Gustav Krklec, Bosna

Iskočio je vlak iz šinâ
i juri kroz modre šljivike.
O, kako je tijesna Domovina
kroz zamagljene vidike.

Jesenja zemlja i niske, mutne magle
od kojih oči bole.
I grane su se do zemlje sagle
slabe, gole.

I tako kroz polja, kroz brda i trave rosne
kao kroz katakombe.
Tko bi rekao da smo u srcu Bosne,
u raju bombe?

Pogoditi nije teško što se gađa
i ako je često jako svojeglav metak.
Ovo nije zemlja, ovo je zalutala lađa
koju na grebenu tvrdom čeka svršetak.

Plovimo! Kako se lako na talasu može
ljuljati, kako slatko! kao u snovima sjetnim.
Kapetan spava na mekoj svili lože
pod grimizom cvjetnim.

A ja se grčim od tužnog smijeha,
od teškog grijeha
zbog ove tuge
što pada kao magla na putove duge.

Iskočio je vlak iz šinâ i pjeva
od Broda do Sarajeva,
i pjeva pjesme
kojima smisao nitko saznati ne smije.

Ovamo vina, gitara i javnih žena,
dok točak vremena naša srca mrvi.
Treba probuditi usred vena
pjesmu vihora i krvi.

Treba probuditi onoga, koji spava
ispod šljivikâ i trava.
– Gle, netko pijan tetura!
– Čija je danas slava?
– Koja je ura?
Blagdan je. Bosna spava.

I dođe mi da se popnem u oblast lêta,
u carstvo, pticâ,
nad vrtlog žica
što nose vijesti kobne širom cijeloga svijeta.

S najvišeg minareta
tako mi dođe da kličem:
Bosno naša,
zašto su leđa tvoja ko leđa robijaša
išarana bičem?

(1932)

http://bosnae.info/wp-content/uploads/2017/06/k3ll1pr1c.jpg - FOTKA