„Kroz proces 10-6-93“, nova je kazališna predstava u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, autorice i redateljice Marine Petković Liker.

Predstava tematizira ubojstva osmero djece 10. lipnja 1993. godine u Vitezu koja su na košarkaškom igralištu poginula od granate ispaljene s položaja Armije RBiH i to na katolički blagdan Tijelova, kada je potpisano i jednodnevno primirje između HVO-a i Armije RBiH.

Ratni je to zločin za kojeg do sada nitko nije odgovarao ni pred domaćim ni međunarodnim sudovima, piše Bljesak.

Kao da se nije ni dogodilo

Desetljećima se u bh. javnosti o tomu nije ni pisalo, ni govorilo – kao da se nije ni dogodilo. Obitelji žrtava nisu dobile pravnu zadovoljštinu, ali ni onu društvenu, moralnu, medijsku.

Upravo se time Marina Petković Liker bavi u predstavi „Kroz proces 10-6-93“ – o izostanku javnog suočavanja sa zločinom i njegovim posljedicama, o bolu i tuzi koje obitelji žrtava proživljavaju zbog te strašne tragedije, o gorčini i ljutnji zbog neprimjerene društvene reakcije, ali i o snazi i hrabrosti da se nastavi živjeti usprkos svemu tome.

Petković Liker je redateljica, komparatistica i fonetičarka, predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a bh. publici, poglavito onoj mostarskoj, poznata je po predstavi „Gnijezdo“ koju je u HNK Mostar režirala 2018. godine i koja je osvojila niz nagrada, između ostalih, i dva Grand Prixa, na sarajevskom festivalu „Dani Jurislava Korenića“ Kamernog teatra 55 i na Međunarodnom festivalu glumca ZAPLET 11 u Banja Luci, gdje je osvojila i nagradu publike za najbolju predstavu.

Proces suočavanja

Petković Liker je za potrebe kazališne predstave, ali i drugih projekata vezanih uz „Proces“ koji će uslijediti, a riječ je o dokumentarnom filmu i radio-drami, boravila nekoliko tjedana u Vitezu i Središnjoj Bosni. Pored toga što ih je snimala i intervjuirala, redateljica je s obiteljima žrtava razgovarala, jela, pila kavu, grlila se, smijala i plakala, ali čini mi se, najviše od svega – slušala i šutjela.

Sve to je, između ostalog, bilo potrebno kako bi se dramski uprizorio ovakav događaj i na scenu donijela baš ovakva predstava. Sam naziv predstave „Kroz proces 10-6-93“ sugerira da svatko tko sudjeluje u nastajanju ove predstave prolazi i kroz vlastiti proces suočavanja s onim što se dogodilo 10-6-93, dakle, ne samo obitelji žrtava i neposredni sudionici događaja, nego i redateljica, filmska ekipa i glumci.

Svi oni predstavu grade kroz vlastiti proces suočavanja s tim tragičnim događajem i njegovim posljedicama. U proces 10-6-93 uključena je i publika jer će predstava svoj konačni oblik dobiti tek nakon nekoliko igranja pred publikom, odnosno, nakon što redateljica i glumci osjete i dožive kako publika reagira na ovu predstavu.

Kazališni jezik i estetika Marine Petković Liker koja se, inače, kao redateljica na nezavisnoj teatarskoj sceni bavi ljudima i onim (ne)ljudskim u njima, duboko su osjećajni, empatični, intimni i bolni. I tih se rana Petković Liker ne plaši, nego im ide u susret, suptilno ih otvara ne samo u sudionicima ovog bolnog i tragičnog događaja, nego i u sebi, glumcima i publici. Tamo gdje većina drugih predstava završava svoje bavljenje dramskom temom, ova ju tek započinje.

Pitati roditelje ubijene djece „kako su“, ali sa iskrenim zanimanjem i spremnošću da ih saslušaš ako krenu pričati, ili samo zagrliš ako čuješ uzdah, samo je po sebi – drama. Prava, velika, ljudska drama koje se plašimo, od koje bježimo glavom bez obzira.

Snažno i bolno

Petković Liker ne stvara kazalište za masovno „orgijanje“ i patetični kič kojim su danas, manje-više sve nacionalne ratne tragedije obilježene, nego se bavi ljudima – ljudskim pričama, njihovim životima u toj velikoj i složenoj, naoko, jednostavnosti kakva se živi u bosanskim provincijama nakon rata.

Predstava „Kroz proces 10-6-93“ ne bavi se političkom odgovornošću, sudskim postupcima, pravdom i krivicom, daleko je od suhoparnih pravno-politoloških pojmova, nego intimnim stanjima, osjećajima, gestama i mimikom ne samo onih kojima se tragedija dogodila, nego i svih nas jer svaka ratna tragedija, ma kome se dogodila, ostaje duboko zapisana u kolektivnoj svijesti svake zajednice i transgeneracijski se prenosi na sve njene članove, htjeli mi to priznati ili ne. Možda je to ona specifičnost zbog koje je kazalište kakvo stvara Marina Petković Liker toliko snažno i bolno, toliko dobro i plemenito, toliko tragično i herojsko, jer  nije izgubilo onu temeljnu, aristotelovsku notu zbog koje je i nastalo – katarzu.

Ovom predstavom Petković Liker je dokazala kako je suvremeno kazalište još uvijek u stanju, i sudionicima u procesu i publici ponuditi katarzu, oslobađajući uvid, pročišćenje, a ne puku zabavu ili patetično lamentiranje nad gorkom individualnom ili kolektivnom sudbinom.

U predstavu igraju i zvukovi

Predstava „Kroz proces 10-6-93“ multimedijalnog je karaktera, predstava je to u kojoj pored glumaca „igraju“ i zvukovi, video snimke, prostor igranja, predmeti koje dodirujemo, itd. Šuma, livade, zvuk borova čije grane lome vjetrovi, žuborenje Lašve, samo su dio atmosfere u koju publika uranja kako bi istinski mogla razumjeti ono o čemu se u predstavi radi i čime se predstava bavi.

Kazališni rukopis Marine Petković Liker duboko je atmosferičan i ambijentalan, ali i duboko ljudski empatičan i optimističan. Kazalište je to u kojem je važnije bivanje nego prezentiranje. Da bi se neke priče ispričale, potreban je proces, dugotrajan i bolan.

Još duže traje proces u kojem nekog pokušavamo istinski čuti, saslušati, razumjeti. Osobito, ako netko vrišti od bola – šuteći. Sve to je redateljica najprije sama proživjela, a onda zajedno s glumcima artikulirala i ugradila u predstavu.

Stoga, predstavu „Kroz proces 10-6-93“ nećete samo pogledati i slušati replike glumaca, nego i osjetiti i doživjeti, proći kroz stanja i atmosfere kroz koje vodi put u dubinu suočavanja, suosjećanja i razumijevanja, ali i put na kojem u jednoj fazi uslijedi rasterećenje, oslobađajuće iskustvo prihvaćanja, otpuštanja i preporađanja. Svojevrsna krilatica ove predstave, stoga bi mogla glasiti: tamo gdje su trauma i bol tu je i mogućnost za iscjeljenje, tu je i umjetnost. I to kakva.

Dnevnik.ba