Svestrani Kiseljačanin

milanovic-smijesak-knjiga178.jpeg

Kada novinar prouči biografiju Josipa Milanovića, teško je ustvrditi kako početi razgovor jer sve djeluje tako impresivno u životu uspješnog mladića iz Kiseljaka. Bio je voditelj programa prigodom dolaska pape Franje u Sarajevo 2015. Jedan je od najboljih plesača u BiH i osvajač mnogih nagrada, a po struci je medicinski tehničar i diplomirani sanitarni inženjer.

No, Josip Milanović široj je javnosti poznat po svojim pričama i porukama koje objavljuje na Instagram i Facebook stranici “PisoJ”. Nedavno je u Sarajevu dobio nagradu i za najbolju objavljenu prvu knjigu koja nosi naziv “Gromoglasni šapat”, pa su iz Večernjeg lista odlučili time i započeti.

Večernji list: ”Gromoglasni šapat” glasno je odjeknuo. Kako netko reče, niste se štedjeli prilikom pisanja svoje prve knjige, a po ovom što mi vidimo, ušli ste u srca čitatelja i probudili u njima najdublje emocije. Kakvi su vaši dojmovi nakon svega?

- Ja još uvijek ne vjerujem da sam za samo deset mjeseci uspio prodati 4000 primjeraka knjige, s održanim dvjema promocijama – u rodnom Kiseljaku i Prozoru, da je knjiga proglašena najboljom prvom objavljenom knjigom na Sajmu knjige u Sarajevu u travnju prošle godine, da sam uspio knjigu predstaviti i na Interliberu, sajmu knjige u Zagrebu, da “Gromoglasni šapat” putuje cijelim svijetom i da je uvijek blizu ljudi – na poslu, godišnjem odmoru, putovanjima, u bolnici, na policama kućnih knjižnica i sl.

Po svemu sudeći, izgleda da je velikom broju ljudi trebao netko, nešto s kime će moći podijeliti svoje najiskrenije emocije, reći što im to dušu žulja i baš zbog toga sam sretan i blagoslovljen što je upravo moja prva knjiga bila to mjesto – koje je slušalo, ohrabrivalo, slovima grlilo i svakome od nas, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazili, govorilo da nisu sami i da će na kraju sve biti OK.

Večernji list: Vašu Instagram stranicu “PisoJ” prati 60 tisuća ljudi. Često vidimo tu interakciju, kao da se mnogima nakon vaših tekstova vraća vjera u ljubav. Gdje smo se izgubili u ovom vremenu i postoji li još prava ljubav, ona iz vaših priča? S vremena na vrijeme čini se kao da je usnula.

- Imam osjećaj da smo se izgubili u nekim nametnutim standardima na društvenim mrežama gdje se od nas očekuje da pokažemo samo ono najbolje, najljepše što imamo. Od previše uljepšanog života, isfiltriranih emocija izgubili smo sebe, zaboravili kako smo samo ljudi od krvi i mesa i kako, kad se ugase kamere telefona, ostajemo sami u svoja četiri zida, odakle nemamo kamo i kome pobjeći.

Ja svojim tekstovima i postojanjem na društvenim mrežama želim podsjetiti svakoga tko ima priliku pročitati moje tekstove na ono s čime sve počinje, sve završava i opet počinje – ljubav.

Ljubav prema sebi, prema bračnom partneru, prema majci, Bogu, prirodi, ljudima koji nas okružuju, životu koji nam je darovan i slično. Ponekad imam osjećaj kako tu istu ljubav o kojoj pišem, a to je ljubav koja oslobađa, inspirira, motivira, ljubav koja boli, ostavlja najveće ožiljke, olako shvaćamo, mislimo da se ona podrazumijeva. Nije ljubav usnula, nego su se ljudi umorili, ponekad i izgubili u traženju i razumijevanju, digli ruke baš u onom trenutku kad nije trebalo ništa reći, nego je samo prigrliti, stisnuti nikad jače, a mi se bojimo da je od tog stiska ne slomimo, pa odustanemo jer nam je lakše.

Večernji list: Osim što svojim pričama djelujete kao melem na emotivne rane, jedan ste od najboljih plesača u BiH. Upoznajte nas, kako ste s tim počeli i došli do ove razine da vas mnogi po tome poznaju danas?

- Zahvaljujući baki Ruži, ali i mojim roditeljima koji su me podržavali u svim mojim željama, sa šest godina napravio sam svoje prve plesne korake i, evo, 27 godina poslije još plešem.

Počeo sam plesati u rodnom Kiseljaku u plesnom klubu “Let’s dance forever”, nakon čega sam dolaskom na studij u Sarajevo napravio jednu kratku stanku i ponovno se vratio plesu. Danas plešem u plesnom klubu “Aster”, gdje imam priliku svoje plesno znanje, umijeće i vještine podijeliti s drugim plesačima, pa tako radim kao plesni trener, instruktor i koreograf.

Moram priznati da je bilo trenutaka kada sam razmišljao odustati od plesa zbog velikog pritiska okoline, raznog etiketiranja, maltretiranja i vrijeđanja, ali na svu sreću nisam jer danas iza sebe imam velike plesne rezultate i priliku raditi ono što volim i od toga živjeti.

Plešem jer sam na plesnom parketu najsigurniji. Jer mi ples osigurava priliku da s partnericom i ljudima koji me u tom trenutku gledaju, bez da bilo što kažem, plesnim pokretom i emocijom ispričavam svoju životnu priču, podijelim svoje životne borbe, radosti i sl. Osim toga, plešem jer sam zahvaljujući plesu još više upoznao i zavolio sebe, shvatio važnost i ulogu žene, način na koji se muškarac treba odnositi prema ženi itd.

Večernji list: U BiH imamo zanimljive, a povremeno i čudne vrste plesova, što se često vidi na raznim priredbama i svečanostima. Koliko ljudi ovdje žele učiti, barem pokrete za prvi ples ili neki drugi važan događaj?

- Ljudi u BiH vole ples, vole glazbu, veselje, prilike da u bilo kojem trenutku pokažu svoje plesne vještine. I valjda od silne želje za pokazivanjem i dokazivanjem, vrlo često imamo osjećaj da je ono što oni plešu ili izvode jako čudno. No, sve dok ljudi plešu, dok se lijepo osjećaju i dok ne ugrožavaju ljude oko sebe svojim plesnim pokretima, ja odobravam.

Razni plesni događaji, festivali, ali i ozbiljna promocija plesa pomogli su mnogim plesnim klubovima da imaju prepune plesne dvorane plesača, bilo da je riječ o profesionalnim plesačima koji idu na plesna natjecanja ili rekreativnim plesačima koji svoje slobodno vrijeme koriste da nauče neke plesne pokrete. Moram biti iskren i reći da su ljudi u BiH talentirani za ples i da se posljednjih nekoliko godina sve veći broj bračnih parova odlučuje svoje vjenčanje obogatiti zanimljivim koreografijama za prvi ples.

Svake godine pripremam najmanje 20-ak parova i to iskustvo mi je nezaboravno – jer svjedočim nečijoj ljubavi, u određenim trenucima moram djelovati kao psihoterapeut, a ne trener, zbog treme, straha, obveza nekoliko dana pred samo vjenčanje, ispunjavati želje mladenaca kada je u pitanju koreografija, a koja je izvediva u skladu s vjenčanicom, prostorom i sl. Sve u svemu, zanimljivo iskustvo, velika čast i odgovornost.

Večernji list: Bili ste i voditelj programa na stadionu Koševo prilikom dolaska pape Franje u Sarajevo. Kako iz ove perspektive gledate na taj veličanstveni događaj?

- To je najvažniji i najljepši događaj u mome životu. No, osim te prilike da vodim program na Koševu i program susreta pape Franje s mladima iz BiH, velika je čast bila i to što sam kao dio organizacijskog tima mogao predložiti svoje ideje, s kolegama kreirati program, dati dio sebe u organizaciji pastoralnog pohoda Sv. Oca našoj domovini. Bilo je svakako nezaboravno iskustvo, obogaćeno zahvalnošću, velikom dozom odgovornosti, stresa, nepredviđenih situacija, one pozitivne treme, stati pred 70.000 ljudi i 4 sata voditi program.

Sve je to nestalo kada se papa Franjo pojavio na stadionu Koševo, ta milost, opipljiva emocija u zraku. Dok su članovi benda Novo nebo iz Zenice pjevali “Krist na žalu”, kolegicu Tanju Popec, koja je sa mnom vodila program, i mene doveli su do suza. Vjerujem kako je svakoga tko je u tom trenutku bio na Koševu ovaj događaj oplemenio, obogatio, pružio mu tračak jače i iskrenije vjere u Boga, čovjeka, u dobro.

I sretan sam i Bogu zahvalan što je BiH pokazala svoju širinu, otvorenost i gostoljubivost, jer smo tog 6. lipnja u svijet poslali najljepše poruke ljubavi, mira, suživota i zajedništva. Volio bih da takav život živimo 365 dana u godini, ali važno je da radimo na tome i da se još uvijek nismo umorili u stvaranju takvog zajedničkog suživota.

Večernji list: Koji vas ljudi posebno inspiriraju?

- Ljudi koji se ne boje života i svega što život nosi. Isti oni ljudi koji su spremni uzeti svoj život u ruke i od njega napraviti umjetnost. Ljudi koji ne izgube sebe u trenutku kada pronađu nekoga kraj sebe, ljudi koji se ne boje pokazati emocije, koji vjeruju u svoje snove, koji na svom putu odrastanja, bilo osobnog ili profesionalnog, ne zaboravljaju one koje su na tom putu susreli i koji su im možda pomogli da budu tamo gdje su sada.

Inspirira me moja baka Ruža, koja je unatoč teškom životu ostala lavica i uživa u svakom darovanom životnom trenutku. Inspiriraju me i moje nećakinje Marija i Klara, koje me svakim susretom podsjećaju kako ne smijem izgubiti radost, ono dijete u sebi, kako život moram grliti snažnije u odnosu na to koliko on mene grli i kako život možda ponekad ne daje jednostavne odgovore, ali ih ipak daje. Ima tu mnogo ljudi, ali vjerujem da će se i mnogi od njih pronaći u svakoj gore navedenoj rečenici.

Večernji list: Što vas posebno raduje u životu?

- Raduju me mnoge stvari, ali najviše sama spoznaja da živim, da imam još jedan dan ispred sebe u kojem mogu nekome reći koliko ga volim, reći nekome “oprosti”, pomoći nekome, naučiti nešto novo, uraditi nešto zbog čega ću biti ponosan na sebe i sl.

Veliko je to bogatstvo, ali, nažalost, najčešće kasno sve to shvatimo. Raduje me i druženje s obitelji, vrijeme provedeno s nećakinjama, s prijateljima, putovanja, upoznavanje drugih ljudi, istraživanje svojih mogućnosti, gledanje zalazaka sunca, čitanje knjiga, ples itd.

Večernji list: Sigurno vam se obraća puno ljudi koji se nalaze u bezizlaznoj situaciji. Što im poručujete, koja je poruka i za čitatelje Večernjaka koji se tako osjećaju?

- Velika je zajednica ljudi koji me prate, njih gotovo 60 tisuća na Instagramu i gotovo 30 tisuća na Facebook profilu, pa samim tim je i veliki broj poruka koje mi svakodnevno pristižu. Uvijek napominjem ljudima da nisam psiholog ni psihoterapeut i kako javljanjem meni sigurno neće riješiti svoj problem, nego da moraju potražiti stručnu pomoć. Ja sam im tu prijatelj koji će ih saslušati i reći im što ja, kao njihov prijatelj, mislim i to je to. •

artinfo.ba/večernji.ba

ART BLOG NAŠA DIJASPORA NATJEČAJI MARKETING POŠALJITE VIJEST
Svestrani Kiseljačanin

milanovic-smijesak-knjiga178.jpeg

Kada novinar prouči biografiju Josipa Milanovića, teško je ustvrditi kako početi razgovor jer sve djeluje tako impresivno u životu uspješnog mladića iz Kiseljaka. Bio je voditelj programa prigodom dolaska pape Franje u Sarajevo 2015. Jedan je od najboljih plesača u BiH i osvajač mnogih nagrada, a po struci je medicinski tehničar i diplomirani sanitarni inženjer.

No, Josip Milanović široj je javnosti poznat po svojim pričama i porukama koje objavljuje na Instagram i Facebook stranici “PisoJ”. Nedavno je u Sarajevu dobio nagradu i za najbolju objavljenu prvu knjigu koja nosi naziv “Gromoglasni šapat”, pa su iz Večernjeg lista odlučili time i započeti.

Večernji list: ”Gromoglasni šapat” glasno je odjeknuo. Kako netko reče, niste se štedjeli prilikom pisanja svoje prve knjige, a po ovom što mi vidimo, ušli ste u srca čitatelja i probudili u njima najdublje emocije. Kakvi su vaši dojmovi nakon svega?

- Ja još uvijek ne vjerujem da sam za samo deset mjeseci uspio prodati 4000 primjeraka knjige, s održanim dvjema promocijama – u rodnom Kiseljaku i Prozoru, da je knjiga proglašena najboljom prvom objavljenom knjigom na Sajmu knjige u Sarajevu u travnju prošle godine, da sam uspio knjigu predstaviti i na Interliberu, sajmu knjige u Zagrebu, da “Gromoglasni šapat” putuje cijelim svijetom i da je uvijek blizu ljudi – na poslu, godišnjem odmoru, putovanjima, u bolnici, na policama kućnih knjižnica i sl.

Po svemu sudeći, izgleda da je velikom broju ljudi trebao netko, nešto s kime će moći podijeliti svoje najiskrenije emocije, reći što im to dušu žulja i baš zbog toga sam sretan i blagoslovljen što je upravo moja prva knjiga bila to mjesto – koje je slušalo, ohrabrivalo, slovima grlilo i svakome od nas, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazili, govorilo da nisu sami i da će na kraju sve biti OK.

Večernji list: Vašu Instagram stranicu “PisoJ” prati 60 tisuća ljudi. Često vidimo tu interakciju, kao da se mnogima nakon vaših tekstova vraća vjera u ljubav. Gdje smo se izgubili u ovom vremenu i postoji li još prava ljubav, ona iz vaših priča? S vremena na vrijeme čini se kao da je usnula.

- Imam osjećaj da smo se izgubili u nekim nametnutim standardima na društvenim mrežama gdje se od nas očekuje da pokažemo samo ono najbolje, najljepše što imamo. Od previše uljepšanog života, isfiltriranih emocija izgubili smo sebe, zaboravili kako smo samo ljudi od krvi i mesa i kako, kad se ugase kamere telefona, ostajemo sami u svoja četiri zida, odakle nemamo kamo i kome pobjeći.

Ja svojim tekstovima i postojanjem na društvenim mrežama želim podsjetiti svakoga tko ima priliku pročitati moje tekstove na ono s čime sve počinje, sve završava i opet počinje – ljubav.

Ljubav prema sebi, prema bračnom partneru, prema majci, Bogu, prirodi, ljudima koji nas okružuju, životu koji nam je darovan i slično. Ponekad imam osjećaj kako tu istu ljubav o kojoj pišem, a to je ljubav koja oslobađa, inspirira, motivira, ljubav koja boli, ostavlja najveće ožiljke, olako shvaćamo, mislimo da se ona podrazumijeva. Nije ljubav usnula, nego su se ljudi umorili, ponekad i izgubili u traženju i razumijevanju, digli ruke baš u onom trenutku kad nije trebalo ništa reći, nego je samo prigrliti, stisnuti nikad jače, a mi se bojimo da je od tog stiska ne slomimo, pa odustanemo jer nam je lakše.

Večernji list: Osim što svojim pričama djelujete kao melem na emotivne rane, jedan ste od najboljih plesača u BiH. Upoznajte nas, kako ste s tim počeli i došli do ove razine da vas mnogi po tome poznaju danas?

- Zahvaljujući baki Ruži, ali i mojim roditeljima koji su me podržavali u svim mojim željama, sa šest godina napravio sam svoje prve plesne korake i, evo, 27 godina poslije još plešem.

Počeo sam plesati u rodnom Kiseljaku u plesnom klubu “Let’s dance forever”, nakon čega sam dolaskom na studij u Sarajevo napravio jednu kratku stanku i ponovno se vratio plesu. Danas plešem u plesnom klubu “Aster”, gdje imam priliku svoje plesno znanje, umijeće i vještine podijeliti s drugim plesačima, pa tako radim kao plesni trener, instruktor i koreograf.

Moram priznati da je bilo trenutaka kada sam razmišljao odustati od plesa zbog velikog pritiska okoline, raznog etiketiranja, maltretiranja i vrijeđanja, ali na svu sreću nisam jer danas iza sebe imam velike plesne rezultate i priliku raditi ono što volim i od toga živjeti.

Plešem jer sam na plesnom parketu najsigurniji. Jer mi ples osigurava priliku da s partnericom i ljudima koji me u tom trenutku gledaju, bez da bilo što kažem, plesnim pokretom i emocijom ispričavam svoju životnu priču, podijelim svoje životne borbe, radosti i sl. Osim toga, plešem jer sam zahvaljujući plesu još više upoznao i zavolio sebe, shvatio važnost i ulogu žene, način na koji se muškarac treba odnositi prema ženi itd.

Večernji list: U BiH imamo zanimljive, a povremeno i čudne vrste plesova, što se često vidi na raznim priredbama i svečanostima. Koliko ljudi ovdje žele učiti, barem pokrete za prvi ples ili neki drugi važan događaj?

- Ljudi u BiH vole ples, vole glazbu, veselje, prilike da u bilo kojem trenutku pokažu svoje plesne vještine. I valjda od silne želje za pokazivanjem i dokazivanjem, vrlo često imamo osjećaj da je ono što oni plešu ili izvode jako čudno. No, sve dok ljudi plešu, dok se lijepo osjećaju i dok ne ugrožavaju ljude oko sebe svojim plesnim pokretima, ja odobravam.

Razni plesni događaji, festivali, ali i ozbiljna promocija plesa pomogli su mnogim plesnim klubovima da imaju prepune plesne dvorane plesača, bilo da je riječ o profesionalnim plesačima koji idu na plesna natjecanja ili rekreativnim plesačima koji svoje slobodno vrijeme koriste da nauče neke plesne pokrete. Moram biti iskren i reći da su ljudi u BiH talentirani za ples i da se posljednjih nekoliko godina sve veći broj bračnih parova odlučuje svoje vjenčanje obogatiti zanimljivim koreografijama za prvi ples.

Svake godine pripremam najmanje 20-ak parova i to iskustvo mi je nezaboravno – jer svjedočim nečijoj ljubavi, u određenim trenucima moram djelovati kao psihoterapeut, a ne trener, zbog treme, straha, obveza nekoliko dana pred samo vjenčanje, ispunjavati želje mladenaca kada je u pitanju koreografija, a koja je izvediva u skladu s vjenčanicom, prostorom i sl. Sve u svemu, zanimljivo iskustvo, velika čast i odgovornost.

Večernji list: Bili ste i voditelj programa na stadionu Koševo prilikom dolaska pape Franje u Sarajevo. Kako iz ove perspektive gledate na taj veličanstveni događaj?

- To je najvažniji i najljepši događaj u mome životu. No, osim te prilike da vodim program na Koševu i program susreta pape Franje s mladima iz BiH, velika je čast bila i to što sam kao dio organizacijskog tima mogao predložiti svoje ideje, s kolegama kreirati program, dati dio sebe u organizaciji pastoralnog pohoda Sv. Oca našoj domovini. Bilo je svakako nezaboravno iskustvo, obogaćeno zahvalnošću, velikom dozom odgovornosti, stresa, nepredviđenih situacija, one pozitivne treme, stati pred 70.000 ljudi i 4 sata voditi program.

Sve je to nestalo kada se papa Franjo pojavio na stadionu Koševo, ta milost, opipljiva emocija u zraku. Dok su članovi benda Novo nebo iz Zenice pjevali “Krist na žalu”, kolegicu Tanju Popec, koja je sa mnom vodila program, i mene doveli su do suza. Vjerujem kako je svakoga tko je u tom trenutku bio na Koševu ovaj događaj oplemenio, obogatio, pružio mu tračak jače i iskrenije vjere u Boga, čovjeka, u dobro.

I sretan sam i Bogu zahvalan što je BiH pokazala svoju širinu, otvorenost i gostoljubivost, jer smo tog 6. lipnja u svijet poslali najljepše poruke ljubavi, mira, suživota i zajedništva. Volio bih da takav život živimo 365 dana u godini, ali važno je da radimo na tome i da se još uvijek nismo umorili u stvaranju takvog zajedničkog suživota.

Večernji list: Koji vas ljudi posebno inspiriraju?

- Ljudi koji se ne boje života i svega što život nosi. Isti oni ljudi koji su spremni uzeti svoj život u ruke i od njega napraviti umjetnost. Ljudi koji ne izgube sebe u trenutku kada pronađu nekoga kraj sebe, ljudi koji se ne boje pokazati emocije, koji vjeruju u svoje snove, koji na svom putu odrastanja, bilo osobnog ili profesionalnog, ne zaboravljaju one koje su na tom putu susreli i koji su im možda pomogli da budu tamo gdje su sada.

Inspirira me moja baka Ruža, koja je unatoč teškom životu ostala lavica i uživa u svakom darovanom životnom trenutku. Inspiriraju me i moje nećakinje Marija i Klara, koje me svakim susretom podsjećaju kako ne smijem izgubiti radost, ono dijete u sebi, kako život moram grliti snažnije u odnosu na to koliko on mene grli i kako život možda ponekad ne daje jednostavne odgovore, ali ih ipak daje. Ima tu mnogo ljudi, ali vjerujem da će se i mnogi od njih pronaći u svakoj gore navedenoj rečenici.

Večernji list: Što vas posebno raduje u životu?

- Raduju me mnoge stvari, ali najviše sama spoznaja da živim, da imam još jedan dan ispred sebe u kojem mogu nekome reći koliko ga volim, reći nekome “oprosti”, pomoći nekome, naučiti nešto novo, uraditi nešto zbog čega ću biti ponosan na sebe i sl.

Veliko je to bogatstvo, ali, nažalost, najčešće kasno sve to shvatimo. Raduje me i druženje s obitelji, vrijeme provedeno s nećakinjama, s prijateljima, putovanja, upoznavanje drugih ljudi, istraživanje svojih mogućnosti, gledanje zalazaka sunca, čitanje knjiga, ples itd.

Večernji list: Sigurno vam se obraća puno ljudi koji se nalaze u bezizlaznoj situaciji. Što im poručujete, koja je poruka i za čitatelje Večernjaka koji se tako osjećaju?

- Velika je zajednica ljudi koji me prate, njih gotovo 60 tisuća na Instagramu i gotovo 30 tisuća na Facebook profilu, pa samim tim je i veliki broj poruka koje mi svakodnevno pristižu. Uvijek napominjem ljudima da nisam psiholog ni psihoterapeut i kako javljanjem meni sigurno neće riješiti svoj problem, nego da moraju potražiti stručnu pomoć. Ja sam im tu prijatelj koji će ih saslušati i reći im što ja, kao njihov prijatelj, mislim i to je to. •

artinfo.ba/večernji.ba

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

E-mail

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2023 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17