Don Dragan Filipović, maestro akademskog zbora "Pro Musica" poznatog kako u Mostaru i Hercegovini, tako i diljem regije, ovih dana svoju vojsku slavuja priprema za prvu operu našeg naroda u BiH, "Divu Grabovčevu". Što je za prvi.tv. rekao o tome kako teku pripreme, što očekuju i koji su im daljnji planovi u nastupima, kao i o nekim intimnijim pitanjima u vezi Pro Musice i današnje omladine, pročitajte u nastavku intervjua
Koji su Vam trenutni planovi sa zborom „Pro Musica", čemu se publika može nadati?
Trenutno spremamo operu „Diva Grabovčeva", U povijest, prva je to opera našeg naroda u B i H. Tekst je napisao fra Ante Marić. Dugo sam to čitao, razmišljao i u jednom trenutku je krenulo. Vjerujem da je našim čitateljima radnja dobro poznata. U vježbanju i pripremi smo dobro odmakli i mogu reći da za tjedan dana ulazimo u završnu fazu kada počinju redateljske probe, kada se uvježbava svaki korak. Već tri godine pjevamo na otvaranju „Kršćaniskih dana kulture" u Dubrovniku. I ove godine su nas zvali i ja sam predložio Divu, jer smo sada u tom „filmu." Dakle, 12. Ožujka imat ćemo, ako Bog da, u Dubrovniku pred-praizvedbu, koja će biti u koncertnom obliku. Odmah nakon toga predstavit ćemo se i scenskom izvedbom, i ne samo mostarskoj publici, jer ima veliko zanimanje. Ljudi nas zovu zaista sa više strana. Kako sada stvari stoje, mislim da ima više zanimanja, nego što će biti mjesta. Bit će to 15. i 16. ožujka u HD Herceg Stjepana Kosače. Pitate za Pro musicu, ali moram reći da s Pro musicom u izvođenju ove opere sudjeluje i zbor Glazbene umjetnosti, sveučilišta u Mostaru. Naravno da daju veliki doprinos svemu tome, zajedno sa svojom prof. Katjom Krolo-Šarac i sa korepetitoricom i jednog i drugog zbora, prof. Marijanom Pavlović. Ponovno smo pozvani po jedanaesti put i nastupit ćemo 11. travnja na „Večernjakovom pečatu." Razgovori su tek počeli ali kako stvari stoje, volio bih da s nama nastupi i zbor Glazbene umjetnosti iz Mostara, jer smo zadnjih godina imali doista lijepu suradnju i ispjevali doista zahtjevna dijela.
Što Vama predstavlja „Pro Musica"?
Inspiraciju. Predstavlja mi radost, tj. mlade ljude koji ostaju ovdje u ovom današnjem vremenu, kada mnogi odlaze ili pričaju da će otići nekamo, a zapravo se pitam kamo odlaze... i ima li to smisla? Sunce tuđeg neba nigdje te neće grijati kao kod kuće. Svjesni smo kako je ovo vrijeme migracije mnogih naroda. U svijetu se teško snaći, mnogo je onih koji su prevareni. Možda se može više zaraditi ali opet to sve daš da otplatiš kredit… Mlad čovjek želi uvijek nešto novo… uredu, ali ne zaboravite dom, nemojte prezreti to djetinjstvo, odgoj, roditeljsku iskrenu i dobronamjernu riječ… Ovi ljudi s kojima se u Pro musici družim petnaest godina, koji ovdje ostaju, neobično su mi dragi. Ništa mi za njih nije teško učiniti. Ono što radimo u glazbi, opet ću reći: oni su mi inspiracija, želim da budu ponosni na to što radimo. To stvarno jesu. Radimo, uvježbavamo i pjevamo doista zahtjevnu glazbu, glazbu koja oplemenjuje, potiče, usmjerava. Izvodili smo Requiem: Mozartov, Verdijev, IX Beethovenovu simf. Mozartove vespere, Via Crucis, Galiotovu pesan, Dona eis… evo sada i Divu Grabovčevu, koja je opet nekako najposebnija. Sve je do sada bilo statično - koncertno, a ovo je scenska izvedba, treba učiniti pokret i glumu na pozornicu. To je potpuno novo iskustvo. A htio sam to iskustvo u povodu petnaest godina Pro musice i deset godina zbora glazbene umjetnosti. Vjerujem u njih, u njihov talent, rad, upornost.
Vjerujete li da u Mostaru ima dovoljno prostora za mlade, talentirane umjetnike, pa i kulturu općenito?
Ne vjerujem da ima dovoljno prostora, događanja gdje se mogu pronaći, ali ima dovoljno prostora da se upornošću mogu izboriti. Mladima treba pružiti više mogućnosti, priliku da se iskažu. Kako se kaže: gadski oci moraju biti domišljatiji, zelozniji… institucije grada, moraju biti širokogrudnije, uviđavniji za ono što mladima treba. Potrebno je više angažiranja na tom području u svakom pogledu. Pa, evo spomenut ću sportsku dvoranu, tako dugo iščekivanu koju Mostar ne posjeduje, a posjeduju je okolni gradići. Zašto? Kako? Kazalište nije dovršeno, simfonijski orkestar, kao i glazbena škola nisu se dovoljno pomogli u dovođenju deficitarnih kadrova. Stalno se nešto kalkkulira, balansira… a zašto. Mi imamo u glazbenoj školi Ivana pl. Zajca, tristo dvadeset //320// učenika. To je snaga. Pa od njih su izišli zborovi, klape… Kulturne, ali i sve druge institucije trebaju više raditi s domaćim izvođačima, a ne okretati se „strancima" koji dođu ovdje, otpjevaju, odsviraju… često puta i površno i odu. Ovdje ima doista talenta, netko to mora prepoznati ali netko i pomoći i dati im mogućnosti koje su im prijeko potrebne.
Što bi današnja mladež, mostarska, hercegovačka, po Vama, trebala mijenjati u ovom suvremenom i modernom svijetu?
Koliko god možda smiješno zvučalo, volio bih da današnja mladež živi po danu, a ne po noći. Sada je vrijeme kada se danju spava, a noću „živi." To je isto kao da u sred bijela dana stavite čarapu na glavu, umjesto na nogu. Sve se iskrivilo, ne znam dali je to zbog utjecaja interneta pa čovjek od svega toga što mu je na dlanu ne zna ili ne može izabrati i razabrati važno i važnije… Čini mi se kao da smo upali u neko vrijeme koje se zove: sloboda. Onda se tako i ponašamo, slobodno. Koliko vidim, malo po malo nas ta sloboda zarobljava sa svojim pipcima. A to su: kladionica, alkoholom, drogom, odgađanjem važnih, životnih koraka u životu… ono hoću živjeti slobodno, hoću proživjeti i onda se brzo i neplanirano čovjek nađe pred zidom. U životu čovjeka, na prvom mjestu mora biti odgovornost, pa tek onda sloboda! Mislim da zbog svoje neodgovornosti malo po malo uđu duboku u godine i onda su posljedice: samoća, frustriranost, poroci… Jednostavno bih volio da se vrate normalnom, prirodnom životu. Srećom u Pro musici imam prekrasnu mladost, a kroz ovaj zbor u ovih petnaest godina prošlo je preko tristo /300/ mladih ljudi.
Biste li mogli izdvojiti neku posebnu anegdotu, ili najdražu situaciju s Vašim zborom?
S Pro musicom pamtim doista lijepe trenutke. Najviše me oduševljava odgovornost mladih.
Prisjećam se nastupa u Vukovaru, Osijeku i Đakovu kada smo tri dana, tri večeri za redom imali Mozartov „Requiem" u ova tri spomenuta grada. Ti mladi ljudi, studenti i srednjoškolci nisu nijednom zakasnili, na probu, na bus. Nisu prespavali, nisu stvorili nikakvu napetu situaciju. Jednostavno bili su točni u odlascima dolascima nastupima. Doista je ova mladost pokazala zrelost.
Nikada neću zaboraviti kada je pao onaj velik snijeg, mi smo svaku večer imali probu. Mogli su se grijati po stanovima, igrati na snijegu… Ali, odlučili smo napraviti nešto vrijedno. Odlučili smo spremiti nesvakidašnji koncert. Mi samo za petnaest /15/ dana uspjeli pročitati Verdijev Requiem! I danas kad se toga sjetim ali i svi mi kada o tome prepričavamo, jer se živo sjećamo…. Ispunjeni smo ponosom. Sjećam se kad smo krenuli u Dubrovnik na generalnu probu i nastup, toliko smo ostaloi na granici da smo došli u zadnji čas. Iz autobusa se poredali na stepenice Dominikanske crkve. Samo smo pola sata imali probu s orkestrom, a djelo traje 80 min. Ali je nastup bio vrlo dojmljiv i vrlo korektan. Tri dana poslije, dirigent Norman Widjaja me zavao iz Los Angelesa i još ne vjeruje kako smo to dobro otpjevali. U svijeti klasične glazbe znaju tko je ovaj dirigent. No rekao mi je: Ja nikada u životu nisam sreo tako mlad zbor a da tako dobro pjeva. A treba znati da je on samo u Njemačkoj dirigirao preko 400 koncerata. Naravno da je to nama svima bilo na ponos, kako nekad tako i sad. Dakle, naša omladina ima smisla, ima talenta, ima želju i volju, ali im stariji, odgovorni u društvu moraju to mogućnost.
Tea Bašić/Prvi.tv
