Danas se u cijelom svijetu obilježava Svjetski dan knjige i autorskih prava. Ovaj dan se obilježava od 1995. godine, kada je usvojena odluka o obilježavanju dana koji slavi knjige. Ovaj datum je odabran jer su tog dana 1616. godine umrli velikani Miguel de Cervantes i William Shakespeare. Međutim, sama ideja ovog dana zasniva se na katalonskom običaju darivanja knjiga i ruža na dan Svetog Juraja, koji također pada na ovaj datum. UNESCO je proglasio Dan knjige kao izraz poštovanja svim piscima koji su doprinijeli kulturnom razvoju čovječanstva i kako bi se mladi potaknuli na čitanje.
Travničanin Ivan Volić mladi je pjesnik, magistar novinarstva, ali i profesor hrvatskog jezika, te autor dvije zbirke poezije: „Sedamnaest osvita“ i „Prostori sebe“. Većina pjesnika nema problema s inspiracijom jer pjesme nastaju u pokretu, a Ivan je sličnog razmišljanja.
„Ja sam jedan od onih koji smatraju da inspiracija nije ključna u procesu nastanka pjesme. Poezija je reakcija na svakodnevne životne situacije, a pjesnik sam odlučuje kada će to prenijeti na papir. S vremenom rastu i vlastiti kriteriji pa mnogo toga što nastane, upravo u tom trenutku inspiracije, kasnije bude ispravljeno ili zamijenjeno nečim potpuno novim.“
Živimo u doba tehnologije, interneta, novih medija i sve je više manje dostupno odmah, a Ivan ističe kako su nove životne navike, koje su došle s tehnologijom, svakako deopopularizirale klasični oblik čitanja. Ipak smatra da na to ne treba gledati previše tragično. Smisao književnosti, odnosno knjige, može se uočiti i u online i u tiskanoj formi. Posljednjih godina uočava da i društvene mreže doprinose promociji kulture čitanja na neki svoj način. Kako god, ona predviđanja da će knjiga nestati, ipak se ne ostvaruju, tvrdi Ivan.
Veliki broj ljudi koji radi u odgojno-obrazovnim instituacijama smatra da u osnovne i srednje škole treba uvesti modernu književnost, ali je veliki dio i onih koji su ipak za književne klasike. Ivan ističe da ipak potrebno pronaći neki balans.
„Neki naslovi su neizbježni za shvaćanje književnosti, ali razumljivo je da pjesme Džore Držića iz 15. stoljeća ne mogu biti jednako zanimljive za današnje mlade čitatelje kao što su bile u vrijeme dok je on stvarao. Slažem se da treba slušati glas mladih i pokušati razumjeti njihove nove književne okupacije, ali i tu treba biti oprezan. Knjiga nas uči, zabavlja i najvažnije – čini nas boljima. Možda nećemo sve pronaći u jednoj školskoj lektiri, ali nam to može biti poticaj da smisao čitanja tražimo u drugoj.“
Kao profesor hrvatskog jezika naglašava da je jako bitno učenike zainteresirati za čitanje i književnost, a prije svega bitno je učenicima približiti samu književnost i pokazati im da to nije neki imaginarni svijet u koji bježimo kada nam je dosta svega. Književnost je proizašla iz stvarnosti, nudi odgovore na naša životna pitanja i olakšava svakodnevnicu. Kada to shvatimo čitanje više nije zamarajuća aktivnost.
Mladi s našeg područja u „neku ruku zaostaju“ za mladima zapadnih zemalja, a kultura čitanja je svedena na niske grane. Ivan se u potpunosti slaže, a fasciniran je Islanđanima kojima je čitanje i boravak u knjižnicama dio nacionalne kulture.
„Nama je još uvijek smiješno kada vidimo čovjeka koji čita u parku ili dok pije kavu, umjesto mobitela, u ruci drži knjigu. Mislim da to najbolje opisuje kakava je kultura čitanja kod nas.“, poručuje Ivan.
Na naše pitanje što čita za svoju dušu i kada bi morao odabrati jednu zbirku pjesama i jednu knjigu da ih čita do kraja života kaže:
„Trenutno drugi put čitam „Tišine“ Meše Selimovića. Roman u kojem se glavni junak – povratnik iz rata, pokušava opet prilagoditi normalnoj stvarnosti. Mislim da će univerzalnost ovog romana biti još vidljivija kada vrijeme epidemije bude iza nas. A kada bih morao nešto od poezije izabrati kao nadahnuće do kraja života, dvoumio bih se između „Crne masline“ Vesne Parun i Šimićevih Preobraženja.“
Planova za budućnost ne nedostaje, moguća je i treća zbirka, a od poezije sigurno neće odustati.
„Volio bih uskoro ozbiljno pristupiti istraživanju usmene književnosti u Lašvanskoj dolini. Predaje koje još uvijek možemo čuti od starijih generacija su snažna izvorišta životnih mudrosti i kreativnosti pojedinaca. U našim krajevima toga ne manjka pa bih volio da moja sljedeća knjiga bude posvećena narodnim predajama.“, poručio je mladi pjesnik, Travničanin Ivan Volić.
Notra.ba
