Ne postoji ništa što bismo mogli nazvati “medijskom slikom u BiH”. Ono što u tom smislu dolazi iz Sarajeva, kao glavnog grada zemlje, a koji to nije, jer se pretvorio u glavni grad Bošnjaka, je čista perverzija. Imamo javne medije koji iz dana u dan emitiraju policijske tjeralice, i to nazivaju “objektivnim novinarstvom”. Ta medijska slika najviše podsjeća na onu beogradsku iz 90-ih, rekao je Josip Mlakić u razgovoru za Dnevnik.ba.

Josip Mlakić, višestruko nagrađivani hrvatski i bh. književnik i scenarist, u razgovoru za Dnevnik.ba govori o novom romanu “Evanđelje po Barabi”, nagradi “Fra Martin Nedić” posavske zaklade “Terra Toliss” za roman “Skica u ledu”, Bosni i Hercegovini, međunacionalnim i političkim odnosima, te otkriva kako i čime se spašava od sumorne bh. stvarnosti.

Ovih je dana u Zagrebu objavljen vaš novi roman “Evanđelje po Barabi” (Fraktura). Možete li nam reći o kakvom djelu se radi?

“Evanđelje po Barabi” je roman na kojemu sam radio proteklih godina, za koji sam morao proći opsežno istraživanje i čitanje stranica i stranica teksta, od teologije do historiografije, uključujući iščitavanja najvažnijih apokrifnih Evanđelja i ranokršćanskih gnostičkih spisa. Radi se o “opisu” Isusova života iz vizure tajanstvenog Barabe kojega je Poncije Pilat oslobodio umjesto Isusa. Tu sam sučelio dvije životne filozofije, onu Isusovu, gandijevsku, i drugu, revolucionarnu, te progovorio o “mučeništvu”, nečemu što je tipično ovdašnja tema i što je uvelike “zaslužno” za degradaciju bosanskohercegovačkog društva, ali ništa manje posljedice nije ostavilo i u našem bližem susjedstvu, prije svega Hrvatskoj i Srbiji. Ujedno, ovaj je roman i moje svojevrsno preispitivanje, što je nešto što neminovno ide uz tradicionalni katolički odgoj koji je u Bosni pomalo karakterističan i u stalnom doticaju s drugim tradicijama, odnosno nije isključiv i autističan. I to na način koji je spomenuo Terry Eagleton, planetarno poznati književni teoretičar i filozof, u jednom intervjuu na HTV-u prije nekoliko godina, kada je rekao kako on, sve i kada bi i htio, ne može pobjeći od svoga tradicionalnog, irskog katoličkog odgoja.

Vaš roman “Skica u ledu” ovih je dana proglašen najboljim romanom u 2018. godini na natječaju Zaklade “Terra Tolis” iz Orašja i dodijeljena vam je Nagrada “Fra Martin Nedić”. Potpuno stereotipno pitanje, ali što piscu znače nagrade? Kako ste doživjeli potez hrvatskog pjesnika Danijela Dragojevića koji je odbio “Nazora”?

Ova nagrada mi je posebno važna, jer mi je to prva književna nagrada koju sam dobio u BiH, nakon što sam dobio gotovo sve važnije nagrade u Republici Hrvatskoj, Gjalskog, Vladimira Nazora, VBZ-ovu nagradu, Vjesnikovu nagradu Ivan Goran Kovačić… Ono što mi je mnogo važnije, imao sam priliku, mada nakratko, upoznati jedan svijet, Bosansku Posavinu, i uistinu me je fascinirao način kako Posavljaci u Tolisi u sklopu manifestacije “Toliški dani” na jedan iznimno lijep način, bez kiča i patetike, njeguju jednu bogatu tradiciju, čiji je duhovni centar toliški samostan. Primjerice, tako je u sklopu ove manifestacije objavljena jedna iznimno lijepa i važna fotomonografija “Slike iz kredenca” koja na jedan izuzetan način govori o toj tradiciji, fenomenu o kojemu se danas počesto govori s nekakvom mrzovoljom i podcjenjivanjem. Ova nagrade se, dakle, dodjeljuje u sklopu ove manifestacije i nazvana je po jednom od velikana fratarske Bosne, fra Martinu Nediću, što je također, kada je riječ o književnim nagradama, jako važna stvar.

Što se tiče Dragojevića, to je sasvim očekivana stvar, jer se Dragojević već poodavno “samoisključio” iz javnog života, što je s jedne strane šteta, ali je stoga poezija sigurno na dobitku, tako da je, bez obzira na ovo (ili unatoč tome?), svaka nova Dragojevićeva zbirka svojevrsni književni događaj.

“Skica u ledu”, između ostalog, tematizira i logore Armije RBiH u Središnjoj Bosni gdje su bili zatočeni Hrvati, odnosno, bugojanski logor – stadion NK “Iskre”. To je prvi put da je zločin Armije RBiH tematiziran u književnosti u BiH.

Radi se o romanu koji bismo mogli svrstati i u neku kategoriju romana o “izgubljenom zavičaju”, odnosno o “potonulim Atlantidama”, što sam na određeni način naznačio u tekstu, u distopiji iz trećeg dijela romana. Logor iz romana, a jasno je da mi je bugojanski konclogor poslužio kao model, ključna je točka raspadanja tog mog svijeta. I ono što želim naglasiti: nijedan detalj iz logorskog života koji spominjem nije izmišljen, čak sam one najbrutalnije detalje svjesno izostavio. Zločine ne treba dijeliti na one koje je počinila Armija BiH ili HVO, već ih promatrati mimo tog klišeja, što sam ja u ovom romanu pokušao. Zločin je zločin, i samo to. Mi danas, na žalost, živimo u zemlji u kojoj su i žrtve i zločinci “naši”, tako da često obitelji žrtava brane “naše zločince”, ili kada logoraši Bošnjaci negiraju postojanje logora na bošnjačkoj strani, što je sigurno najviše doprinijelo tome da danas živimo u jednom potpuno devastiranom i urušenom društvu.

Uglavnom se domaći autori bave mjestima i sudbinama onih koji su stradavali od HVO-a i VRS-a? Zašto je to tako?

To je bila stvar neke vrste uspostavljene političke korektnosti unutar poratne Bosne i Hercegovine. Korektnost svakako da, ali nikako politička korektnost iza koje je zapravo stajala politička manipulacija, a ne dolaženje do jedne uravnotežene istine koja bi izvukla ovu zemlju iz civilizacijske rupe u koju je upala, već se inzistiralo na što dubljem ukopavanju u vlastite rovove, tako da danas imamo to što imamo, da nam se ratni huškači nameću kao moralne vertikale i slično.

Kako uopće doživljavate kulturnu, umjetničku, pa i intelektualnu scenu u BiH? Je li, riječima Mirka Kovača, ‘elita’ postala gora od rulje? Intelektualci i umjetnici postaju megafoni nacionalizama u BiH, uz naravno, časne iznimke?

Pitanje je kako nazvati ove “intelektualce”, raznorazne “političke analitičare”, narcisoidne budalaše koji na javnim medijima komentiraju sve i svašta: od Thompsona pa do Mozarta. Gori su od rulje, to svakako, ali da su elita po bilo čemu, to je malo upitno. Mnogi likovi koje Kovač opisuje u svojoj knjizi, a imao sam rijetku privilegiju da neke od tih priča čujem uživo, od samog autora, su uistinu imali iza sebe iznimne umjetničke dosege, tako da ta sintagma kod njega ima pokriće. Kod nas se radi o nekoj samopromoviranoj “eliti” i ekspertima opće prakse, odnosno radi se u najkraćem o nekoj vrsti intelektualne prostitucije koja je već poodavno dobila pravo građanstva i postala svojevrsni mainstream. A pravi intelektualci, a kojih u ovoj zemlji još uvijek, na sreću, ima, danas su na margini, kao i većina onih koji se u ovoj zemlji, unatoč svemu, bave umjetnošću.

Katkad autori tvrde kako im je književnost bijeg od stvarnosti, međutim, u vašim romanima, osobito krimiću “Crni gavran i bijele vrane” atmosfera, događaji, likovi, njihove prošlosti i sadašnjosti, gore se nego u stvarnosti?

Eskapizam se u književnosti obično veže uz trivijalne žanrove. Međutim, živimo u vremenu u kojem su granice između žanrovske i “ozbiljne” književnosti odavno prebrisane. Međutim, u tom žanrovskom šarenilu krimići imaju posebno mjesto, posebno oni napisani po uzusima takozvane američke “tvrdokuhane škole”, koji u pravilu preko zločina dubinski seciraju jedno društvo. Moj roman “Crni gavran i bijele vrane” napisan je upravo u tom ključu, i to po uzoru na Jamesa Ellroya pisca koji je sa svojom “L.A. kvatrologijom” pomaknuo granice žanra u tom smislu kao rijetko tko prije njega.

Sukob HVO-a i Armije RBiH odredio je na neki način budućnost hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Federaciji BiH. Smatrate li kako je današnje vrijeme gore nego li ono samo poslijeratno? Je li riječ o apsolutno “podijeljenim” gradovima, društvima?

Bojim se da je za porazno stanje današnjeg društva u BiH mnogo “zaslužnije” geopolitičko lešinarenje nad ovom zemljom, koje je stoga drži u stanju latentnog konflikta, a današnji odnosi, gori nego ikada, čini mi se, rezultat su prije svega tih procesa. Rat je tu svakako odigrao svoju ulogu, ali mnogo više jednostrano manipuliranje ratnim događanjima u dnevno-političke svrhe. Također, kada se govori o ovome, treba imati u vidu da se u međuvremenu svijet oko nas u potpunosti promijenio, da se i u onim sredinama koje su nekada bile uzorne demokracije sustav vrijednosti poprilično urušio. Svi ti procesi se po principu spojenih posuda prelijevaju i na BiH, gdje se taj efekt dodatno pojačava i multiplicira.

Smatrate li kako Hrvati u BiH s pravom BiH ne osjećaju svojom domovinom? Tko je glavni krivac za stanje u kojem je BiH?

Teško je o sličnim pitanjima govoriti generalno. Sigurno ne smatraju svojom domovinom Bosnu i Hercegovinu koju personificiraju Željko Komšić, Bakir Izetbegović i slični. Ne smatraju je ni mnogi Bošnjaci. Međutim, mislim da je vrijeme pregazilo slične narative: utjecaj tradicije, pa i pripadnosti nekom kolektivitetu, kod novih generacija je sve manji. Naravno, s ovim ne treba brkati porast nacionalizma i slične populističke i desničarske trendove.

Njemački neuroznanstvenik Manfred Spitzer u svojoj knjizi “Digitalna demencija”, koju je objavila zagrebačka Naklada Ljevak, govori i o tom fenomenu, o jednoj “čudovišnoj generaciji”, kako je on naziva, koja je u potpunosti odrastala bez utjecaja tradicije, uključujući i one pozitivne aspekte koji se pod tim podrazumijevaju. Po njemu, negativne posljedice tog fenomena tek ćemo osjetiti u doglednoj budućnosti, jer dolazi do promijenjene percepcije stvarnosti koja ima svoje jasne psihopatološke simptome.

Znači ima tu i objektivnih, ali i subjektivnih okolnosti. Tko je glavni krivac? To je u našem slučaju manje-više jasno. Egzaktan odgovor na ovo pitanje najlakše se može dobiti na Bregani, u vrijeme Uskrsa ili kojeg drugog blagdana, kada rijeke naših bivših sugrađana pohrle kućama. Ili u slučaju Hrvatske, u Dublinu, gdje je na prošlim europarlamentarnim izborima Plenkovićev HDZ dobio jedan jedini glas od 10.000 Hrvata koji danas žive u njemu. To je više nego jasan i nedvosmislen odgovor. Svjestan sam da je politička situacija u BiH mnogo složenija negoli u Hrvatskoj, prije svega zbog političkog nasilja većinskog nacionalizma podržavanog od međunarodne zajednice, međutim uvijek u detektiranju nekog problema treba poći od sebe, a ne tražiti izliku u drugima. Problem nastaje onog trena kada je ta izlika (Željko Komšić) jedina politička platforma koja postoji. Sličan je slučaj s bošnjačkom javnošću, gdje se za sve probleme pronalazi krivica u “osovini Dodik-Čović”. Dobije se dojam da će prvo jutro nakon što Dodik i Čović siđu s vlasti, Bošnjaci početi jesti onim “zlatnim kašikama” Alije Izetbegovića.

Ivan Lovrenović u jednoj knjizi kaže kako “kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat”. Je li to i neka vaša ‘književna pozicija”? Miljenko Jergović, pak tvrdi, kako danas biti Bosanac sve češće znači biti Bošnjak musliman. Kako vi gledate na “političko bosanstvo”, “građansku državu”?

Naravno, slažem se Lovrenovićevim i Jergovićevim konstatacijama. A kada je riječ o “političkom bosanstvu” i “građanskoj državi”, tu se radi prije svega o jeftinim političkim podvalama koje na društva kakvo je ono bosanskohercegovačko djeluju izrazito destruktivno. Ona su imala nekog smisla prije 150 godina, kada u BiH dolazi do formiranja nacija u današnjem smislu. U svom kapitalnom djelu “Unutarnja zemlja”, Ivan Lovrenović uvodi utopijski pojam “osjećaj zajedničkog identiteta višeg političkog reda”. Ta dva pojma, “političko bosanstvo” i “građanska država”, upravo su to. Radi se, ponavljam, isključivo o političkoj manipulaciji. Ilustrirat ću to jednim banalnim primjerom: novi-stari predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, koji je zajedno sa Zlatkom Lagumdžijom od ove stranke stvorio samo još jednu od bošnjačkih stranaka u nizu, u jednom je televizijskom intervjuu od prije nekoliko godina izjavio kako bi on volio da su Srbi i Hrvati malo manje to što jesu, a malo više Bosanci i Hercegovci. Ova izjava, odnosno ovo “Bosanci i Hercegovci” je zapravo derivat tog Lovrenovićevog “zajedničkog identiteta višeg političkog reda” po kojemu je isključivo vlastiti identitet poželjan temelj onom “zajedničkom”.

Gotovo pa svakodnevno pojedini mediji u BiH izvještaju o “povampirenim nacionalizmima”, osobito hrvatskom. Držite li kako u BiH uopće postoji hrvatski nacionalizam i kako se to on manifestira?

Hrvatski nacionalizam, pa i sve s prefiksom hrvatski, u BiH je u žestokoj defanzivi. Naravno tu ne mislim na krajeve u kojima su Hrvati većinsko stanovništvo, jer ne znam kako to tamo funkcionira, ali pouzdano znam da je većinska bahatost i rigidnost svugdje ista, i u Sarajevu i u Banja Luci i u Mostaru.

Brojne osobe iz javnog života u BiH vrlo često postaju metama sustavnih medijskih kampanja i linčeva. Kakva je medijska slika BiH? Ima li smisla govoriti o medijskim slobodama u zemlji kakva je naša?

Ne postoji ništa što bismo mogli nazvati “medijskom slikom u BiH”. Ono što u tom smislu dolazi iz Sarajeva, kao glavnog grada zemlje, a koji to nije, jer se pretvorio u glavni grad Bošnjaka, je čista perverzija. Imamo javne medije koji iz dana u dan emitiraju policijske tjeralice, i to nazivaju “objektivnim novinarstvom”. Ta medijska slika najviše podsjeća na onu beogradsku iz 90-ih.

Pisali ste o književnicima Marku Martinoviću – Caru i Draganu Šimoviću, te pjesniku Ivi Totići koji za života nisu uspjeli “dobaciti do Zagreba”, ali ni Sarajeva. Zašto su putevi hrvatskih autora iz BiH takvi? Je li BiH za Zagreb ‘daleka i nepoznata’ zemlja? Je li odnos i danas kao u onoj Totićevom stihu napisanom 1994. godine “Glavni grade svih Hrvata, gledam te očima mojih mrtvih”?

Radi se o trojici pisaca koji su se svojim djelom izdigli iznad sredina u kojima su živjeli i radili. Na žalost, osim donekle Ive Totića koji je zahvaljujući pisanju Miljenka Jergovića koji ga je uvrstio u svoju antologiju poratne bosanskohercegovačke poezije donekle prepoznat, njihova vrijednost nije niti izbliza valorizirana. Možemo tu govoriti i o jednom fenomenu koji ja nazivam “terorom teme”, odnosno nekakvom “aktualnošću”, što dovodi do toga da nas sve manje zanimaju drugačiji, pa samim tim i životi tih drugih pretočeni u literaturu, bez obzira što to “literarno iskustvo” možda ima odlike univerzalnog, kao što je to slučaj kod trojice spomenutih pisaca.

Kakav je odnos danas ‘službenog Zagreba’ prema BiH i Hrvatima u BiH? Hrvatska je nedavno optužena u bošnjačkim medijima da naoružava vehabije, blokira pristup i prava BiH moru izgradnjom Pelješkom mostu. Imaju li Hrvati u BiH ikakvu budućnost, osobito u vašem zavičaju, odnosno u Središnjoj Bosni?

Ne postoji tu neki odnos, a pogotovo neki kontinuitet. Zagreb se sjeti Mostara tek prije kakvih izbora u Hrvatskoj, a isti mehanizam vrijedi i u odnosu Mostara i, primjerice, grada u kojem živim. Drugim riječima ne postoji tu nikakva strategija, osim te “pragmatičnosti” koja je postala samoj sebi svrha.

Imaju li Hrvati budućnost u ovakvoj BiH? Ja bih odgovorio da u ovakvoj BiH nitko nema budućnost, ne samo Hrvati. Iz ove zemlje podjednako bježe svi. Možda je pravo pitanje tko će ostati posljednji i ugasiti svjetlo.

Često ističete kako je Ivo Andrić autor koji je na vas imao najveći utjecaj. Andrića se preko Drine tretira kao “srpskog nobelovca”, a u jednom dijelu BiH on je “začetnik genocida”. Kako hrvatska javnost u BiH tretira Andrića, a kako u Hrvatskoj?

Nedavno je Julijana Matanović u izvrsnom i emotivnom intervjuu, kako to samo ona zna, koji je dala portalu Dnevnikba, citirala izjavu Irfana Horozovića koju ću ovdje samo parafrazirati: Andrić, dakle, pripada onima koji ga čitaju.

O tretmanu Ive Andrića u medijima, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, ne treba praviti neku posebnu priču, osim kada se radi o opasnim političkim manipulacijama, kao u slučaju Mahmutčehajićeve knjige “Andrićevstvo”. Kakav tretman može u Hrvatskoj očekivati Ivo Andrić, ako pogledamo na koji se način hrvatska kultura odnosi prema nasljeđu Miroslava Krleže. Ili u BiH, prema onom Meše Selimovića ili Derviša Sušića. U tom smislu najbolji je odgovor dao Nebojša Lujanović u svojoj studiji “Prostor za otpadnike (Od ideologije i identiteta do književnog polja)” iz 2018., gdje na jedan potpuno novi način smješta djelo Ive Andrića i nekih drugih pisaca, raspolućenih između dva (ili tri, kao u Andrićevu slučaju) književno-civilizacijska kruga, u jedan poseban kontekst, što je ujedno i jedan od odgovora na njegovu marginalizaciju u Hrvatskoj.

Postoji li, barem, u tragovima Andrićeva Bosna, i njena ‘mrka lepota’?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, zapravo je teško, ili gotovo nemoguće, svima koji tu žive, ili kako je to za Hrvatsku napisao Boris Maruna u jednoj svojoj pjesmi: “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”. Tako je i ta naša “mrka lepota” mnogo vidljivija, pretpostavljam, onima koji žive van BiH i tek povremeno navrate u nju.

Što čitate trenutačno od regionalnih, a što od svjetskih autora?

Ima dosta toga, ali ću ovaj put spomenuti samo dvije knjige, jednu stranu i jednu domaću, koje su me u posljednje vrijeme fascinirale: najnoviji roman Nebojše Lujanovića “Južina”, jedna neobična i pomaknuta kronika Splita, te “Odabrane priče” kultnog američkog pripovjedača Johna Cheevera, jednog od najboljih autora kratkih priča uopće.

Damir Karakaš, hrvatski književnik, nedavno je morao demantirati fikciju u romanu “Proslava”. Kako to komentirate? Vama se to u BiH još uvijek nije dogodilo iako pišete o ‘osjetljivim’ temama?

Ovakve stvari isključivo ovise o načinu na koji se književnost tretira u medijima, što je fenomen novijeg datuma. Slučaj s Karakašem je tipičan primjer, gdje se od književnosti pravi “slučaj”: izdvojiti jedan detalj iz romana, koji onda “pojede” sve drugo. To je prvenstveno krimen prema knjizi i njenom autoru. Slično se Karakašu dogodilo i sa zbirkom priča “Kino Lika”. Radi se o sjajnoj knjizi koja je prosječnom čitatelju poznata tek po sceni sa svinjama iz jedne od priča iz te zbirke. A slično se dogodilo i s Matanovićevim filmom rađenim prema toj knjizi, gdje je to doduše urađeno svjesno, čak je i film promoviran upravo s naglaskom na tu scenu.

Još je nešto, kada je riječ o ovome, jako važno naglasiti, a što je fenomen nastao pod utjecajem društvenih mreža: danas su svi stručnjaci za sve, pa i za književnost koja je uvijek bili pomalo elitistička djelatnost. Ali, eto, i to se izgleda promijenilo.

Kako ocjenjujete filmsku scenu u BiH? Čiji su vas filmovi kao scenarista odredili?

Nešto što bismo pompozno mogli nazvati filmskom scenom u BiH – ne postoji. Možemo govoriti o pojedinačnim filmovima, a tu je bilo svega, od izvrsnih, pa do loših i osrednjih filmova. Da bi nešto bilo filmska scena u onom uvriježenom smislu, a tu se prije svega misli na film kao industriju, tu prije svega mora postojati određeni kontinuitet u broju snimljenih filmova i slično, a danas toga kod nas, na žalost, nema niti u tragovima.

Nema nekog određenog imena koje je utjecalo na mene kada je riječ o filmu. Tu je cijeli niz imena čije bi se nabrajanje otegnulo unedogled.

Je li rat u BiH, kako to tvrdi filozof Ugo Vlaisavljević, najveći kulturni događaj u BiH?

Da, slažem se u potpunosti. Dovoljno se prisjetiti samo dijela onoga što je tijekom rata i nakon njega nastalo na tu temu, pogotovo kada je riječ o filmu i književnosti gdje je to najviše došlo do izražaja.

Spašavate li se književnošću od svakodnevnog života i sumorne bh. stvarnosti?

Svakako. Svatko ima tu nekakvu svoju nišu u koju povremeno pobjegne iz jedne ovakve “stvarnosti” koja nas okružuje. U mome slučaju to je upravo književnost. U jednom nedavnom intervju Zdravko Zima, jedno od onih posljednjih velikih književno-kritičarskih imena iz Hrvatske, napisao je jednu sjajnu konstataciju, kako se osobe iznad pedesete počinju vraćati u prošlost, odnosno promatrati “život u retrovizoru”.

Evo malo ću samocitirati samoga sebe, pa ću dati riječ jednom svom liku iz romana na kojem trenutno radim, da pokažem kako se on “nosi” sa svojom “stvarnošću”, jer u dobroj mjeri pokazuje svu nemogućnost bijega:

“Sjedne za stol i zapali, pa zamišljeno promatra oblake dima koji cure između njegovih prstiju i beskrajno sporo plove prema prozoru. Ponekad mu se učini da je taj dim što mu se širi ispred očiju jedino vrijedno što postoji, da je samo on stvaran i postojan, te da je i takav, nestalan i satkan od svijetle paučine, postojaniji od krhkog ljudskog svijeta i svake ovozemaljske vlasti. Sve to dolazi i prolazi, a to ostaje, nepromjenjivo i stalno, nešto što uvijek pričinja isti užitak i ugodu, i u mladosti i starosti, i da je to jedina stvar iz minulih, ‘boljih vremena’ koja se ne mijenja ni nagore ni nabolje, te je stoga ne treba posebno uljepšavati, onako kako se uljepšava prošlost i vlastita mladost. ”

Čemu se, kako se to voli reći, običan, mali čovjek u BiH koji preživljava od svog rada, može nadati? Gorem sutra, novoj kataklizmi, ili će u BiH biti uvijek jednako loše? Je li atmosfera u kojoj živimo uvijek kao pred nove progone i pogrome?

Teško je danas o bilo čemu davati čak i kratkoročne prognoze, a kamo li neke dalekosežnije. Mi, čini mi se, živimo u jedinstvenom vremenu, u kojemu više ne postoji neka analogija s prošlim vremenima, u kojima je vrijedila ona Borgesova teza kako u paralelnim svjetovima Brut uvijek iznova ubija Cezara, a koja je u nekom obliku postojala gotovo oduvijek.

Što je za vas književnost, umjetnost općenito?

Ovo je jedno od onih pitanja koje sebi svaki pisac i svaki umjetnik svakodnevno postavlja, bez ikakvih izgleda da će doći do cjelovitog i zadovoljavajućeg odgovora. Ja u ovom smislu volim citirati uvodnu rečenicu iz Selimovićevog romana “Derviš i smrt”: “Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma…” To je po mom mišljenu najbolji odgovor na ovo pitanje koji postoji.

Glorija Lujanović l dnevnik.ba