NAPRETKOV ZBOR: Pjevali su sudionicima „Bijelog puta“, kulturom se suprotstavljali užasima rata u okupiranoj Lašvanskoj dolini
Večer sjećanja, događaj koji je upriličen sinoć u Busovači na inicijativu Davorke Dujmušić, glazbenice i ravnateljice zbora HKD „Napredak“, u povodu tri desetljeća od početka rada zbora, bio je događaj na kojem nije nedostajalo ni pjesme ni smjeha ni suza. Sjećajući se početka okupljanja u starom Domu kulture u Busovači 1991. godine, ali još više na rata koji je uslijedio dvije godine poslije okupljeni nisu mogli sakriti emocije . „Mene je nešto jednostavno tjeralo da vas okupim večeras, da se prisjetimo 91., rata, naših zlatnih godina i ljudi koji su ih obilježili. Jer ono što nije zabilježeno, nije se ni dogodilo, a ono što smo mi imali prevažno je da bismo dopustili da ga pokrije veo zaborava“, kazala je Dujmušić vraćajući ratnim fotografijama i videozapisima sjećanje na kulturni život okupirane Lašvanske doline kojemu su članovi zbora dali ogroman doprinos.
Upravo zahvaljujući njima čak i u vremenu potpune blokade nije se klonulo duhom, bilo je kulturnih događaja kakvih čak i danas nedostaje Busovači. Koncert u Ratnoj bolnici u Novoj Biloj u povodu dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put“, Valentinovo 94., samo su neki od njih, prisjetili su se sinoć neki od sudionika ovih događaja među kojima je bila i tadašnja predsjednika HKD Napredak u Busovači Snježana Šušnjara. Nažalost, mnogi sudionici ovih događaja su otišli s ovim prostora, nekoliko ih je poginulo ili preminulo u međuvremenu. Oni koji su otišli, potvrdila je okupljenima Dujmušić već se raspituju za nova druženja, a održavanje prve Večeri sjećanja pozdravio je s dalekog Haitija Stanislav Vuleta, jedan od članova Zbora koji je trenutačno u ovoj dalekoj zemlji kao član misije UN-a. Među pojedincima kojih su se prisjetili su i braća Igor i Davor Mravak. „Njih bi dvojica išli na crtu, a odmah bi poslije dolazili na probe zbora. To se jednostavno nije propuštalo“, prisjetila se ravnateljica zbora Davorka Dujmušić.
{source}<iframe src="https://www.facebook.com/plugins/video.php?height=476&href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fartinfo.kiseljak%2Fvideos%2F1058173674662370%2F&show_text=false&width=267" width="267" height="476" style="border:none;overflow:hidden" scrolling="no" frameborder="0" allowfullscreen="true" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; picture-in-picture; web-share" allowFullScreen="true"></iframe>{/source}
A kako su izgledali koncerti napretkovog zbora 93.? U svojoj knjizi „Druga strana rata“ jedan od njih opisao je Velimir Bugarin. Dio njegove knjige o dolasku članova zbora s transporterima UNPROFOR-a u Ratnu bolnicu u Biloj kako bi s pjesmom dočekali sudionike konvoja pročitao je Željko Kocaj, novinar i publicist iz Viteza. Njegov kolega po peru Zvonimir Čilić prisjetio se pak svojeg povratka s književne večeri u Busovači, nekoliko dana uoči dolaska Konvoja, ratne 93. „Vraćajući se iz Busovače u Vitez, onako s ugašenim svjetlima noću, na putu smo uočili velikog bijelog labuda. Stali smo i vidjeli da je ranjen. Povezli smo ga sa sobom u Vitez. Imao je slomljeno krilo, veterinar ga je izliječio i par dana poslije, zbog simbolike ova dva događaja, darovali smo bijelog labuda sudionicima Bijelog puta koji su odvezli za Zagreb u smjestili u Zoološki vrt“, podijelio je svoju ratnu priču s članovima napretkovog zbora Zvonimir Čilić.
Redale se tako priče o ratu, čitali se stihovi i ulomci iz knjiga, ukratko svjedočilo o nesalomljivom duhu Hrvata Lašvanske doline koji je im je bez sumnje pomogao preživjeti opsadu i sve ratne strahote. A bilo ih je i previše. Događaj je kako i dolikuje onima koje je okupio, završio pjesmom „Zlatne godine“ koja kao da je napisana upravo za zlatne ljude Busovače i Lašvanske doline koji su kulturom i duhom prkosili vremenu zla u kojemu je ne klonuti duhom bilo itekako važno, u vremenu opsade, možda i najvažnije.
AP/artinfo.ba
