Blago rečeno, ni za glavu, ni za rep
Stiže meni jučer poruka, kratko i jasno: Tanja, stanje? Pitam se, odakle da krenem ženo draga… Jako važno da naglasim, to mi je ujedno i šefica, pa sad ne znam jel' misli na stanje mog (ne)rada, stanje ureda u kojem nisam bila ili stanje mog uma. Kako god, sve je u raspadu sustava.
Prije svega, okrivit ću ovog gospodina u retrogradnom stanju, inače zvani Merkur (jer kako da ja sama sebi budem kriva za trenutno životno stanje, mora se netko drugi okriviti, zar ne?) Pitam se, jel' on zapravo gospodin ili poremećena ženska glava na vrhuncu PMS-a? Ne znam, ali izaziva stanje ludila. Blago rečeno, ni za glavu, ni za rep. Koliko je to stvarno snažan utjecaj mogu vam objasniti ovi educirani, zvani astrolozi. Ja mogu samo ukratko reći, da je ovo stanje koje jedva čekam da prođe. ( A treba izdržati još do 28.03., kada se opet vraća u direktno kretanje ili eventualno još prije ako se sama saberem i dovedem u red). No, da ne bude sva krivnja prebačena na njega, prozivam i sebe, zapravo glavnog i jedinog krivca za trenutno stanje.
Došlo je vrijeme da sama sebi priznam svoj (ne)rad. Najgore i najljepše od svega, što imam slobodu i nemam određeno radno vrijeme. Mogu spavati koliko hoću, piti kavu kad hoću, ići gdje hoću… To i jest problem. Slatki problem. Sad si vi mislite, što se ti neradniče žališ? Znam. Razumijem ja što me ljudi ne doživljavaju ozbiljno i da išta u životu radim, jer tko je još vidio plaće, a da nema obvezu svako jutro namrgođeno ustajati i kukati što mora na posao. A da budem iskrena, ni ja se ne osjećam kao da radim, jer radim ono što volim i što me ispunjava, pa nemam osjećaj težine. I kako zapravo da se i osjećam da išta radim, evo sada prođe dva tjedna, ja prstom makla nisam. (Iskrenost prije svega). Nije za pohvaliti, i ovdje neću okriviti gospodina u retrogradnom stanju, ovdje je isključivo moja glava kriva.
Dođe taj trenutak i nedostatak inspiracije, volje i želje. Za svime. U prijevodu, lijenost. Povedu te misli i prepustiš se tom začaranom krugu osjećaja iz kojeg nije lako izaći. Nesvjesno uđemo u kolotečinu i sve čekamo da se nešto desi, da nas trgne.
A koliko smo svjesni da nam život prolazi čekajući da se nešto desi ? Zašto očekujemo od nekoga ili nečega da utječe na naše raspoloženje i produktivnost? Često zaboravimo da smo mi, to što mislimo. Ono što je u našoj glavi. Ono čemu najviše dajemo pažnje. Zašto se onda ne usmjerimo samo na dobro, jer kada vidiš dobro u svemu, ono ti dolazi samo u susret. Tako jednostavno, a tako teško, zar ne?
Postajemo ono o čemu najviše mislimo. Stoga, mislimo dobro!
Tanja M/artinfo.ba
