Foto: Pinterest
Ako od nekoga možemo naučiti sve o životnoj disciplini, onda je to po našem mišljenju Nebojša Lujanović, čija nas je knjiga "Maratonac" ostavila bez daha. Razlog tomu je što pisac kroz prikaz maratona opisuje sve životne komponente. Maraton je život pun uspona i padova, a opstaju samo oni koji nakon boli i teškog perioda uspiju skupiti snage za dalje. "Međutim, ja sam svoje romane prvo odživio pa onda napisao."
Izvor: https://bookliciousbyus.blogspot.com/
Intervju s Nebojšom Lujanovićem
Kako je izgledao proces pisanja knjige „Maratonac“? Koliko Vam je općenito potrebno vremena za napisati knjigu?
Teško pitanje jer postoje dva procesa. Sam čin pisanja (koji obično traje dvije godine, s prepravljanjima i uredničkim intervencijama) i priprema za samo pisanje. Kada netko radi temu koja mu je životno rubna, ali mu je nekakav predmet interesa, recimo, neki povijesni događaj, onda može raditi i pripremu dvije tri godine. Ili čak i bez pripreme, ako to tema ne traži. Međutim, ja sam svoje romane prvo odživio, pa onda napisao. Maratone trčim cijelo jedno desetljeće, u romanu su događaji i likovi koje sam upoznao tijekom tog perioda, ali, opet, pretenciozno mi zvuči da sam taj roman pisao deset godina. Ma da je on cijelo to vrijeme nastajao u meni.
Možete li povući neku paralelu između trčanja na duge staze i pisanja knjige? Koje su sličnosti, a koje različitosti? Koja aktivnost vam je lakša, odnosno teža ili se izmjenjuju ovisno o životnoj fazi u kojoj se nalazite?
Za mene je pisanje i trčanje vrlo slično i na toj sličnosti se temelji roman. Međutim, za mene je i odnos prema životu, recimo svjetonazor, također nešto što se uklapa u te sličnosti. Maraton, pisanje, život. Ponavljam, za mene. Netko drugi tu ne vidi sličnosti i ima sasvim drugačiji stav prema pisanju. Za mene je pisanje dugotrajno odricanje, nekakva vrsta uranjanja u jednu bespoštednu borbu, bitku koja ide na iscrpljivanje, i koja na kraju završava izranjanjem, kratkoročnim bljeskom, samo površinskim (tu mislim na uspjeh i medije), a onda onom pravom nagradom – dugotrajnim smirenjem. Dok se odlučim ponovno uroniti u pisanje. Ili pripremu za maraton. Ili u novu životni fazu. Sve je to isto.
Svaki poraz može biti pobjeda. Ako si nešto naučio iz njega. Ako si poražen za neki viši cilj. Tada i u svojim porazima možeš biti velik.
Nebojša Lujanović - Maratonac
Do sada ste napisali nekoliko knjiga, „Oblak boje kože“, „Fatalne simetrije“, „Južina“, „Maratonac“. Pripremate li neku novu knjigu u budućnosti i ako da kada možemo očekivati njezino izdavanje?
Posljednje dvije godine sam objavio dva romana, jednu znanstvenu knjigu i jednu knjigu za djecu. Mislim da je vrijeme da neko vrijeme stanem. Možda čak i na duže vrijeme. Trenutačno sam u fazi preispitivanja. Pa i neke sumnje. Ona je uvijek tu, ali, kao da mi je u ovom periodu najjača. A opet, možda baš tu sumnju treba pretočiti na papir. Ne znam vam odgovor na to pitanje. Imam nacrt za tri knjige, ali trenutačno ne vidim razlog da budu objavljene ili napisane. Niti u kakav glas bi ih pretočio. Nije baš da to ide po traci kao neki planirani poslovni projekti.
Kako stižete uskladiti sve obiteljske i poslovne obaveze uz trčanje i pisanje knjiga?
Tu je još i posao na fakultetu, i fakultetski projekti, i radionice koje vodim, i festivali koje organiziram. Ima toga još, stvari koje nisu toliko vidljive kao objavljena knjiga… Jer je moj životni moto, koji je upisan i u Maratonca, stvaranje. Mada sam se u posljednje vrijeme toliko opteretio da sam bio na rubu pada. Obećao sam sebi i svojima da ću usporiti. I to će možda biti moje najteže obećanje, koje moram izvršiti. Žalim na tmurnim odgovorima, uhvatili ste me u 'silaznoj' fazi.
Što biste rekli da Vam je draže (kada biste baš morali izdvojiti) pisanje ili trčanje? I možete li nam za kraj izdvojiti Vašu najdražu knjigu koja Vas je motivirala ili dala snage kada Vam je to bilo najpotrebnije?
Ne mogu izdvojiti niti jedan naslov, meni općenito čitanje, kao i trčanje, pa onda na kraju i pisanje, daju snagu, smisao svakom danu. Pored obitelji. Ja ne vidim drugi način na koji bi potrošio svoje vrijeme. Čak i kad mi ih drugi sugeriraju (gledanje serija, drugi hobiji, kafenisanja), ja ih vidim kao čisti gubitak vremena. Ono što je najbolje kod pisanja i trčanja jest nove dimenzije stvarnosti i iskustva koje mi pružaju, bez toga bi moj život bio siromašan. A siromašni životi (ne mislim na financije) su danas prava pošast. Koliko ljudi oko mene, koliko uzaludne snage i vremena, potraćenih na gluposti, na sitnice, na ispraznosti…
artinfo.ba
