Jesenas sam, u rujnu, prvi put posjetio Hlebine. Par sati sam, s Marijanom Generalić, proveo u galeriji Generalića, ali i po čitavoj kući i imanju, od Ivanove spavaće sobe, gdje još stoji njegova kolijevka, pa do Josipovog ateljea u kome na radnom stolu i sad stoji njegova posljednja, nedovršena slika „Bijele žabe“. Na prvu izgleda kao da je maestro načas izašao i svakog časa će se ukazati ispod dovratka. Vratio se iz Firence,  Londona ili iz Tokija i sad će s nama na kavu… 

Piše: Milo Jukić

Osim kod Generalića, svratio sam i u mjesnu školu, vidjeti znamenitu fresku Krste Hegedušića, pa produžio doživjeti i onih milijun čuda u hlebinskoj „državnoj“ Galeriji naivnog slikarstva. Trajala je izložba slika Ivana Večenaja, ali su se po zidovima nanizali i Mirko Virius, Franjo Mraz,  Dragan Gaži, Franjo Filipović, s tim da ni ovdje nije moglo bez Generalića. Boje jarke kao u Lazara Drljače i fra Perice Vidića, letu štuke, dakle ptičurine, ali i ljudi, čak i djeca i bakice, i to na krilatim konjima, k’o da im je, dok su slikali, iza leđa stajao Marc Chagall ili glavom i brad(ic)om Salvador Dali i milozvučnim riječima ih navodio na grijeh. Vesele se Podravci, zaigrani i u prisoju i u osoju, i na zimi i na žegi, i ubogi, i bosonogi, i bogati, i obijesni i pobožni. Pomiješali se među njih i vrazi i bozi, eno Nerona kako slavi požar u Hlebinama, zadjenuo se Eiffelov toranj međ’ proste podravske potleušice, umjesto turista s njega zori i pastiru kliče šareni pijetao… 

Stigli su su hlebinski naivci koji put i do rimskih papa, dolazili im i Tito i Tuđman, zvali ih i lunjali svijetom i tamo i amo. Ima njihovih slika i sim i tam, pa i u vatikanskim galerijama. Trebala je biti još jedna, naručena je, ali je evo u Hlebinama: Ivan Generalić naslikao Isusa, raspetog, ali ne na gori Kalvariji već u nekom podravskom selu, ne za vječnog ljeta, kakvo valjda vlada u Jeruzalemu, već za ciče podravske zime. I sve bi to valjda nekako prošlo, čak i to što je Isus namrgođen, nezdovoljan time što je završio na križu, da mu se ispod nogu nije pojavilo svinjče i još ga počelo njušiti. Toliko umjetnosti Vatikan nije mogao podnijeti. 

I valjda čitav svijet zna za Generaliće, za šatiranu Janis Joplin ili za „The Beatles“ u Podravini oko čijih nogu se vrzmaju dva prasića i jedna maca, a da bi se sve spomenuto vidjelo, nije baš nužno ići u Hlebine – stotine u galeriji izloženih djela mogu se vidjeti i na internetu, zašto se pobrinuo – pazi sad! – Google! Odgovornim u njegovom Cultural Institutu neko je nekad došapnuo da u podravskom seocetu rađaju čuda vrijedna svjetskog divljenja i… 

U proljeće 2017. bio sam, pak, u Šidu. Nagledao se Save Šumanovića, u galeriji je izloženo točno 417 njegovih slika. Goluždrave kupačice, na stotine ih, i smjerne beračice grožđa. Gledam ih, a nikako mi iz glave ne izlazi Savina zlehuda sudba. Ni dok, koji čas kasnije, u rodnoj mu kući gledam radni stol, štafelaj, kutije s bojama te otoman i fotelje sasvim nalik jednim u mom Kreševu, u sobi fra Grge Martića; kupio ih od Omer-paše Latasa. Slikareva spavaća soba uredna: mamuran od cjelonoćnog slikanja, Sava se umio, oprao zube pa odšetao do omiljenog kafića na jutarnju kavu u podne… 

I sve je to fino, ali na poseban, drugačiji način ostajem oduševljen kad, u istom tom Šidu, i to nakon dobranog omišljanja (da mi ne bude previše slikarstva i slika za jedan dan?), ukoračim u Muzej naivne umjetnosti „Ilijanum“. Fasadom jure krilati konji, dvoglavi pauni, zmajevi… Ilija Bašičević-Bosilj (1895.-1972.). Ne treba mi puno vremena da umislim kako sam i sam dio tog šarenog društva, svih tih vila, zmajeva, ptica… Bosiljevi konji lete, mame u jednoj ruci nose čitave zgrade, čak i zmije izgledaju miroljubivo. Na jednom od zidova i Ilijina deviza o slikanju: „Teško je poznati život, slikati je lako. Treba samo započeti, posle ide samo.“ 

Ilija je, kao i neki iz Hlebina, završio svega četiri razreda osnovne škole i onda se, kao i mnogi drugi u plodnoj Vojvodini, dao na zemljoradnju. Slikati počeo u 62. godini života, nakon što je država procijenila da je njegova zemlja potrebnija njoj nego njemu, pa mu je oduzela. I napravila veliku stvar, jer inače vjerojatno nikad ne bi uzeo kist u ruke. Ispočetka niko u stručnim krugovima nije vjerovao da su to njegove slike; sumnjali su da ih slika njegov sin Dimitrije, inače već tada poznati zagrebački povjesničar umjetnosti. Tamo-amo, drži-ne daj, nakon sve sile prepucavanja, u koje su se uključili i mediji, napravljen je presedan: Ilija je morao u Zagreb, gdje ga je u sinovljevom stanu „ispitalo“ četveročlano povjerenstvo – morao je sjesti i pred njima napraviti jednu sliku. Tek nakon toga genijalci koji su napravili čitavu frku poklopili su se ušima i zašutjeli. Bosiljeve slike danas se nalaze u nekim od najvećih svjetskih muzeja, a ona nacrtana pred zagrebačkim povjerenstvom je ovdje, u šidskom muzeju: članovima povjerenstva sve je bilo jasno pa je nije trebao dovršiti. Ostala je takva. 

Lani sam, ne mareći za gripu promoviranu u kugu, tjedan dana lunjao zapadnom Bugarskom, sve do granice s Grčkom. Obilazio sam rimske, kasnoantičke i srednjovjekovne utvrde, lunjao po čudom sačuvanim čaršijama iz osmanskog doba tipa Melnika ili Samokova, krivudao kroz ratoborne poglede svetaca s ikonostasa i crkvenih plafona. Jednog dana me sa staromodnog socijalističkog izloga doma kulture, iznad male etnografske zbirke, ubode ne baš kvalitetna kopija slike što prikazuje seosko veselje: oko krošnjastog stabla seljaci igraju kolo, druge u saonicama dovoze konji, i svi su malo nakrivljeni, popilo se… Slikar se zove Radi Nedelčev, itekako je poznat i izvan Bugarske, makar mi je plavojka koju sam priupitao čija je slika znala reći samo da je to „jedan naš slikar, skroooz dobar, cijenjen, slavan, ali mu se sad ne mogu sjetiti imena“. 

Jučer je (ponedjeljak, 29. ožujka) iz svog Gaja, zaseoka sela Azapovići, Lepenica, općina Kiseljak, BiH, na svoje posljednje putovanje otišao Sekula Dugandžić, najveći slikar naive u našoj zemlji. 

Za Sekulu znam nekih 40, a Sekulu znam nekih 30 godina. Onih 10 dok sam znao za njega, a nisam ga znao, mislio sam da je čovjek, kao i svi mi, i da živi na zemlji, kao i svi mi. Onda sam došao u godine kad sam se, možda ne samo zbog godina, i sam polako počeo odljepljivati od zemlje, a jedan od ljudi koji su tome pripomogli bio je, ne znajući me, i on, odnosno ono što je ostajalo na njegovim platnima. U neko doba, tad smo se već upoznali i nekoliko puta popričali, shvatio sam da živi, postoji, levitira ili se elegantno ljuljuška obješen za dušu negdje između zemlje i neba. 

Dok nisam upoznao Sekulu, bio mi je, po njegovim djelima, zagonetka. Kad sam ga upoznao, prestao mi je biti ona i postao neka druga, nova zagonetka. I što god sam ga više upoznavao i znao, to je ta zagonetka svejedno bila veća. 

Uglavnom smo se susretali na izložbama u našem kraju, ali i mimo toga. Jednom je mene i sina mi vodio na arheološki lokalitet Orlovača na strani suprotnoj njegovoj kući u Azapovićima, više puta sam njemu i njegovoj Ani s ondašnjim prijateljicama dolazio na kavu, kod njega sam nalazio stare fotografije za publikacije koje sam pravio, a nekoliko puta sam mu dovodio ili poslao  prijatelje pisce. Ima ljudi koji te, kao bljesak, oduševe, u sekundi raspomame, izmame uzdah zvani „nikad ja tako neću moći“, pa se vrate u sivilo, toliko čvrsto da se zapitaš da možda nisi umislio onaj bljesak. Ima i ljudi koji te oduševljavaju svaki put, makar pričali o jesenskoj sjetvi, kristalima, gripi ili o ljekovitom bilju, o temama, dakle, koje, same po sebi, nisu umjetnost. 

Sekula je čitavog života bio vozač kamiona. Detaljno je proputovao bivšu Jugoslaviju i čitav Balkan. Pomalo je, koliko se moglo stići, slikao i tad, ali se slikarstvu potpuno predao tek nakon što je umirovljen, kao, dakle, i Ilija Bosilj, kao i neki iz Hlebina, u već poznim godinama. Putovanja će nastaviti nakon što – a desilo se to vrlo brzo – njegove slike budu predstavljene ne samo u brojnim europskim galerijama već i u SAD-u. Vozačku formu nikad nije izgubio pa je koliko lani, u 86. godini, iz svog Gaja „trknuo“ u Split, na aerodrom, po sina koji, kao i ostalih dvoje djece, živi u Londonu.

Nikad ga ne pitah je li ikad zakoračio u zgradu neke likovne akademije, ali mislim da nije, spomenuo bi. Nije ni morao, ni zakoračiti, kamoli završiti akademiju. Umjetnici se rađaju. Neki taj Božji dar zatrpaju kao onaj biblijski denar, neki ga, unatoč nemogućim uvjetima, oplođavaju. Koliko, kad i kako će ući u ono umjetničko ludilo, to je neka druga priča. Sekulinog oca selo je zvao Zvjezdar. Dok bi drugi, umorni od svakodnevnih seoskih poslova, odavno čvrsto spavali, Zvjezdar je znao probdjeti noć gledajući zvijezde. U katoličkoj crkvi, kojoj je pripadao i  Zvjezdar, u doba kad je Sekula rođen djeci je bilo dozvoljeno davati isključivo svetačka imena, ona iz zidnih kalendara, ali je on insistirao da svom sinu dadne ime Sekula. Uporan on, uporan župnik, ali su na kraju ipak našli kompromis: uz ime Sekula dopisano je Sveti Anto Pustinjak. 

Možda ovo ni ne treba pojašnjavati, ali ću ipak napomenuti onu Per omnia saecula saeculorum ili Na sve vijeke vjekova. Sekulin otac „urekao“ je sina, prorokovao mu, označio mu put. I malo zatim nestao u onom nesretnom kolopletu 1945. Otišao, tamo gdje stremi umjetnost njegova sina. I fratar je dodatno podebljao taj Sekulin put, jer šta je umjetnik, makar ne znam koliko bio fizički prisutan među ljudima, ako prije svega nije pustinjak! I svetac, na neklasičan, svoj način, kao da mu je cijeli život ustvari samo generalna proba za odlazak u raj. 

Umjetnost je šutnja, zaglušujuća šutnja, shvaćanje, hiljadito, milijunito, o tome koliko smo mali i koliko je kvalitetna šutnja, kad se ima o čemu, vrjednija od uspjeha i od pobjeda, jer je onaj ko je dosegne već samim time pobjednik. Sekula je umro u 87., a posljednjih godina počesto je znao reći kako je „pri kraju života“, pa bih mu napomenuo da je tako znao reći i prije deset i više godina. Ali to je u njegovom slučaju samo broj godina pređenih na onom putu ka nebu, ka tišini, kad nas nestane, a ostanu samo naša djela. Ili, kao kod većine, iza nas ne ostane ništa. 

Jednom sam mu banuo nenajavljen i na zidu ateljea vidio jednu od ovih njegovih žena utopljenih u prirodu. Nepoznata. „Ovu“, kažem mu, „nisam vidio, je li nova ili…?“ „E“, odgovara mi, „ova nije izlagana, još je junferica!“ Nedavno jedna kruži ateljeom i na kraju mi šapće: A gdje su mu te slike golih žena? Pogled na Sekuline slike, ma kojoj fazi pripadale, pogled je na moguće, samo što svi ne samo ne vide već i ne naslućuju to moguće. Možda je to korak dalje, a možda i korak u mjestu, ali se moguće u neko doba, neprimjetno i oku i umu, pretvara u onostrano ili u, kako je rekao René Magritte, predio varke, ne varke čovjeka, onog koji gleda, već varke prema životu, smislu, čak i prema Bogu, makar je umjetnost neka vrsta skrušene molitve. U svijet čežnje za beskrajem, koji je, pak, moguć, samo ako čovjek, a Sekula je taj, živi s one strane gotovo općeprihvaćenog poimanja smisla i bitka. 

Ostala je nedovršena monografija koju je o Sekuli godinama pravio Vojo Vujanović, ali će je, prihvatila se toga, dovršiti Vojina Živka. Nadam se da će u njoj najviše biti Sekulinih lepeničkih proljeća, a najmanje sumornog ratnog ciklusa; okvire slika tog ciklusa Sekula je obložio komadima isječenim od maskirne uniforme koju je, kao i svi, morao obući tijekom posljednjeg rata. 

Posljednju izložbu imao je ljetos u Tešnju, kod Amira Brke. Odvezao sam njega i slike taman prije koronaludila pa smo mjesecima čekali. I dočekali, pa opet hodočastili u Tešanj. Nedavno sam ga posjetio s ekipom BHTV-a, da tv-auditoriju priča o životu ne bi li se tako još nekom otvorio onaj beskrajni i beznadni prostor između zemlje i neba, između ničega i ničega. Njegova Ana i on dočekali su nas ne samo lijepom riječju već i mezom, kolačima i rakijom. 

– Gospodine Sekula, a šta pijete od lijekova? – upitala je mlada novinarka. 

– Pa eto lijeka na stolu – pokazao je Sekula u čašicu rakije. – Jednu izjutra, jednu prije ručka, jednu uvečer. I jednu, nakon što operem zube, za dezinfekciju. To je sve što trošim od lijekova.  

Majstori iz Hlebina uglavnom su umirali u svom pitoresknom selu, kao i Ilija Bosilj u svom Šidu. Radi Nedelčev mogao je postati zvijezda svjetskih galerija, ali je ostao u svom selu Ezerče, kao i Sekula u svom Gaju. Izašao jučer, kao i svakog dana, raditi nešto po dvorištu, ali je srce reklo: Sekula, sad je dosta! 

Kako reče Ivan Generalić: “Kaj je Pariz spram mojim goricam.”

milo jukić / https://www.jergovic.com/

30. 03. 2021