Iako mnogi misle kako je pisana riječ zamrla, uvijek ima entuzijasta koji ju održavaju na životu. A jedan od njih je svakako i naš sugovornik, Josip Milanović.
Josip je svestran i uspješan na svim poljima, a gaji i ljubav prema pisanju i čitanju. Svoju ljubav prema pisanoj riječi odlučio je konkretizirati. Pokrenuo je facebook i instagram stranicu Piso J, na kojima je prikupio veliki broj pratitelja. Na društvenoj mreži facebook njegova stranica ima preko 20 tisuća pratitelja, dok je na instagramu oko 13 tisuća. Time je pokazao kako pisana riječ još uvijek postoji i ima one koji ju vole, samo ju treba iznova oživljavati.
Osim toga, Josip uskoro izdaje i svoju prvu knjigu. U nastavku pročitajte naš intervju s ovim perspektivnim, svestranim mladim umjetnikom.
- Kad je osnovana stranica? Šta te potaklo da napraviš svoju stranicu?
Svoju nazočnost na društvenim mrežama koristio sam da sa svojim prijateljima i pratiteljima podijelim ono što mislim, osjećam, živim i prakticiram. Tako da sam svoje prve tekstove počeo objavljivati na svome privatnom Facebook profilu na što su moji prijatelji pozitivno reagirali. Vrlo često su moje tekstove dijelili na svojim profilma, nakon čega su mi počeli pristizati zahtjevi za prijateljstvo ljudi kojima se sviđalo ono što radim i kako radim. To mi je bio znak da je vrijeme da otvorim profil koji će mi služiti samo za tekstove, tako da sam sredinom ožujka 2019. godine napravio Facebook i Instagram profil pod imenom PisoJ.
Dugo sam razmišljao kako dati ime profilu koji će na najbolji mogući način predstavljati ono što pišem, osjećam i sasvim spontano mi je sinula ideja da bi se profil mogao zvati PisoJ- unatrag Josip. Jer PisoJ sam zapravo ja, pis'o ja, pis'o Josip. I evo, tri godine kasnije stvarno mogu biti zahvalan svim svojim prijateljima koji su me ohrabrivali u onome što radim i poticali me da ne izgubim volju i želju da emocije pretvaram u riječi i redove i potičem ljude da budu još bolji, ma koliko god im se to činilo nemogućim.
- Možeš li povući neku paralelu, kako je sve izgledalo na početku a kako sad?
Na početku je bilo teško pronaći svoje mjesto među istim i sličnim profilima, doći do publike koja je vrlo rado dijelila tekstove sa svojim prijateljima. Iako, moram priznati da sam stvarno za nekih 24h sata nakon otvaranja stranice imao skoro 500 pratitelja na Facebooku, dok je na Instagramu to išlo sporije. A, onda osim teksta koji napišem, pronalazak odgovarajuće fotografije, pa istraživanje koji dan i u koje vrijeme objaviti tekst i slično. No, vrlo brzo sam nekako otkrio što moji prijatelji (volim ih zvati prijateljima, a ne pratiteljima) očekuju od mene pa je sve lakše išlo. Sada to izgleda tako da stranicu svaki dan iznova prati stotinu novih osoba, tekstove se dijele osim na profilima mojih prijatelja i na stranicima koji imaju više od 50 000 pratitelja, mnoge poznate osobe preuzimaju tekstove, ljudi se javljaju s divnim i ohrabrujućim porukama podrške, traže da im pišem tekstove za vjenčanja, rođenja, rođendane, oproštajne tekstove i slično. Sada stvarno mogu reći da sam bogata osoba i iskustvom, znanjem i vještinama, ali i divnim ljudima koji me tjeraju da budem češće prisutan na stranici na kojoj objavljujem tekstove u odnosu na sami početak, kada sam znao objaviti tekst na profil i na njega ući tek onda kada trebam novi tekst objaviti.
- Svakodnevno primaš veliki broj komentara i poruka osoba koje uživaju čitati vaše retke. Kakve su reakcije vama bliskih ljudi?
Osim osjećaja zahvalnosti svakome tko odluči svoje dragocjeno vrijeme pokloniti onome što napišem, vrlo često osjećam i veliku odgovornost. Jer, iza svih onih emotivnih tekstova u kojima najčešće pišem o ljubavi, smrti, životnim situacijama običnog čovjeka krije se puno toga. Vrlo često mi ljudi otkrivaju svoje teške životne sudbine, probleme u bračnoj zajednici, na poslu, u školi. I tu sam stvarno vrlo otvoren i iskren i volim naglasiti da ja jedino mogu pomoći tako što ću saslušati, dati savjet koji ne mora značiti da je ispravan i pomoći ako treba u traženju stručne pomoći, što je nekada i jedina opcija.
Oni koji me dugo poznaju i znaju koliko se odmaram kada nešto pišem, svakako da me vrlo često i napominju ako nešto ne objavim nekoliko dana. Ima i onih koji misle da kradem nečije tekstove, koji traže gramatičke greške u mojim tekstovima, ismijavaju moje metafore i slično. Na kraju, vjerujem da je najvažnije da je znatno više onih koji se odmaraju uz ono što pišem, shvaćaju važnost života, ljubavi, povjerenja, iskrenosti i pokušavaju prakticirati one pozitivne vrijednosti koje se kriju u svakome tekstu.
- Otkad gajiš ljubav prema pisanoj riječi?
Još u osnovnoj školi piskarao sam nešto što je tada u to vrijeme meni bilo odlično. Danas, kada pogledam te svoje prve tekstove, pjesme, vrlo često se znam zapitati je li moguće da sam to ja pisao, što zbog rečenica, što zbog gramatičkih grešaka i stila koji je jedino meni bio razumljiv, izgleda. Sjećam se da sam se tada prijavio i na jedno natjecanje s nekom kratkom pjesmom i osvojio prvo mjesto i besplatno putovanje u Njemačku, tako da, čim je tu bilo nagrada, nije to toliko loše bilo. Ljubav prema pisanoj riječi je trajala i u srednjoj školi gdje sam se od svojih vršnjaka u razredu isticao kada je trebalo pisati pismene vježbe iz hrvatskog jezika. To je prepoznala i profesorica koja me zamolila da pošaljem nekoliko svojih tekstova koji su se kasnije objavili u zbrici pjesama i priča gosp. Ante Stanića.
- Je li početak bio težak kada je u pitanju prikupljanje ljubitelja pisane riječi? Koliko ti je trebalo da stigneš do prve tisuće?
Početak jeste bio težak, jer nakon što su moji prijatelji zapratili stranicu, trebalo je doći do njihovih prijatelja, a to je bio trnovit put. Ja vjerujem u ono da kad nešto radiš s puno ljubavi, to će ljudi prepoznati i vrednovati. Tako je bilo i s mojim tekstovima na čemu sam Bogu najviše zahvalan, jer su ljudi odmah na samome početku prepoznali čistu i iskrenu emociju.
Iako je stranicu pratilo tisuću ljudi već mjesec dana nakon što sam je otvorio, znam da je do prvih 1 000 lajkova na objavu trebalo prilično dugo vremena. A, sjećam se i teksta koji sam objavio nekada oko 22 sata navečer i otišao spavati, a ujutro kada sam ustao na posao već je bilo oko 5 500 lajkova na objavu. Danas, tri godine kasnije, objave bilježe više od 1 000 lajkova, stranicu na Facebooku prati više od 20 000 ljudi, Instagram profil ima 13 100 pratitelja a moj život je bogatiji za isto toliko novih ljudi koji su mi nepresušni izvor inspiracije i koji me iznova tjeraju da budem bolji i prisutniji. I kad smo već kod brojki, nadam se da mi neće čitatelji zamjeriti na ovome, ali moram kazati kako je PisoJ profil u proteklih mjesec dana vidjelo 2.054.793 osobe. I ovom prilikom, zahvaljujem se svakome tko je bio na profilu.
- Tko od poznatih prati tvoj rad? Jeste li pisanjem stekli neka nova poznanstva?
Mnogo je poznatih koji prate i podržavaju moj rad i upravo zahvaljujući njihovoj podršci svakodnevno se brojke i povećavaju jer na svojim profilima dijele sadržaj koji objavljujem. Svakako ne želim umanjiti važnost i značaj svih onih koji možda nemaju veliki broj pratitelja i prijatelja na svojim društvenim mrežama, ali uvijek dijele tekstove i šalju bezuvjetnu podršku i ljubav, što mi je nekako i najvažnije. Zahvaljujući ovome što radim, svakodnevno sam u kontaktu s mnogobrojnim ljudima koji također pišu, objavljuju, uživaju u pisanoj riječi i sretan sam da neke od njih mogu zvati svojim prijateljima. Jedna od njih na koju se iznimno ponosim je svakako Nermina Latić Ćehić koja mi je nedavno otkrila tajnu da je zapravo počela pisati zahvaljujući meni, mojim tekstovima i emociji koju je osjećala čitajući tekstove. Upravo u ovome trenutku dok odgovaram na ova pitanja, Nermina finalizira promociju treće knjigu koju je objavila u godini dana. A, mojoj sreći nema kraja zato što radi velike stvari važne za zajednicu u kojoj živi, a pri tome znam da sam eto malim dijelim pomogao joj da raširi svoja krila i poleti visoko. Svakako veliku zahvalnost dugujem i mojim dragim prijateljima među kojima je Ana Bavrka, Hana Hadžiavdagić- Tabaković, Džejla, Šejla i Lejla Ramović, Brankica Raković, Slađana Ikić, Tarik Mulaomerović, Adnan Pacoli, fotografkinje Matea Mihaljević, Muna Nazak, zatim Dalal Midhat, Almasa Lazović, Erna Saljević i još mnogi drugi koji podržavaju ono što radim i ovom prilikom, hvala im na tome. Ono što bih svakako volio spomenuti jeste da je nedavno i Alis Marić, voditeljica stranice Čitaj knjigu koju na Facebooku prati više od pola milijuna ljudi objavila nekoliko mojih tekstova i javila mi se privatno istaknuvši kako radim odlične stvari, te kako su reakcije njenih pratitelja na objave i više nego izvrsne.
- Čitanje i pisanje je općenito nepopularno među mlađom populacijom. Kako to promijeniti, što lokalna zajednica može učiniti po tom pitanju?
Istina je da živimo u nekome vremenu gdje očekujemo kako ćemo se informirati sa samo jednim klikom na tastaturi ili mobitelu s ciljem kako bismo saznali što više informacija. Svjedok sam i da mladi danas ne žele čitati, da traže najlakše načine kako saznati sadržaj lektire i isti prepisati. Ali, s druge strane raduje me upravo prisutnost što većeg broja mladih ljudi na društvenim mrežama koji upravo taj prostor koriste da pišu, objavljuju sjajne stvari.
Znam i da je utjecaj okoline takav da vrlo često nisi normalan ako nešto pišeš, posebno emotivne, romantične tekstove, umjesto da snimaš video klipove za Youtube ili Tik Tok, pa onda vrlo često viđamo profile pod nekim pseudonimom kako se ne bi otkrio pravi identitet te osobe. Vjerujem da lokalna zajednica mora prije svega pružati što više medijskog prostora onima koji sjajno rade neke stvari kojih se određeni broj ljudi plaši. Ako je za ono što rade potreban i novac, vjerujem da bi i neka novčana podrška za izdavanje knjige, otvorenje izložbe, organizaciju koncerta uveliko pomogla i ohrabrila mlade osobe da ustraju u onome što rade. A, osim ovih navedenih stvari bilo kakav drugi oblik podrške uvijek je dobro došao, pa makar i lijepa riječ podrške- bravo, sjajno to radiš, pratim tvoj rad i sviđa mi se, samo hrabro, ponosimo se tobom. Riječi koje malo znače osobi koja ih izgovara, a zapravo su sve onima koji ih slušaju.
- Imaš li svoj neki posebni kutak za pisanje?
S obzirom na to da sam stalno u pokretu nemam baš neki posebni kutak za pisanje, ali ako baš trebam nešto izdvojiti od svih mjesta gdje sam pisao, najviše volim svoj radni stol u stanu u kojem živim. Instrumentalna glazba, mirisna svijeća i laptop. To je sve što mi u tome trenutku treba kako bih napisao tekst koji ću s ponosnom podijeliti na društvenim mrežama.
- Kad najčešće dobivaš inspiraciju, jesi li jedan od onih koji najviše inspiracije imaju noću?
Najčešće pišem u večernjim satima, jer nekako svakome danu pružim priliku da me nećemu novome nauči što bih mogao iskoristiti prilikom pisanja tekstova. Vjerujem da su noć i tuga svim umjetnicima vječita stanica i mjesto odakle crpe najviše snage i inspiracije. U trenutku kada ostanem bez inspiracije i ne znam o čemu bih mogao pisati, pitam svoje prijatelje (pratitelje) što bi voljeli čitati na profilu pa onda sukladno i njihovim odgovorima pišem. Nekada dobijem i poruku s nečijom životnom pričom, teškom sudbinom pa onda pišem tekst i tome što su drugi doživjeli, proživjeli.
- Što kada dobiješ inspiraciju za pisanje, a nisi u mogućnosti to odmah prenijeti na papir?
Bilo je i takvih situacija i onda mi je važno da imam mobitel kraj sebe. Tada pišem kratke zabilješke, snimam misli i rečenice koji mi se u tome trenutku motaju po glavi i jedva čekam da sve što imam taj dan da se završi kako bih mogao napisati tekst. A, najviše žalim za onim mislima i rečenicama koje nigdje nisam imao priliku zapisati, a tako su mi dobro zvučale. Ipak, vjerujem da i to ima neki dobar razlog.
View this post on Instagram
- Pretpostavljam da voliš i čitati. Čitaš li trenutno nešto, tko ti je omiljeni pisac?
Volim čitati, ali nažalost nemam vremena koliko bih volio da imam za čitanje. Trenutno čitam drugu knjige prijateljice Nermine o kojoj sam maloprije govorio, a koja se zove preŽIVJELA. Omiljenog pisca nemam, jer nekako poznavajući sebe vjerujem da bih onda favorizirao samo njegove naslove, a ovako svima dajem podjednaku šansu da me oduševe ili razočaraju.
- Najavio si i neku nagradnu igru Povodom Dana zaljubljenih?
Tako je. Iako je dan ljubavi iza nas, odlučio sam povodom Dana zaljubljenih nagraditi one koji vole- sebe, nekoga ili život, svejedno. U suradnji s nekoliko svojih prijatelja pripremio sam sjajne nagrade za najsretnije, jer ljubav treba slaviti svaki dan, a ne samo četrnaestog u mjesecu veljači. Ne želim otkrivati mnogo o nagradnoj igri- nego pozivam sve koji čitaju ovaj intervju da posjete profil na Instagramu i okušaju svoju sreću. Nagradna igra traje do petka, 19. veljače do 18 sati.
- Uskoro bi trebala izaći tvoja prva knjiga. Smiješ li nam otkriti par riječi?
Kada smo prošle godine razgovarali već tada sam najavio knjigu, ali situacija izazvana koronavirusom uveliko je poremetila planove. Ne samo da mi je uzela dragocijeno vrijeme, inspiraciju, nego i veoma značajne ljude bez čije podrške knjigu tada nisam mogao objaviti. Ono što sada mogu reći jeste da će prva knjiga izaći u 2021. godini, da će biti posebna promocija i da će knjigu osim tekstova krastiti i najbolje fotografije poznatih i manje poznatih fotografa iz Bosne i Hercegovine. Jer, želim na jednom mjestu okupiti sjajnu mladu ekipu i predstaviti ono što rade, želim im osigurati priliku da što veći broj čuje za njih i bude ponosan na bh. mladost.
Josipu se iskreno zahvaljujemo na izdvojenom vremenu, i želimo da nas još dugo nastavi oduševljavati i ispunjavati svojim radovima.
BM/artinfo.ba
