Kiseljačanka Perina Meić nedavno je predstavila svoju novu knjigu Andrićeva poetika : Iza kulisa ispripovijedanog.Sedma je to knjiga u opusu, a krajem ovog mjeseca planirana je promocija i u Kiseljaku.

Knjiga književne kritičarke i teoretičarke književnosti, redovite profesorice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, objavljena je u izdanju ogranka Matice hrvatske u Rijeci i riječkog Studija TiM. 

Perina Meić diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Mostaru 1999.godine, dok je doktorirala 2007.godine u Zagrebu.

Sa profesoricom Meić ugodno smo porazgovali o novoj knjizi, ali i književnosti općenito.

Možete li nam reći nešto više o Vašoj novoj knjizi?

Knjiga se bavi poetikom Ive Andrića, odnosno predstavlja moj pokušaj da nanovo interpretiram i protumačim Andrićeva djela.

Koji su motivi nastanka?

Prvi je poticaj za istraživanje došao nenadano. Tragajući za informacijama i rukopisima našeg nepravedno zaboravljenog, a vrsnog povjesničara književnosti dr. sc. Borisa Ćorića, došla sam u arhiv Kreševskog samostana. Tamo sam, u dosjeu fra Augustina Čičića (koji se kao i Boris Ćorić bavio fra Grgom Martićem) našla Andrićevo pismo i kartu iz 1922. Andrić ih je fra Augustinu poslao iz Bukurešta. Nakon toga sam u istom Kreševskom samostanu našla i dvije, Andrićevom rukom, potpisane knjige (Pripovetke II i Na Drini ćuprija) s posvetama fra Rastku Drljiću i T. Alaupoviću i cijela je priča krenula.

Koliko je to utjecalo na nastavak istraživanja i njegove rezultate?

Da toga nije bilo nisam sigurna bih li se usudila početi pisati o Andriću. Naime, toliko toga ima objavljeno da mi se činilo da se tu nema što dodati i novoga reći. Kad sam, međutim, počela ozbiljnije čitati naslove koji figuriraju kao glavni oslonac u tumačenju Andrićeva djela (a i njega kao osobe – čime se u knjizi ne bavim) onda sam shvatila da se neke stvari (s razlogom ili ne) ponavljaju. Uočila sam da se često se vrtimo u krugu nekih općih misli o piscu i njegovu djelu. One mogu, ali i ne moraju, biti relevantne. Ja sam pokušala dati novu perspektivu i pokazati da Andrićev opus ima značenjski kapacitet koji nadilazi pojednostavljene refleksije o nekim, po meni, apsolutno neodrživim tezama kao što je ona o njegovom tobožnjem realizmu, o povijesnim temama u kojima se krije ključ za razumijevanje sadašnjeg vremena i piščeva odnosa prema Bosni, njezinoj povijesti i slično.

Ima li neko djelo u Vašem književno-znanstvenom opusu na koje ste najviše ponosni?

Napisala sam preko 100 znanstvenih i stručnih radova, objavila sedam knjiga. Osmu upravo pripremam za objavu. Teško mi je izdvojiti nešto. Ali mogu reći da mi je svaki rad i svaka knjiga donijela veliku kreativnu radost. Iza svakog tog naslova stoji neka zanimljiva priča: potraga i napor da se dođe do informacija, da se ideja uobliči i valjano prezentira. Velika mi je radost bila kad bih našla neki zanimljiv detalj. Npr. kad sam tumačeći jedno pismo Ivane Brlić Mažuranić (koje sam također našla u Kreševskom samostanu) morala dešifrirati naslov pjesme koju spominje, a za koju se ispostavio da ju je napisao fra Grgo Martić ili kad sam interpretirala pjesmu Maka Dizdara čiju sam inačicu našla knjizi koju je pjesnik (s posvetom) darovao Ivanu Miličeviću. Izazov mi je bilo analizirati povijesti književnosti i način na koji nam predstavljaju hrvatsku književnu baštinu. Veliko sam uzbuđenje osjetila kad sam „otkrila“ kapitalne studije Borisa Ćorića, kad sam analizirala kritičarske i polemičke napise Stanislava Šimića, Pere Šimunovića ili nanovo tumačila Andrića, Mirka Kovača… Puno je tu zanimljivih stvari.

Počela je nova akademska godina. Kakva su Vaša očekivanja od studenata?

Za početak da su otvoreni ideji da je književnost prostor slobode, kreativnosti i uvijek novih mogućnosti tumačenja.

Unatrag deset godina, kakvo je zanimanje studenata za hrvatsku književnost?

Interes postoji. Brojke tu mogu, ali i ne moraju biti bitne. Nekad je dovoljno da imate jednog iznimno darovitog i vrijednog studenta i da taj kreativni proces dijaloga s tekstom dobije novu dimenziju.

U svijetu tehnologije, zanimanje za čitanjem je sve slabije. Postoje li neki koraci koji bi se mogli poduzeti, a da bi mogli pobuditi i probuditi mladima želju za pisanom riječi?

Ja ne bih rekla da se manje čita. Dapače, čita se više nego ikad. Samo je pitanje koliko je kvalitetno to što se čita. Njegovati interes za kvalitetno štivo veliki je izazov, ali ne treba odustati. Za početak je dovoljno osvijestiti činjenicu (koja je temelj svakog ozbiljnog proučavanja književnosti) da stvari često nisu kakvima se na prvi pogled čine. Onima koji znaju čitati i „redove“ i, kako se kolokvijalno veli, „između redova“, ne bi trebao biti problem kritički promatrati medijski napuhane priče kao i forme bez sadržaja koje se promoviraju kao vrijednosti. U toj se perspektivi i studij književnosti pokazuje važnijim nego što se naoko čini.

Koje su prednosti „listanja“ u odnosu na čitanje cjelovitih djela u digitalnoj formi?

Ne bih tu puno mistificirala. Papir ili ekran meni dođu skoro pa isto. Bitno mi je što je napisano, a kad utonem u tekst potpuno zaboravim listam li knjigu ili dodirujem ekran.

S obzirom da ste stručnjakinja za opus Ive Andrića, ima li neko djelo s kojim se može povući paralela na današnji period?

Ima ih toliko da mi je uistinu teško nešto od toga izdvojiti u ovako kratkoj formi intervjua. Možda će mi biti lakše reći: ne znam (što bih izdvojila). Time se oslobađam teške obveze da sam nekakva stručnjakinja. Pametnije mi se čini pozivati čitatelje da (kao što sam to i sama radila i još uvijek radim) povjeruju svom čitateljskom instinktu i predaju se erosu njegovih tekstova. Tada im neće biti potreban nikakav „stručnjak“ da im kaže zašto je Andrićeva literatura kvalitetna i aktualna. Mislim da je to poruka i ove moje knjige. Pisala sam je kao netko tko voli Andrićevu literaturu i kao netko tko je svoje misli o njegovu djelu htio podijeliti s drugima. Taj dijalog nam je potrebniji nego ikad.

BM/artinfo.ba