Nebojša Lujanović je pisac i znanstvenik rođen u Novom Travniku. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti, te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Osim pripovjedaka, eseja i književnih recenzija autor je i više od trideset znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. S Nebojšom smo razgovarali o korijenima i knjigama, ali o drugim temama koje možete pročitati u nastavku:

S obzirom da ste rođeni Novotravničanin, „vuku li Vas korijeni“ u Novi Travnik? Jeste li kada imali nekih „povlastica“ ili problema jer ste iz Bosne?

„Vuku ljudi; prostor bez ljudi je žalosna praznina koja može čovjeka samo deprimirati, a ne uveseljavati. A tih ljudi, u mojim Bučićima pored Novog, sve je manje. Za Bosnu me sada više vežu knjige. Prvo, knjige mrtvih pisaca. U njima će Bosne uvijek biti. A onda i knjige živih pisaca, preko kojih onda držim te tanke veze sa zavičajem. Tako su se moji korijeni, koje spominjete, prebacili u književnost.“

„A povlastice iz drugog dijela pitanja ste dobro stavili u navodnike, sugerirajući ironiju, jer samo ironija i može biti u pitanju. Bosanac je cijelo moje prvo desetljeće života ovdje bio sinonim za nešto prljavo, neobrazovano, nekulturno, sirovo. I, nažalost, na mnogim mjestima još uvijek jest. Ali, na ta mjesta odavno ne idem; dovoljno se okružiti malim brojem ljudi među kojima nema nikakvih razlika ni predrasuda. A onda više ni problema. Taj krug se s godinama sužava, a sve izvan njega postaje mi 'ravna ploča'.“

Studij i doktorat ste završili u Zagrebu, kakvo je to razdoblje bilo za Vas i je li Vas u neku ruku spriječavalo u pisanju radova ili obrnuto?

„Zagreb je drugi od tri grada koji me formirao, i sada kada zbrojim na kraju, sve loše (a bilo ga je), i sve dobro (a tog je bilo više), ipak ne mogu zamisliti svoj život bez tih godina… Ti dani besparice, seljakanja, neizvjesnosti, samo su jedna tipična istrošena izbjeglička priča. Ne bih nikada mogao pisati o tome, iz poštovanja prema onima koji su prošli puno gore. Kukati da je bilo teško u to vrijeme naći vremena za neke sitne mladenačke radosti, ili mir za studiranje… Božesačuvaj. Mi koji smo izbjegli smo time povlašteni; puno njih nije imalo taj luskuz.“

Radovi su Vam objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima, koji je pravi put do takvog uspjeha?

„Nisam siguran što mislite pod tim uspjehom. Niti da sam ja najbolji primjer za uspjeh. Sva ta medijska vidljivost na kraju zna zavarati nekog promatrača sa strane… Tu su nekakvi radovi, knjige, intervjui. Ali, ja sam prvu punu plaću dobio nedavno, u svojoj trideset i devetoj godini. Kakav je to uspjeh? Ja sam cijeli svoj život dao za iluziju zvanu književnost. I skupo sam je platio. Kao i mnogi drugi predani pisci. Jer je to jedini ispravan put.“

Osim pripovjedaka, eseja, autor ste i brojnih znanstvenih radova, kako uspjevate sve stići i koliko Vam zapravo vremena treba za kvalitetan znanstveni rad?

„Znanstveni rad je najnezahvalniji i najdestruktivniji posao kojim sam se bavio. Sve do nedavno, izvan bilo kakve lagodnosti institucionalne zaštite i financiranja, gotovo sve svoje radove sam pisao iz nekog luđačkog poriva ili uvjerenja da bi se to nekada možda moglo isplatiti. I tako 15 godina. Iako su me svi cijelo to vrijeme uvjeravali da bi trebalo odustati. Zamislite, biti bez sredstava, a onda ono malo vremena što imate, pisati tri četiri mjeseca znanstveni rad, za koji ne da nećete dobiti honorar, nego još morate platiti kotizaciju da bi ga objavili. Isplatilo se, napokon, sada, ali trebalo je proći dugo vremena. Da ne kukam previše, ako Vas zanimaju moje asocijacije na znanstveni rad, one bi izgledale tako.“

Pored svih obaveza koji imate, stignete i organizirati razne radionice pisanja, festivale i sl., pitanje koje se postavlja samo po sebi:“ Koliko zapravo spavate i imate vremena za sebe?“

„Vrijeme za mene jest vrijeme za pisanje i festivale i čitanje. Jer, ja ne znam kako bih ga drugačije potrošio. U tome je možda najveća razlika. Što ništa od ovoga što radim ne doživljavam kao posao od kojeg se moram izmaknuti nakon 16h; ja to živim. Ako moram od 21h (kada djeca zaspu) do ponoći pola godine čitati i istraživati neku temu, svaki dan, kao pripremu za roman, ja to ne doživljavam kao posao. Pa onda radim grešku i to tako prikazujem; kao neobavezan hobi. Neki, recimo, pravnik koji bi cijelo to vrijeme proveo proučavajući zakone bi to i te kako prikazao kao posao. Osim užitka, drugi dio je organiziranost. Nemam praznog hoda, svaki sat od jutra do ponoći je isplaniran. Spoj tog dvoje bi mogao onda biti recept, valjda.“

Član ste splitskog Maraton kluba i otrčali ste brojne maratone, je li to nešto što zapravo radite za sebe ili se držite one latinske: „Mens sana incorporesano“?

„Maraton je baš složen splet različitih motiva. S jedne strane, zdravlje, svakako, ali ono psihičko. Onda, to je i stvar karaktera: moram biti u pokretu i moram biti na zraku određeni dio dana. Sati provedeni u fotelji su mi izgubljeno vrijeme. Maraton je i dobar način ispitivanja svojih granica, kao priprema i za ispitivanje granica na drugim područjima. On je i pomoć da kroz trčanje osmislim svoj život i pisanje. Pa dođe i kao neka vrsta uspostavljanja ravnoteže; ono što drugi osjećaju kada odu, recimo, na misu. Maraton je ujedno i zabava, temo kruži jedna odlična ekipa pozitivaca… I još puno toga.“

Upravo je Maratonac naziv Vašeg romana, je li to neka svojevrsna poveznica s Vama i Vašim životom ili?

„Iz svega gornjeg proizlazi da roman Maratonac nije samo roman o trčanju. Budimo iskreni, tko bi pobogu čitao sto šezdeset kartica o nizanju kilometara, brojkama o tempu, prolaznom vremenu itd. Ovdje je maraton neka vrsta metafore. Ima tu trčanja, ali čitatelj vrlo brzo shvaća da je to zamka, kojoj se čak veseli. Iza maratona se otvara osobna priča, putopis,priča o naravi pisanja, o tuđim sudbinama… Puno toga više od nizanja kilometara. Moram priznati da sam ga napisao najbrže. Možda zato što je u glavi nastajao najduže. Desetljeće i pol.“

Planirate li u budućnosti održati neku tribinu u Novom Travniku ili čak možda predstavljanje neke knjige?

„Iza mene je sedam knjiga proze i dvije znanstvene knjige. Sve je to vezano uz Bosnu, tematski, pored činjenice da sam i sam Bosanac, te da je to neizbrisiv dio mog identiteta. Unatoč tome, jedine promocije na koje sam pozvan su one koje je organizirala moja rodica, Glorija (s iznimkom jedne promocije, davno, zahvaljujući poznanici Kseniji Banović). Što je nevažno u smislu teze o mojoj vidljivosti u Bosni, ali i te kako važno kao jedan kuriozitet u cijelom tom slučaju.Mene u Bosni nema. Nemam pojma zašto. A i prošlo je vrijeme kada mi je to bilo važno. Sada je ostala samo anegdota. Svoj dio Bosne imam preko spomenutih knjiga i njihovih autora.“

KK/Notra.ba