"I tako gledajući iz vlaka koji putuje naznano; kuda pejzaži ne odustaju od namjere da ti se svide; iako ti i ne putuješ; ustvari nikamo nećeš ni stići dok se na rasteretiš svojih krajolika. A na što ćeš sličiti onda?", stihovi su iz zbirke pjesama "Zvona i tišine" autora Marka Martinovića Cara, objavljene 1962. godine.

Marko Martinović Car, hrvatski i bh. književnik, dobio je spomen-park u Vitezu. Spomenik Caru, u prirodnoj veličini, nalazi se ispred zgrade HKD-a Napredak u Vitezu, a svečano je otvoren 21. rujna, na 15. godišnjicu Careve smrti.

Marko Martinović rođen je u Polju, kod Travnika, 8. ožujka 1933. godine, diplomirao je na Višoj poštanskoj školi, dugi niz godina radio u pošti u Vitezu, prije odlaska u mirovinu i kao njezin ravnatelj.

Od obnavljanja podružnice Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak tijekom rata bio je aktivan u viteškoj podružnici, posebno u izdavačkoj djelatnosti. Objavio je djela: Zvona i tišine (pjesme, 1962), Tražio sam Augusta (pripovijetke, 1981), Ljudi u vremenu (proza, 1987), Ljubav i smrt u dolini Lašve (proza i poezija, 1989), Isus u podrumu (pripovijetke, 1995), Gutači žaba (priče, 1999). Za knjigu Isus u podrumu, u izdanju Ogranka Matice hrvatske Novi Travnik, nagrađen je Zlatnom poveljom Matice hrvatske 1996. godine.

Spomen-park Caru idejno je djelo kiparice Kristine Livančić i arhitektice Nataše Radeljić, a inicijatori projekta je viteška podružnica HKD-a Napredak.

Književni jezik Marka Martinovića Cara i danas je nepoznat širim javnostima u BiH i Republici Hrvatskoj. Književna kritičarka i recenzentica Magdalena Blažević u izjavi za Dnevnik.ba istaknula je Carevu "regionalnost i zavičajnost kojom portretira tipičnog 'bosanskog čovjeka'".

"Stvaralaštvo Marka Martinovića Cara za bosanskohercegovačku je književnost iznimno značajno jer osim što svjedoči o raskošnom talentu i imaginaciji autora ono predstavlja i dokument vremena kojim se bilježi dio povijesti Bosne i Hercegovine", kazala je Blažević.

Prema njenim riječima, riječ je o autoru iznimne regionalnosti i zavičajnosti koji uspijeva portretirati tipičnog „bosanskog čovjeka" i pejzaže koji ga okružuju, a da ni u jednom trenutku ne zapada u sferu sentimentalnog i patetičnog.

"Upravo je u toj univerzalnosti ljepota i vrijednost njegova rukopisa", izjavila je Blažević za Dnevnik.ba.

Josip Mlakić, hrvatski i bh. književnik iz Gornjeg Vakufa/ Uskoplja u izjavi za Dnevnik.ba istaknuo je kako Marko Martinović, uz Darija Džamonju i nekolicinu pisaca, spada u najbolje "kratkopričaše" koji su djelovali u BiH.

"Uz Darija Džamonju i još nekolicinu pisaca, spada među najbolje 'kratkopričaše' koji su djelovali u BiH, te je stoga, uz Ivu Totića, upisao Vitez na književnu mapu BiH, pa i šire", kazao je Mlakić.

Mlakić je podsjetio i na riječi pokojnog Dragana Šimovića, urednika posljednje objavljene Martinovićeve knjige "Salon namještaja" koji je u njenom predgovoru napisao:

"Za pisca Marka Martinovića sam slučajno čuo negdje u drugoj polovici osamdesetih prošlog stoljeća, pasivno nazočeći jednoj od neobičnih, štoviše živopisnih rasprava u Klubu književnika, u podrumu sarajevske Svjetlosti. Naime, usputno je od nekolicine sugovornika Martinović tada, s 'visoka', imenovan 'onim poštarom iz Viteza'. Valja spomenuti, radilo se o društveno iznimnom mjestu, 'književnom pupku svijeta', gdje su prigodu za javni govor, prešutno, imali tek posvećeni i u samu 'suštinu' zagledani pojedinci, što je istodobno moglo značiti kako književna i svaka druga periferija započinje iza vrata Kluba, prostirući se cijelim okolnim svijetom, na sve četiri njegove strane... I nakon ovlašna čitanja dalo se vidjeti kako je Poštar Majstor te da književni pupak svijeta, izgleda, zahvaća i mali Vitez u srcu Bosne, dotad nepoznato mjesto na našem književnom obzorju."

Prema Mlakićevim riječima, teško je pronaći bolji opis onoga što je bio Marko Martinović od ovog Šimovićevog.

Međutim, Car kao književnik nije dobacio ni do Sarajeva, a ni Zagreba.

"'Iako mu je knjiga (zbirka pjesama "Crna fizika iz 1995.) izašla u Sarajevu, vijest o Ivi Totiću i njegovom pjesništvu nikada nije prešla tih osamdesetak kilometara, niti je on kao pjesnik dobacio do Sarajeva', napisao je Miljenko Jergović povodom smrti viteško-zeničkog pjesnika. Ova gorka konstatacija također je primjenjiva i na Marka Martinovića, viteško-travničkog prozaika, bez obzira na to što je Marko prije rata objavio pet zapaženih knjiga", napomenuo je Mlakić.

Sjedeća figura od žice, nešto veća od prirodne veličine Marka Martinovića Cara je u središtu spomen-parka u dvorištu zgrade viteške podružnice HKD-a Napredak. Autorica skulpture, viteška kiparica, Kristina Livančić u izjavi za Dnevnik.ba istaknula je kako je sama figura od žice smještena na postamentu od prirodnog kamena.

"Skulptura je zamišljena kao jedna figurativna cjelina, gdje u jednoj ruci model ima otvorenu knjigu u ruci (knjiga je napravljena od aluminijskih ploča, čistih ploha) za razliku od ostatka skulpture, a druga ruka je naslonjena na nogu. Na skulpturi je oblikovana draperija (odjeća) kaput i šal oko vrata te jednostavne hlače i cipele, pomalo apstrahirano zbog materijala od kojeg je skulptura napravljena, te samim time i skulptura stvara dinamiku a ujedno i statičnost lika koji mirno sjedi i čita", naglasila je Livančić kojoj je ovo prva javna skulptura u njenom rodnom Vitezu.

"Ovim projektom smo se zahvalili Caru na svemu onom što je ostavio iza sebe. Jedna jako lijepa gesta koju su i građani i članovi HKD-a Napredak napravili za Car je ostavio dubok trag u kulturi, književnosti i umjetnosti, ne samo Viteza i Lašvanske doline, nego i šire", kazala je Livančić.

artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba