bugarin velimir

ETNOLOG I ANTROPOLOG IZ NOVOG TRAVNIKA

 

Velimir Bugarin je etnolog i kulturni antropolog iz Novog Travnika. U razgovoru za Artinfo. Bugarin govori o svome istraživačkom i znanstvenom radu, podijeljenom gradu - Novom Travniku, Središnjoj Bosni, mitovima i pripovijestima katolika ovog kraja i otkriva zašto se odlučio pješačiti 34 dana na starom srednjovjekovnom hodočasničkom putu sv. Jakova, poznatijem kao „El Camino“.


Novi Travnik – između utopije i nostalgije, Druga strana rata: Sjećanje na ratnu svakodnevicu u Lašvanskoj dolini, Dva stoljeća Slimena, samo su neki od naslova iz bogate bibliografije Velimira Bugarina, etnologa i antropologa iz Novog Travnika.

 Ljudi žale za “normalnim životima”


Novi Travnik, i danas nosi epitet „podijeljenog grada“ budući da je u tom gradu, zapravo, počeo hrvatsko-bošnjački rat još u lipnju 1992. godine, a prostor Središnje Bosne je bio najvećim dijelom poprište jednogodišnjeg sukoba čije se posljedice i danas osjećaju. O tome je Bugarin također pisao i to u prvoj ratnoj etnografiji o Lašvanskoj dolini na kojoj je radio četiri godine.
Bugarin je Novom Travniku u koautorstvu s dr.sc. Mariom Katićem posvetio i monografiju „Novi Travnik između utopije i nostalgije“ u kojoj je tematiziran nastanak i razvoj grada poznatog i kao „grad mladosti“.
„U toj monografiji naglasak smo stavili na hrvatski dio stanovništva jer smo htjeli stvoriti prvu urbanu etnografiju Hrvata iz BiH. Naravno, osim Hrvata, u istraživanje smo uključili i pripadnike bošnjačke i srpske zajednice u Novom Travniku. Fokus je na dva segmenta novije prošlosti: rat u BiH, njegovi utjecaj na grad i životnu svakodnevicu stanovništva, te životnu svakodnevicu mladih ljudi“, izjavio je.


 Moguć (su)život

Tijekom svojih dugogodišnjih istraživanja, razgovora s običnim građanima svih nacionalnosti, Bugarin je došao do zaključka kako stanovništvo tog kraja, ustvari, nije nostalgično za bivšom državom i njenim vremenima, koliko za normalnim životom koji danas, u gradu koji je najpoznatiji po propaloj tvornici oružja, i nije moguć. Novi Travnik je danas, kao i niz gradova u Federaciji BiH, podijeljen na istom mjestu gdje je prije 25 godina bila stvarna crta bojišta između HVO-a i Armije RBiH.


O Novom Travniku nekada i danas: U ratu stvarna crta bojišta između bošnjačkog i hrvatskog dijela grada, danas je imaginarna granica u svijesti ljudi koju se prelazi, ali s nelagodom sa sviješću da se ulazi u prostor Drugoga. To je osobito izraženo kod poslijeratnih generacija. Premda je kod onih koji još uvijek imaju sjećanje prijeratnog suživota i danas pokušavaju živjeti na isti način te imaju drugačiji pogled na grad. Jedan od gorućih problema ne samo Novog Travnika, već društva u cjelini, jest što uvijek živimo u prošlosti, a to se ponajviše reflektira na svakodnevni život. Premda su kod ljudi prisutna sjećanja za tim “dobrim starim vremenima” , zapravo nisu nostalgični za vremenom, koliko za normalnim životom. Česta svakodnevna tema jest još uvijek rat, kao sve ono što je iz njega proizašlo. U političkom kontekstu, sve se dijeli na dvije strane, na “našu” i “njihovu” te svaka strana vuče na svoju korist što za posljedicu narušavanje kvalitete života. Oronule zgrade, zarasle zelene površine, sport na rubu egzistencije a kultura je na sramotno niskim granama. Stoga nije ni čudno kako mladi odlaze iz Novog Travnika u potrazi za boljim životom. Svakodnevica je jednolična, grad bez sadržaja i događanja. Suprotstavljene političke elite, premda dijele vlast, nisu svjesne ili ne žele biti svjesne situacije u kojoj se grad nalazi. Onaj tko drži poluge vlast taj I odlučuje te usmjerava novčana sredstva u onaj dio grada u kojem ima najvećim dijelom podršku, te se borba svodi na dominaciju nad Drugim. Iako se bijes i nezadovoljstvo građana akumuliraju, javno se ne iskazuju jer ljudi na neki način žive su strahu, bojeći se za svoja radna mjesta, egzistenciju, budući da se sve svodi na stranačku pripadnost što predstavlja dodatnu podjelu unutar dva nacionalna korpusa. Što je bara manja, krokodili su agresivniji. Stoga možemo reći kako je Novi Travnik podijeljen grad, na kojem političke elite žele ostvariti dva različita i često suprotstavljena sna. A upravo su postojeće političke obiteljske elite, proizašle iz ratnog razdoblja, čvrsto drže sve poluge kako u stranačkim tako i u državnim strukturama lišavajući obezvrjeđujući mlade i obrazovane članove koje su spremne nešto napraviti za dobro grada.

 

bugarin izlozba 1.jpg

 

Etnografije, monografije i izložbe


Osim etnografija i monografija, Bugarin je autor i izložbe Ratna svakodnevica od 1992. do 1995. godine u kojoj su predstavljeni životi građana svih nacionalnosti u Lašvanskoj dolini - obrazovanje, igra, higijena, uniforme, životna iskustva, ratne tiskovine, plakati, tisak, dječji crteži. Predmeti su to poznati svima koji su proveli rat na tom prostoru. „Htio sam sačuvati uspomene na jedan kratki, ali jako traumatični dio povijesti koji je obilježio naše budućnosti. Cilj mi je jednog dana formirati stalni izložbeni postav u svrhu edukacije mladih naraštaja“, pojašnjava.
Njegova druga izložba Igre, Igre, igračke i djetinjstvo kroz XX. stoljeće (2018). je nešto, kako je rekao, veselija i zanimljivija.
„Želio sam oživjeti djetinjstvo, igračke i igru od početka XX. stoljeća do danas u urbanim i ruralnim sredinama odnosno različite segmente tradicionalnog i modernog doživljaja djetinjstva. Ova izložba je izazvala veliko zanimanje kod publike u Novom Travniku, što me iskreno iznenadilo. Bilo je posjetitelja iz Sarajeva, Zenice, Travnika, Banja Luke, pa čak iz Rusije. Pored igračaka koje sam ja prikupio sa svojih putovanja, moram istaknuti i Veleposlanstvo Ruske Federacije koje je podržalo izložbu darujući tradicionalne ruske drvene igračke“, rekao je.
Trenutno priprema izložbu o Suvremenom sportu kojoj je cilj da se mladi upoznaju s različitim sportovima kako u BiH tako i u susjednim državama.
„Međutim, ova izložba s prethodnom Igre, igračke i djetinjstvo kroz XX. stoljeće čini cjelinu, ali zbog nedostatka prostora, opreme kao i veličine izložbe odlučio sam zasebno izložiti i predstaviti javnosti. Ostvario sam suradnju s mnogim klubovima u zemlji i regiji, koji su me podržali. Kroz uspješne sportaše i klubove želja mi je približiti sport mladima. Nekako kroz sve projekte koje sam radio imao sam podršku svoje zajednice odnosno sugrađana, tako da im nastojim iskazati svoju zahvalnost uvijek kroz nove i zanimljive projekte bez obzira da li se radi o izložbama ili knjigama“, rekao je.
Nedavno mu je objavljena i knjiga „Dva stoljeća Slimena 1818.-2018. „ u koautorstvu s Ivanom Zecom, nastala kao izraz dobre da se poslije dva stoljeća postojanja katoličkog groblja na Slimenima, nadomak Travnika, zaokruži jedno razdoblje o kojem postoje svjedoci vremena, kako živi, tako oni u župnim maticama. Prostor Središnje Bosne

 

bugarin izlozba 3.jpg

 

Mitski biser


O Središnjoj Bosni: Mitski je to biser kakav je u Europi već odavno nestao. Osobito je zanimljiva za istraživače, etnologe i antropologe. Bogata je brojnim resursima: gospodarskim, turističkim te ljudskim potencijalom. Na ovome prostoru isprepliću se različite tradicije i vjerovanja koja su još uvijek duboko utkana u svakodnevnom životu. Inače je BiH mitski Orijent za Europu, sjecište Istoka i Zapada, kršćanstva i islama, tradicionalnog i modernog, a sve te segmente pronalazimo na ovome prostoru.

Mala zemlja velikih legendi

Mala zemlja velikih legendi i pripovijesti, moglo bi se slobodno reći za Središnju Bosnu. Bugarin je za Artinfo.ba naveo tek neke od njih. Jedan od fenomena po kojima se kršćanstvo izdvaja od ostalih religija, smatra Bugarin, su blaženi i sveci. Kod Hrvata – katolika u Središnjoj Bosni to je posebno cijenjeno.
„Obraćanje svecima kao zaštitnicima od određenih bolesti, vjera da sveci mogu čovjeka izliječiti od bolesti te mu osigurati zdravlje traje kroz stoljeća sve do naših dana. U Središnjoj Bosni, mogli bismo reći, svetac koji je na pijedestalu je sv. Anto, potom sv. Ivo, Franjo i Nikolina. Za ova četiri sveca vežu se brojne pripovijesti i priče. U pučkoj pobožnosti osobito je izraženo obilaženje kultnih grobova osoba za koje se vjeruje da su živjele uzornim bogobojaznim životima ili umre za vjeru. Mučeničke smrti ih definiraju. Na području Lašvanske doline su to, uvjetno rečeno, grobovi: isusovca Petra Barbarića na groblju Bojna iznad Travnika, Joze Furundžije u Dobretićima, Mihovila Grahovčića u selu Grahovčići kod Travnika; Grob fra Franje Zubića u selu Bučići na groblju Komarda kod Novog Travnika. Vjernici često na takva mjesta donose zavjetne darove vjerujući da ima zaštitne karakteristike od zlih sila, odnose zemlju te mole različite molitve te obnavljaju zavjete“, govori Bugarin.
Prema njegovim riječima, najveći broj vjernika u Lašvanskoj dolini zavjetuje se sv. Anti Padovanskom čiji se blagdan proslavlja u Busovači.
Uz sv. Antu, važno mjesto u religijskom životu zauzimaju brdo Kalvarija iznad Viteza i hodočašće sv. Ivi u Podmilačje kod Jajca te marijansko svetište Komušina – Kondžilu u Tesliću.
„Zavjet je obećanje dano Bogu da ćemo mu nešto darovati ili dati. Cilj mu je proslaviti Boga, kome se prinosi ne samo jednostavan čin, nego i slobodna volja da se on izvrši, priznajući Boga apsolutnim gospodarom svega.Vjernici se na različite načine zavjetuju i u različitim životnim trenucima. Zavjeti se mogu podijeliti u dvije kategorije. U prvu kategoriju spadaju tzv. preventivni zavjeti. Te zavjete karakterizira to što se ljudi mole Bogu ili svecu za svoje zdravlje ili zdravlje svoje obitelji još dok su zdravi, a sve u svrhu kako izbjegli kritične životne trenutke.ga kategorija zavjeta jest ona koja se događa za vrijeme kritičnog trenutka za pojedinca ili zajednicu. Dakle, pojedinac se u trenutku krize za pomoć obraća Bogu ili svecu uz obećanje da će izvršiti određenu zavjetnu radnju. Međutim, hoće li vjernik zavjet izvršiti prije ili poslije uslišanja, ovisi o njemu samome“, pojasnio je.

Zavjeti, pripovijesti i pučka pobožnost

Primjerice, baka Mara iz sela Brajkovići kod Travnika, Bugarinu je za vrijeme istraživanja opisala zavjet za sina koji je počeo mucati nakon što je sanjao kako ga progone psi.
„Sveti Ivo, moćni zagovorniče, ti si mnoge ozdravio u Jajcu, ozdravi i moga sina. I u Komušinu sam išla isto tako Gospi. Cuke se prep'o, ćutio di laje i pripadne se (od straha je počeo mucati). I ovaj, kako sam ga zavitovala i u Komušinu Gospi i ozdravio je. Draga , ozdravi moga sina koji je bolestan, koji ne more dobro da izgovara, ozdravi ga. Kad god mognem ja ću ti doći. Eto nisam mogla ić' ovo godina (bio je rat), otišla sam tri puta. Kako sam postila i molila, postila subote Gospi i ona mi to uslišila puno.“
„Izvršenje zavjeta ovisi od osobne mogućnosti. No, bitno je naglasiti kako zavjet često prati podnošenje žrtve od strane onoga tko se zavjetuje. To može uključivati post (određene dane u tjednu, npr. utorkom se u Bosni posti sv. Anti), ili hodočašće u udaljeno svetište, primjerice bos ili pješice. Pojedinac se može zavjetovati za sebe, ali i za drugoga“, govori.
Podsjeća i na priču o slijepoj Bošnjakinji – muslimanki koja se zavjetovala sv. Ivi u Podmilačju kod Jajca koju je čuo u selu Brajkovići.
„Navodno je djevojka bila slijepa od rođenja. I susjeda koja je bila katolkinja, odvela je slijepu djevojku na zavjet. I kada je obašla nekoliko puta kip Sv. Ive, onda je progledala te je potom poljubila Sv. Ivu i kao dar zahvalnosti, darovala svoje dukate. Kad je došla kući, majka nije mogla vjerovati te se zahvalila na čvrstoj vjeri svojoj susjedi. Kada je priupitala kćer kako je progledala i što je uradila, ona joj je sve u detalje ispričala. A onda je majka odgovorila:“ Nije mi žao dukata, ali što si poljubila Vlaha onakvog ružnog mnogo mi je žao.“ Sutradan, kad je djevojka ustala, našla je dukate koje je bila darovala ispod jastuka. A sljepilo se vratilo istog momenta…Onda je poslije isto pokušala, ali kakvi, nije više nikad (progledala).“
Bugarin ističe kako ove pripovijesti ne moraju biti istinite, no poanta je da čovjek ne smije žaliti u svome srcu ono što daruje, kada je zavjet u pitanju. Priču o slijepoj Bošnjakinji-muslimanski čuo je, kako kaže, iz nekoliko izvora, u selima Brajkovići kod Travnika i Rankovićima kod Novog Travnika.

 

bugarin el camino2.jpg

 

Sveta gora Kalvarija (Vitez): Početkom prošlog stoljeća današnje brdašce Kalvarija zvalo se Sveta Gora. Priča kaže da se na ovome mjestu nekada u prošlosti prije Turaka bjelila crkva. A kome je bila posvećena ta crkva? Isusovac iz Travnika Matija Pošiček ovako piše u Travničkoj spomenici iz 1932. godine: „Pitaj starce pa će ti reći o ovoj legendi. Kad je Turčin razorio kršćanska ognjišta i hramove, među njima i ovo drago naše svetište, diže se slika Majke Božje u zrak, odletje u Fojnicu, gdje nađe sigurno zaklonište. Narod je onda prozvao ovo brdo Crkvištem ili crkvinom za spomen, da je nekoć bilo posvećeno i okićeno hramom Božjim“. Godine 1908., pobožni katolički puk ovog kraja, uspeo je šest metara dug željezni križ i pozlaćeno Isusovo tijelo saliveno u prirodnoj veličini. Kad stigoše k cilju, podigoše novi spomenik Spasitelju. Otada negdašnje crkvište prozove se Svetom Gorom. Kasnije je na vrhu brda podignuta crkvica te postaje s križnim putem koje su vodile od podnožja do vrha brda.

Narodni svetac Jozo Furundžija: Za njega narod veže brojne pripovijesti i često se navodi kako je bio veliki grešnik i psovao Boga. Pokopan je u selu Orašac u Dobretićima. Ljudi s prostora cijele Središnje Bosne odlazili su na zavjet na njegov grob. Postoji priča kako je jedna žena krenula na zavjet i po neki savjet kod Joze Furundžije. Kao poklon mislila da ponese nov ručnik ali bilo joj ga žao dati. Stoga ponese korišten ali se ubrzo kući vrati po novi, budući da ju je bilo stid dat korišteni. Dolazeći do Joze on joj kaže što nisi ponijela onaj stari. Postoji više pripovijesti o njemu, no u većini njih se ističe da je mogao čitati misli onima koji su mu se obraćali za pomoć. Ovu je priču ispričala svome unuku jedna baka iz Djakovića kod Novog Travnika. Meni je moja baka isto pričala, kada sam bio dijete o Jozi Furundžiji.

Franjevci sačuvali identitet(e)


O Hrvatima Središnje Bosne: Duboko su ukorijenjeni podjednako zavičajni (uži) ali i regionalni identitet, vjerski te onaj nacionalni. Nekoliko je sredina koje su za Hrvate Središnje Bosne što se tiče kulture i identiteta od iznimne važnost. Prije svega to su Travnik, Fojnica, Kreševo i Jajce te franjevački samostani. Franjevci u Bosni doprinijeli su da se očuva povijesni i kulturni identitet Hrvata u ovom dijelu BiH. Zbog tog se nacionalni, vjerski i regionalni identitet Hrvata na ovom području isprepliću. Fratri su na ovome području uz samostane bili nositeljima naprednih ideja osobito tijekom vladavine Osmanlija. Starija hrvatska književnost na tlu Bosne vezana je isključivo uz franjevce. Njihova pisana riječ bila je u duhu kulturnog i duhovnog okvira. Svoja djela pisali su jezikom hrvatskog katoličkog pučanstva u Bosni. Izdvojio bih nekolicinu fratara koji su ostavili dubok trag: fra Jako Baltić, fra Ivan Franjo Jukić, Marijan Bogdanović, Nikola Lašvanin, itd. A tijekom Domovinskog rata na području Lašvanske doline, upravo su franjevci bili osnivači Franjevačke bolnice u Novoj Biloj, i tu treba istaknuti dvojicu fratara fra Zorana Livančića i fra Franju Grebenara.Stoga ne čudi da je lokalno stanovništvo na ovome području stoljećima naklonjeno fratrima te uz njih i veže svoju tradiciju, kulturu ali i sveukupnu povijest.

 

Turistički potencijali

Zašto posjetiti Središnju Bosnu: Prijateljima iz inozemstva uvijek rado preporučujem da posjete Središnju Bosnu koja obiluje prirodnim ljepotama. Kraljevski grad Jajce, franjevačke muzeje u Kreševu, Gučoj Gori, Fojnici, Zavičajni muzej u Travniku, Stari grad u Travniku, Vlašić, Kalin, a nadasve Kalvariju kod Viteza, koja za mene predstavlja mjesto relaksacije i mira, Vilinsku pećinu, Kamene svatove. Camino stari srednjovjekovni put sv. Jakovu u Španjolskoj, oživljen je kako bi se revitalizirala napuštena sela i gradići u Španjolskoj. Mi danas imamo sv. Ivu u Jajcu odnosno Podmilačju za čiji blagdan rijeke ljudi hodočaste pješice od Kiseljaka, Busovače, Viteza, Novog Travnika, Travnika Banja Luke itd... Zašto ste primjerice takve rute ne bi iskoristile u turističke svrhe i kroz veći dio godine bile aktivne? Takve rute ne vežu se isključivo za vjernike, nego i sportaše i avanturiste.

O El Caminu: Odlučio sam poći pješice s ruksakom od devet kilograma na leđima na Camino, stari hodočasnički srednjovjekovni put od San Jean Pied de Porta u Francuskoj do Santiaga de Compostele te Fisterre u Španjolskoj. Sam put za mene je bio neopisivo iskustvo . Prvih nekoliko dana puta kroz Španjolsku upoznao sam mnoštvo hodočasnika iz svih krajeva svijeta. Svi sa svojim različitim motivima puta i sudbinama. Divili smo se zajedno krajolicima, poljima suncokreta i kukuruza, prelijepim izlascima i zalascima sunca, zajedno objedovali, razgovarali. Ono što je zanimljivo da sam na samom početku upoznao prvog dana grupu hodočasnika iz Hrvatske s kojom sam prošao veliki dio puta. Smisao puta sam zapravo počeo nalaziti tek nakon trinaestog dana kada je počela unutarnja borba u dubini vlastite duše, sam sa sobom, kada se susrećeš s različitim emocijama. Više te ne mogu oduševiti svi ti hodočasnici niti prelijepi krajolici, tada počinje razgovor s Bogom. Tada se već osjeti i umor u fizičkom smislu, žuljevi, bolovi u zglobovima i mišićima ali adrenalin i sam cilj je nešto što s ti u tim trenucima da snagu. No, ono što je najvažnije u 34 dana pješačenja nakon 940 km jest da čovjek pronađe svoj vlastiti put, smiraj duše te oprost za sve one koji su te nekada u prošlosti povrijedili.

 

bugarin el camino.jpg

 


LG/ Artinfo.ba

0
0
0
s2sdefault

KALENDARBTN1OSMRTICE BTN1NATJECAJIPNT2

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

+387 (0) 62 349 560

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2019 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17