Članovi Planinarskog društva "Kuk" Novi Travnik u proteklom vremenu pohodili su na Velebit, a njihovog putopis prenosimo u cijelosti..

O putu na Velebit već se govorilo duže vrijeme, ali kako to biva inače, treba proći vremena i da stvari sjednu na svoje mjesto, pa da se takvo što realizira.

Posla su se prihvatili Jelena i Darijo, a sad tko je šta, kako, koliko ne znam, ali je bilo sve potaman.

U međuvremenu su neki odustali, neki novi se javili. Iz Zagreba su s Jelenom došli Jagoda, Mirela i Ljilja i sve skupa nas je dvadesetak uživalo u velebitskom krajoliku.

Put iz Novog Travnika preko Trilja do Paklenice autocestom od 320 km traje nekih četiri sata. Tome se mora dodati i koja pauza za odmor, pa bi bilo dobro rezervirati pet sati puta, za svaki slučaj.

Paklenica, jedan od osam nacionalnih parkova u Hrvatskoj, poznat je penjačima diljem Europe i jedna je od omiljenih destinacija za sportsko penjanje. Iz Starigrada prema velikom kanjonu vodi asfaltna cesta od jednog kilometara do rampe gdje se plaća ulaznica i parking karta. Naredna dva kilometra dolazi se do prvih smjeri na penjalištu.

Ovaj vikend je održan Međunarodni susret penjača, pa smo se morali dodatno potruditi za naći slobodno parking mjesto.

Prostor penjališta još je u fazi gradnje, ali je primjetno koliko truda i rada je već do sada uloženo, pa nije niti čudo da baš ovdje se takvo što može vidjeti. Svi penju, od sedam do sedamdeset sedam, što bi se reklo i nadamo se da će i kod nas primiti ona stara „što oči vide, to ruke rade“.

Nastavljamo kamenitom stazom uzvodno planinske rijeke. Šumi divlja Paklenica dok voda razbija se o kamene blokove oblikovane baš kako treba, čineći tako krajolik ugodnim za oko, uho i dušu. Miris velebitskog bilja nanosi blagi povjetarac, sunce obasjava vertikale na kojima ljudi penju zadnje metre današnjeg smjera. Ispred nas sjeverno otvara se pogled prema obroncima vrhova kojima sutra već planiramo proći. Uhodanom, dobro obilježenom stazom dolazimo do Lugarnice gdje se možete okrijepiti ručkom ili nekim napitkom, a odatle do planinarskog doma Paklenica ostaje još dvadesetak minuta do pola sata. Pored staze imate pitku vodu na pet mjesta, tako da nema potreba nositi dodatnu količinu sa sobom.

Planinarski dom Paklenica se nalazi na 480 m n/v, ima smještajne kapacitete za 50-tak osoba i stazom od ulaza u park se može doći za nekih dva sata prosječnog hoda.

Nakon kraćeg odmora kod doma, nastavljamo još 5-6 minuta do Ramića dvora gdje smo rezervirali smještaj na tri dana. Ljubazni članovi obitelji Ramić već skoro dva desetljeća ugošćavaju putnike namjernike u ovom dijelu planine. Velebit se proteže na 145 km i najduža je planina u Hrvatskoj. Pruža se uzduž Velebitskog kanala, dijela Jadranskog mora, od prijevoja Vratnik iznad Senja na sjeverozapadu do kanjona rijeke Zrmanje na jugoistoku. Širok je od 10-30 km, a najviši je Vaganski vrh s visinom od 1.757 m n/v.

Nekada je ovo podvelebitsko selo vrvilo životom. Vidi se to po ogradicama na svakom koraku, napuštene zidane kuće, stočarske nastambe upakirane u polupećine i danas govore o načinu života, preživljavanju ljudi tog vremena. Mario i njegova braća, inače jedan od vlasnika odmarališta u kojem smo bili, naslijedio je imanje od svog oca i tako unazad tko zna koliko stoljeća. Veli da su ljudi nekad bili tu stalno, nije bilo mogućnosti, niti potreba nikud ići dalje odavde. U Starigradu nije bilo ništa i ako bi se išlo nizvodno, put bi vodio do Ravnih Kotara zbog razmjene dobara.

Prema Liki se isto tako išlo, a da bi se prešlo preko Velebita na drugu stranu, bilo je potrebno 7-8 sati hoda. Išlo bi se isto tako zbog razmjene ili zbog doktora, ništa drugo. Fascinantno je bilo za vidjeti kamene podzide koje su kao u kolijevci držale zemlju da ne iscuri kroz porozni kraški krajolik, a zemlja je uzvraćala svojim plodovima i hranila svoje vjerne žitelje. Toliko truda, vremena, energije potrošeno je da bi se ostalo i opstalo. U jednom razgovoru o načinu života u prošlim vremenima, pokaza Mario na sliku svoga dida na zidu i veli: „Vidiš njega, doživio je preko 90 godina. Cijeli život je puno radio, jeo i pio oskudno, ne može biti nego da posebna energija ovog ovdje prostora čini svoje. Pogledaj ti ovaj krajolik, šta se može platit’ ovo.“

Na par minuta od Marijove kuće, nalazi se kameno selo Sklopina iz 17. stoljeća. Iako davno napušteno i zaraslo u raslinje, posebna arhitektura prostora na osnovama prirodnih zakonitosti u koju je ugrađeno svo umijeće tadašnjeg čovjeka, i danas priziva ljude i svjedoči vremenom. Skriveno od oštrih zimskih bura i ljetnih žega, našli smo ga pod liticama trošne velebitske stijene u kojima su domaćini nekad držali svoje blago dodatno zaštićeno suhozidom. Vidi se to i na kamenim blokovima ugrađenim u zidove kuća koje su nekad čuvale toplinu dovoljnu za održavanje života. Svaki taj kamen oblikovan je voljom, vjerom, željom za životom.

U subotu navečer, prije polaska na uspon, odredili smo kojom stazom će se ići. Varijanta Lipom stazom do Vaganskog vrha učinila se najizglednijom. Veli Mario: „Iako je zovu Lipa, ona to nije niti malo. Jedino joj je lip pogled odozgo, sve ostalo je ružno.“

U nedjelju rano ujutro pakiranje opreme i put pod noge preko boćališta i dalje prema susjednoj kući. Nakon par stotina metara dolazi se na križanje staza od kojih zapadna vodi prema Buljmi i Strugama, ravno gore je Bukova, a desno naša, Lipa staza. Prvi dio puta ide kroz bukovu šumu. Uhodana, dobro označena dionica. Ekipa puna elana, oduševljenje u početku na svakom koraku. Otvara se pogled prema jugu. Kanjon Paklenice ispod nas, nazire se i more kroz krošnje drveća.

Vele nam da je najkritičniji dio sipar prije grebena u dužini od nekih 500 metara. To nam se nije učinilo previše, jer imali smo prilike prelaziti takve uspone.

Ipak, ovakvo što nismo iskusili, ovo treba proći i doživjeti. Izlaskom iz bukove šume, kako dobivamo na visini, tako i drveće biva tanje, iskrivljeno. Oskudno tlo, jako sunce, jaka bura učinili su svoje. Ispred nas je kameni krajolik, na prvu mi pomisao pade riječ zid, ali sjetih se pakleničkih stijena, pa ostadoh na mekšoj usporedbi. Kamen do kamena. Pod nogom rola, osipa, klizi, naprijed korak, nazad dva. Sunce na podne tu baš ima prostora pržit kol’ko hoće. Nemaš sad gdje, jer hajd’ se vrati, šta će reć’, hajd’ ostani, neš’ dugo, užeglo. Nego, hajd’ bolan kreni, nema druge nego uzbrdo.

Svatko se snalazi vlastitim snagama, vratili bi se najradije pojedini da nije nazad još gore. Zato se nastavlja polako, klecavo, na rukama i nogama tražeći sigurno mjesto da staviš nogu i da možeš dalje.  Eeee, da su znali za ovo, mnogi su rekli da bi odmah odustali. Nisu znali, a sve su mogli, što govori o ljudskoj volji i o tome koliko malo vjerujemo u vlastite snage i mogućnosti. Ponekad treba dopustiti da netko vjeruje više u nas nego mi sami sebi. Ipak sa strane se bolje vidi.

Strpljivo korak po korak, pa malo rukama, malo nogama i dođosmo do vrha, ali sipara. Odozdo dok smo pentrali se, nekako psihološki dobro dođe cilj kad vidiš ga. Ovako su nam lađe potonule kad vidjesmo da ima toga još, i to sad moramo nizbrdo, pa tek onda nemamo pojma šta dalje. Pogled na dolje posebna je priča. Kanjon Paklenice je ispod nas, iza more, Maslenički most i jedan i drugi spajaju obale Ždrila, nagrada je to za umor što iskusili smo.

Sjeverni obronci planine još su djelomično pod snijegom. Spuštamo se s grebena stazom koja vodi kroz kleku do širokog snježnog kuloara i dalje ulijevo prema horizontu. Kao što to obično i biva, kolona se razvukla, a kako i ne bi. Na vrhu smo nakon 3,5 sata, opet kako tko, ali bez obzira na sve, muke se istope brzo. Oduševljenje, radost, sreća, svega se tu vidi.

Susreli smo ljude na vrhu kojima je ovo deveti dan Velebita i odoše dalje teška koraka prema još jednom vrhu, kao da to nije ništa posebno.  Posebno je sve, neprocjenjivo, i takvi ljudi i ova planina i ono kako nas prepozna, rastrese, pomazi vjetrom, suncem i kišom. Onda kao da kaže: „Hajde sad si jači sad možeš dalje, sve vidiš, osjetiš i znaš…, i ne zaboravi to, nego prenesi onome koga sretneš. Danas si putnik kojem vrhovi ostaju u maglama sjećanja, a svako drvo, cvijet i kamen postaju dokaz da živiš. Stijena na koju si se mukom popeo, zalutali kamen kojem si se izmaknuo, ledena staza niz koju si letio, ruka koja traži pomoć i oslonac, čitaju ti se na licu, osmijehu i toplini kojom sad ti mijenjaš svijet.“

Na sjevernu stranu pruža se pogled na Liku, od Gračaca do Gospića, a na južnu pogled puca dalje do Zadra, Nina, Kornata, Vira, Pašmana, Ugljana, Paga. Lijevo od nas dominira krajolikom Sveto brdo do kojeg bi nam trebalo nekih 3-4 sata, ali to ostavljamo za neki drugi put.

Iako nam oblaci iznad glave razbijaju plavetnilo nebesko i prijeti najavljena prognoza s kišom iza podne, ostajemo neko vrijeme uživat u pogledu.

Dalje nastavljamo prema zapadu u pravcu Struga. Snježne plohe sjevernih padina još su tu, pa smo na tim prelazima malo oprezniji. Prolazimo između Zoranićevog i Babinog vrha, odakle se odvaja put lijevo prema Bukovoj stazi, a mi nastavljamo prema čatrnji Marasovac odakle oštro lijevo staza vodi prema planinarskom skloništu Struge. Ovakvi objekti imaju ogroman značaj za putnike namjernike, pogotovo se to može doživjeti u slučaju lošeg vremena ili nezgode na planini.

Na prijevoj Buljma dolazimo nakon što smo prešli živopisnu dolinu okruženu velebitskim vrhovima, a odatle se pruža nezaboravan pogled na more. Uhodanom, kamenitom stazom spuštamo se kroz stjenjak za kojeg kad ga gledaš iz kanjona ne bi se reklo da ga se uopće može proći. Ta staza je nekada bila žila kucavica za ljude koji su živjeli ispod. Vidi se to na popločanim rubovima i podzidanim dionicama. U kasno popodne vidjeli smo i našu kuću. Ostalo je još koji sat hoda, ali šta je to sve u odnosu na cijeli dan iza.

U Ramića dvore dolazimo negdje oko 18 sati, umorni, gladni, žedni, oduševljeni. Brzo se oporavljamo, jer mjesto, kako reče Mario, ima neku posebno energiju, što se i moglo vidjeti. Nakon kratkog odmora i večere, ostali smo do kasno uvečer ili možda bolje reći, do kasno ujutro budni. Još smo pod dojmom, još se sliježe sve, pa ćemo ostaviti par dana da sve skupa sazrije.

Ponedjeljak smo ostavili za laganije teme. Tu je balota, neki članovi ekipe su nas morali napustiti zbog planiranih obveza, a neki nisu imali mira pa su otišli do vidikovca baciti pogled na drugu stranu s koje se odlično vidi jučerašnja putanja, od Lipe staze do Buljme.

Dan za danom i tako se nabralo četiri dana odsustva iz grada, a kao da je odsanjano u jedan san. Tek kad vratiš se, osjetiš kako si u planini postao osjetljiv na zvuk, na zrak, na sunce, boje i mirise. Planina ti pročisti sva osjetila, obnovi ih i učini te blagim i toplim. Jednostavnost kojom priroda živi, postane i tvoja, uđe kroz kožu i mijenja te i ugađa dok te potpuno ne naštima na svoju rezonancu. Nisi više kaos i buka, postaješ mir i ljubav i sviđa ti se promjena, sviđaš se sam sebi.
Tu je da mijenja nas, jer čovjek je nesavršeno biće sa savršenosti u svojoj potenciji. Toliko genijalnih ideja i toliko gluposti koje je u stanju učiniti, teško i sam može razumjeti. Planina mijenja i najtvrđe ljudske prirode. Sva moć planine je da te učini poniznim, ne ponizivši te, nego naprotiv, uzvisujući te do nebeskih visina na svoj način.

Hvala Jeleni i Dariju na organizaciji, Ramićima na gostoprimstvu i ostalima na sudjelovanju i dobroj vibraciji.

Ovime smo imali praktični dio višednevnog boravka s noćenjem u planini, temu koju smo prošli kroz planinarsku školu. Ponovilo se! ?

Planinarsko društvo "Kuk" Novi Travnik

Notra.ba