Na Drini ćuprija” naslov je romana za koji je hrvatskom književniku Ivi Andriću (1892. - 1975.) dodijeljena Nobelova nagrada 1961. Što se tiče njegove nacionalnosti, neki će vjerojatno radi čiste savjesti napisati da je bio Jugoslaven, drugi kažu da je pisao na ćirilici i da se u dokumentima izjašnjavao da je srpske nacionalnosti te da je stoga srpski pisac. On sam, prilikom upisa na Filozofski fakultet Jagiellonskog sveučilišta u Krakowu (1913.), izjasnio se kao katolik, Hrvat iz Bosne. Forma u kojoj je Andrić pisao bit će tema mnogih knjiga i nebrojenih članaka. U njegovu privatnom životu i odlukama, više-manje sretnim, odražavale su se drame ljudi i zemalja iz kojih je došao, što se djelomično ogledalo i u njegovu radu. Kad je počeo sa studijem na Jagiellonskom sveučilištu u Krakowu, njegova zemlja Bosna bila je dio iste države: Austro-Ugarske Monarhije (o temi Krakowa vrijedi napomenuti da je 1964. primio počasni doktorat Jagiellonskog sveučilišta).

Burna povijest

Navedena ćuprija na Drini nalazi se u gradu Višegradu gdje je Ivo Andrić proveo svoje djetinjstvo. Ovaj most izgrađen je tijekom turske okupacije Bosne od 1571. do 1577. i u to vrijeme predstavljao je impresivan arhitektonski projekt te i sad svojom formom izaziva divljenje. Most je renoviran nekoliko puta tijekom svoje duge povijesti. Većinom uslijed stradanja tijekom Prvog svjetskog rata, kad su uništena tri od 11 lukova mosta. Uoči stoljeća neovisnosti naše zemlje Poljske, u rano poslijepodne, vidio sam ovu fantastičnu građevinu vlastitim očima. Kao otvorena školjka koja obuhvaća suprotne strane planinskih obala, iznad širokog korita Drine. Dolina rijeke podsjeća na scenu iz bajkovite zemlje. Steknete dojam da će se odnekud, na jednom od planinskih vrhova, svaki čas pojaviti dvorac. No, planinske vrhove nije dodirnula ljudska ruka ili se bar tako čini iz perspektive ceste. Fantastični most u sivo-smeđim nijansama odskače od smaragdne površine Drine, koja naizgled miruje. Most je sad dostupan samo pješacima, tako da moramo produžiti da bismo stigli do grada. S visine drugog mosta divimo se arhitektonskom čudu na suprotnoj strani. S lijeve strane je poluotok koji formira rijeka Rzav koja se ulijeva u Drinu i na kraju vidite bijelu izbočinu pravoslavnog hrama na čijem se vrhu nalazi velika kupola. Slijede obične zgrade Andrićgrada. Grad je osnovan na inicijativu poznatog redatelja Emira Kusturice u čast Ivi Andriću. Izgradnja je počela 2011., a inauguracija se dogodila nakon tri godine. Može se reći da je to grad u gradu. Prema namjerama redatelja, grad je trebao oživjeti stvarnost predstavljenu u romanu “Na Drini ćuprija”. Elementi raznih arhitektonskih stilova i era smješteni su na malom prostoru. Od srednjovjekovnih zidova, preko renesanse, neoklasicizma do bečke secesije, modernizma i još nečeg što ne mogu točno imenovati. Sve to, naravno, uzimajući u obzir proporcije prilikom određivanja stila izgradnje lokalnih zgrada. U svakom slučaju, čak i oni koji ne poznaju arhitekturu, odmah prepoznaju raznolikost arhitektonskih stilova nadovezanih zgrada. Sam roman detaljno opisuje, kroz pojedine epizode, kako su se životi tadašnjih stanovnika grada, od izgradnje mosta do izbijanja Prvog svjetskog rata, promijenili tijekom stoljeća. Kako se Osmansko carstvo susrelo s kršćanskom Europom, kako se odigrao suživot i kako je došlo do sukoba te kako je most izdržao ljudske i prirodne katastrofe. Na ulazu u Andrićgrad stoji spomenik za dva brata: Mehmed-pašu i Makarija Sokolovića. Oba brata bila su podrijetlom iz sela Sokolović, nedaleko od Višegrada. Mehmed-pašu su kao malo dijete od roditelja odveli Turci i predali Janjičarima. Tijekom stoljeća tisuće kršćanske djece iskusile su istu sudbinu i odvedeni su od roditelja, prisilno preobraćeni na islam te su postali fanatični vojnici Osmanskog carstva. Sultan Murat II. 1420. je, uslijed nedovoljnog broja novaka, uveo tzv. danak u krvi, ili na turskom devširmu, kojom je dječacima od osam do 10 godina naređeno da prime kršćanske obitelji s Balkana, a neki stariji poslani su na sud sultana ili su unovačeni u odrede Janjičara nakon posebnih priprema. Praksa je prekinuta tek krajem 17. st. Mehmed-paša ostvario je zapanjujuću karijeru te mu je Sultan Selim II. (1524. - 1574.) 1565. dodijelio titulu velikog vezira, što je jednako današnjoj tituli premijera. Uslijed nesposobnosti samog sultana, koju je, između ostalog, uzrokovao alkoholizam, Mehmed-paša praktički je vladao velikim carstvom. Naredio je izgradnju slavnog mosta na rijeci Drini. Zauzvrat, Makarije Sokolović, kojeg je srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, 1557. renovirao je srpski patrijarhat u Peći, uz pomoć njegova brata Mehmed Paše. Oba brata, prikazana u iskrenom zagrljaju, stoje na ulazu kamene kapije koja vodi u Andrićgrad, stilski prilagođena da izgleda kao srednjovjekovna kapija koja brani gradske zidine. Ona se otvara u pitoresknu ulicu, popločanu bijelim sedrenim pločama koja vodi do središnjeg trga. Naravno, središnje mjesto na trgu zauzima spomenik velikom nobelovcu u pokretu dok intenzivno razmišlja, s rukama u džepovima od kaputa, pogleda uprtog k tlu. Njemu zdesna, na određenoj udaljenosti, podignut je spomenik poznatom učenjaku Nikoli Tesli (1856. - 1943.), čija nacionalnost predstavlja kontroverzu između Srba i Hrvata. Neki taj problem jednostavno rješavaju tvrdeći da je Tesla bio američki učenjak jer je od 1884. živio u SAD-u. Prije nego što stignemo do Andrićeva spomenika, prolazimo kraj mozaika na kućama s pravne strane ulice, koji prikazuju sadašnjost i prošlost Bosne. Na prvoj slici, punoj boja, ptica i cvijeća, vidimo voćnjak u kojem skupina muškaraca poteže konopac s jedne, ali se ne prikazuje što se nalazi s druge strane. Prvi od njih je gosp. Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik Republike Srpske, a drugi je sami Emir Kusturica, uz nekoliko drugih likova. Jednom riječju, slika predstavlja veselu idilu. Na drugom mozaiku, tamnih boja, prikazani su članovi “Mlade Bosne”, među kojima je Gavrilo Princip, koji je izvršio atentat na nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., što je bio povod za 1. svjetski rat. Na toj slici on se nalazi u središtu. Na muralu se također nalazi i natpis koji je Princip urezao u svoj krevet netom prije nego što je umro u svojoj ćeliji u tvrđavi na Terezinu: “Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu”.

Grad u gradu

Nakon prelaska trga na kojem je Andrićev spomenik, prelazimo na idući trg, na čijem kraju se nalazi bijela crkva, koja je posvećena svetom caru Lazaru I. Hrebljanowiću i srpskim mučenicima iz Bitke na Kosovu polju protiv Turaka 1389. Spomenik Pjotru II. Petroviću - Njegošu (1813. - 1851.), (prije same crkve), metropolitskom crnogorskom princu, koji je 2013. srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, također je postao poznat kao pjesnik i smatra se jednim od najvećih srpskih pisaca. Riječima Ive Andrića, sjećanje na bitku na Kosovu, koja oblikuje njegov svjetonazor kao stvaraoca, vladara i čovjeka, osjeti se u njegovu djelu. Prema mitu, car Lazar se, uoči bitke, odrekao zemaljskog kraljevstva radi nebeskog kraljevstva, čime je sakralizirao srpsku povijest. Prema srpskoj tradiciji, Bitka na Kosovu polju predstavlja vojni poraz, ali duhovnu pobjedu. Ovo je telegrafski sažetak, a detaljna povijest je daleko zamršenija, navodi se u putopisu jednoga Poljaka koji opisuje kako je i na koji način doživio BiH, Višegrad nakon što je pročitao roman nobelovca Andrića. Promatrajući Andrićgrad, stekne se dojam da je grad izgrađen u skladu s mitom o Kosovu polju. No, roman “Na Drini ćuprija” pripovijeda ne samo o Srbima već i o ostalim nacijama koje su živjele u ovom gradu. Andrićgrad je zaista grad u gradu. Nakon šetnje prema slavnom mostu, prolazimo “normalnim” ulicama kojima je šetao i slavni nobelovac i laureat. Grad je na jesenjem vremenu pomalo uspavan i otud melankolija. Idemo prema mostu, na kojem nema skoro nikoga. Možemo ga dotaknuti, osjetiti hladnoću kamena i dah povijesti te se sjetiti da su tragični trenuci daleka prošlost i da se nikad više neće ponoviti. Nažalost, ovaj most svjedočio je tragediji koja se dogodila tijekom rata 1992. - 1995. kad je nad civilima u gradu izvršen masakr. Kako bi glasilo posljednje poglavlje romana “Na Drini ćuprija” da je Ivo Andrić bio živ da posvjedoči tim trenucima?

 Vecernji list