Čitajući poeziju Alekse Šantića, Snježana Buljan naišla je na jednu pod nazivom "Pošlje mnogo ljeta", u kojoj se spominje i Kiseljak. Nedvojbeno da se radi o Kiseljaku u središnjoj Bosni, inspiraciji i utočištu mnogih umjetnika. Veliki Tin Ujević inspiraciju je pronalazio u ovom gradu, baš kao i ništa manji Aleksa Šantić.
Šantić je rođen u Mostaru, a kao pjesnik formirao se na razmeđu stoljeća. Prvu zbriku pjesama objavio je 1891.godine. Rado se prihvaćao zahtjevne i stroge forme soneta, u kojem je napisao neka svoja najbolja djela. Upravo je pjesma Pošlje mnogo ljeta napisana u sonetnom obliku, i to talijanskom i Petrarkinom sonetu koji čine dva katrena i dvije tercine.
Pošlje mnogo leta ovdje opet stojim;
Lepenica teče isto kao prije,
Nad njom stara vrba još jednako bdije
I Visoko šumi vrhovima svojim.
Gdje si? Da l' se sjećaš ispod grana tije'
Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni,
Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni
Pa dršćasmo Dugo kao breze dvije?
Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte!
Ali dragi spomen negdanje milošte
Kao mlado sunce svu mu dušu grije,
I ja snova čujem zveket tvojih grivna,
Po licu me tiče tvoja kosa divna,
Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...
Nije tajna kako je Aleksa Šantić nastojao posjetiti što više krajeva svoje Bosne i Hercegovine, pa je tako u ljeto 1903. stigao i do Kiseljaka, gdje je napisao ovu predivnu pjesmu.Šantić je najuspješniji kada je u pitanju povezivanje ljubavne i domoljubne poezije.
Rima je unakrsna u katrenima, po sistemu ABAB, dok se u tercinama rimuju prva dva stiha, dok se završni stihovi rimuju u različitim strofama. Kao vrijeme radnje spominje se mjesec srpanj, te je jasno kako je Šantića prilikom boravka ispirirala divna ljetna noć.
Pjesma se kreće između osobnih i kolektivnih osjećanja. Konglomerat je ljubavnih i rodoljubivih osjećaja.Šantić vješto povezuje ljubav prema rodnoj grudi, koja je za njega širok pojam i svojom rodnom grudom smatra svaki kutak, i prema nepoznatoj ženi.
U objašnjenju pjesmu, kao i u tumačenjima stručnjaka, ne navodi se o kojoj je osobi riječ, je li riječ o fiktivnoj, imaginarnoj osobi ili pak o stvarnoj koja je zaokupila pažnju Alekse Šantića.
Kao vrijeme nastanka navodi se 11.srpanj 1903.godine. Pjesnik je punu afirmaciju doživio od 1905. do 1910. pa se može reći da je ovo djelo uspjelo i da je dio prijelazne faze. Šantić izvrsno dočarava cjelokupni ambijent svojim opisima koji su realistični, i stvaraju predodžbu. Pjesnik je očaran, no ipak pristupa Kiseljaku sa malo daljeg stajališta, oprezno i bojažljivo.
Kiseljak je bio i ostao muza pjesnicima, a zajedno sa rijekom Lepenicom tvori idealnu pjesničku sliku...
artinfo.ba
