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi („Prosinačke žrtve“).

O svojim nadama ali i iznevjerenim očekivanjima nakon ujedinjenja Andrić je progovorio kasnije. "Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske, ali za ujedinjenje južnih Slavena. S oduševljenjem smo dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo mi željeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevjereni.“

 Početkom listopada 1919. zauvijek napušta Zagreb te odlazi u diplomatsku službu u kojoj je više godina vršio dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka II. svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu.

Andrić je godinama radio u diplomaciji, a 1939. kruna diplomatske karijere bilo je veleposlaničko mjesto u Berlinu, u središtu Trećeg Reicha.

Predaja vjerodajnica Hitleru

Dekretom od 28. ožujka 1939. nobelovac je stupio na svoju najodgovorniju diplomatsku dužnost. U nazočnosti ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa, 19. travnja predaje vjerodajnice njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon službenog ceremonijala održan je i prijem na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem kurtoazno razgovarao o unapređenju njemačko-jugoslavenskih veza u znanosti i kulturi. Andrić je nakon prijema održao konferenciju za tisak, a sutradan je poslao obavijest u Beograd o prvom sastanku s najvišim njemačkim dužnosnicima. Nakon puča u Beogradu i protunjemačkih demonstracija Hitler je dao naredbu o pripremi agresije na Jugoslaviju: Za datum napada utvrđen je 6. travnja 1941., kada je i bombardiran Beograd. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju i prekida diplomatskih veza, Andrić je obaviješten da je prisutnost diplomatskog osoblja u jugoslavenskom poslanstvu nepoželjna. Njega je u Beogradu kratko vrijeme ispitivao Gestapo, ali je odmah pušten na slobodu. Zbog njegova hrvatskog podrijetla, u Gestapu su mu predložili da se preseli u Zagreb, ali on je taj prijedlog odbio. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru.

^{Foto arhiv Školska knjiga}

Inače, fotografija na kojoj se vidi Andrić prilikom jugoslavenskog pristupanja Paktu praktično je nestala iz javnosti. Kako u svojoj knjizi Vatra u vatri piše njemački novinar Michael Martens, Andrić je 1951. od Milovana Đilasa tražio da se na jednoj izložbi u Beogradu izreže njegov lik s fotografije, a što se i dogodilo. U mnogim knjigama Andriću se spominje fotografija iz 1941., ali u njima nema te fotografije. U Vojnoindustrijskom arhivu u Beogradu postoji fotografija trenutka potpisivanja Pakta u Beču. Na njoj se vidi dvadesetak muškaraca, a u posljednjem redu jedno je slobodno mjesto. Jedna glava kao da je retuširana, a negativ slike se ne može pronaći.

^{Naslovnica knjige Vatra u vatri}

Martens piše kako se Andrić nakon Drugog svjetskog rata s Nijemcima neće pomiriti nikada više, kako to pokazuju brojne bilješke. Naime, nobelovac je nakon rata tjednima putovao brojnim europskim zemljama, Kinom, Sovjetskim Savezom, ali na njemačko tlo više nikada nije stupio. Odbio je sve ponude za predstavljanje knjiga i pozive da preuzme priznanja u Austriji i Njemačkoj. U bilješkama je ostavio svoje mišljenje o Nijemcima.

"Nijemci i Njemačka", piše 1946., "to je najveća muka mog života… To je problem, od kojeg će bolovati cijela Europa još 150 godina. Pa ni tada mu ne vidim rješenje". Bez mržnje ili želje za osvetom zbog onog što je pretrpio od Nijemaca i zbog njih, pita se: "Kako će ovi Nijemci naći svoje mjesto ljudima i 'na ljudskim poslovima'? I kada?. Oni su po rođenju i po odgoju u zabludi; oni bi htjeli da ih svi ostali ljudi vole i poštuju, i u isto vrijeme da ih slušaju i da ih se boje. Sve uče i sve bi htjeli znati, a ne vide ni to da onaj tko ne postupa s ljudima kao s ljudima, prestaje biti čovjek.

^{Ivo Andrić u Stokholmu prilikom primanja Nobelove nagrade}

Nobelova nagrada

Poslije rata Andrić izbija kao pisac među vrhove jugoslavenske književnosti. Počeo je pisati još prije I. svjetskog rata, a njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i časopisima, kao što su Hrvatski đak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom knjige Ex Ponto u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje o Njegošu, Goyi itd. Poslije II. svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprijate nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se, pored starih i već objavljenih, sukcesivno pojavljuju nove. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se nije zadovoljavao isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik - golu ljudsku prirodu, njezinu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pozornost svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 10. prosinca 1961. na svečanosti u Stockholmu, a cijeli osvojeni iznos poklonio je iz dva dijela bibliotečnom fondu Bosne i Hercegovine. U obrazloženju Odbora stoji da je nagrađen za „epsku snagu“ kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje. Primajući Nobelovu nagradu za književnost, on je u prigodnom govoru O priči i pričanju posebice istaknuo etičku dimenziju naracije - bez obzira na to opisuje li sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svom poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča.

^{Andrićev kutak u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu}

"Andrić je čitavo svoje djelo stavio u službu čovjeka, humanosti, dijaloga među ljudima i kulturama. Njegovo pripovjedačko umijeće omogućuje nama, čitateljima, produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvena, čudesna pripovjedačka građevina koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima godinama gradio Ivo Andrić prispodobiva je mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao - stvaralac je fizički nestao, ali je ostalo njegovo djelo kao simbol savladavanja kaotičnih sila i otpora ljudskoj ograničenosti", zapisao je, među ostalim, akademik Krešimir Nemec u Večernjem listu u njihovom projektu predstavljanja jedinog književnog nobelovca u Hrvata.

Andrić je umro je 13. ožujka 1975. u Beogradu, gdje je i pokopan u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Nakon njegove smrti počela je bitka za njegovo umjetničko naslijeđe. Još se vodi spor oko toga tko ima pravo biti nositelj autorskih prava Ive Andrića.

U Mostaru je 2012. svečano otvoren Park nobelovaca u kojima su spomenik dobila dvojica nobelovaca Ivo Andrić i Vladimir Prelog. Grad Mostar osigurao je financijska sredstva za projekt uređenja parka, a Hrvatsko kulturno društvo Napredak i Matica hrvatska Mostar osigurali su novac za postamente dvojici nobelovaca. Spomenici su djelo zagrebačkog kipara Zorana Jurića, a lijevani su u Ljevaonici Ujević, piše hkdnapredak.com.

^{Park nobelovaca u Mostaru}

U Napretkovu kulturnom centru u Zagrebu otvoren je u ožujku 2015. i Kutak nobelovca Ive Andrića i knjižnica sa svim do sada prikupljenim naslovima, s naglaskom na prva izdanja.

Na otvaranju Kutka bila je nazočna skupina veleposlanika iz zemalja u kojima je Andrić boravio te predstavnici visokih hrvatskih političkih i kulturnih ustanova. Akademik Krešimir Nemec tom je prigodom podsjetio je kako Andriću neki Hrvati zamjeraju njegovo jugoslavenstvo, ali ti isti, kako je rekao, pritom zaboravljaju da je jugoslavenstvo hrvatski proizvod, koji su Srbi samo prihvatili.

Gol i bos te kao podstanar odlazi iz Zagreba u Beograd, napomenuo je dodavši kako se tada stvorila država za koju se borio pa je Andrić, što nije ništa čudno, samo malo naplatio svoju ambiciju. Naglasio je kako ga je Hrvat Tugomir Alaupović doveo u Beograd, a drugi Hrvat Ante Trumbić mu pomogao da uđe u diplomaciju. Ustvrdio je kako je Andrić integralni pisac iz čijega djela nije potrebno ljuštiti nikakve slojeve pa tako ni hrvatski sloj u njegovu djelu. Andrić pripada hrvatskoj književnoj tradiciji jer se oslanja na franjevačke kronike i hrvatsku modernu, ustvrdio je Nemec dodavši kako u hrvatskoj književnosti postoji cijela jedna Andrićeva škola pisanja.

Također, Napretkov Fond za stipendiranje i sveučilište nosi ime Ivo Andrić-Vladimir Prelog.