Danima, znajući da moram napisati ovaj tekst , a budući da sve što moram – ne želim, razmišljam kojim pristupom da krenem, kako da se ne izgubim i kako da Vam objasnim da je feminizam za žene s viškom slobodnog vremena.

U međuvremenu, dok se događao život, stigao je moj rok, odnosno osmi mart, je l'. Sada misli koje su mi stajale po strani moraju van. Moramo pričati o ženama. Nije da itko čita, ali moramo. Nije da i ja čitam išta duže od dvije rečenice , ali moramo. Društvene konvencije nam nalažu. Žene koje su svoje živote dale za prava koja mi danas podrazumijevamo – moramo. I točka.

Ili da možda pričamo o muškarcima?

Pričalo se o muškarcima bez brkova, a ne znam da se pričalo o muškarcima bez žena. Kakav je to tek hendikep? Neću o tom, al' eto, za razmišljanje…

Elem, žene – sretan vam.

Vama koje znate zbog čega i zašto se uopće obilježava taj dan, i vama kojima je to jedina prilika da si kupite novu haljinu i odete van.

I Vama koje volite muževe koji vas tuku, bolje niste ni zaslužile. Vama što gledate kroz prste , i vama što pišete povijest.

I vama koje su prevarili i ostavili, što ste i mater i ćaća u isto vrijeme.

Treba slaviti. Neka.

I vješticama, i anđelima, i lažljivicama i čegrtušama i zbunjenim bahatim djevojčicama – sretan.

Sretno i dobro i zlo koje donosite, (ne)činite i planirate.

Sretno i prijateljicama, i majkama i kćerima. I slabima , i hrabrima i onima koje su sjene svojih mužjaka.

Ma, sretan!

Jer, bez vas – ništa!

Jurija B/artinfo.ba