Enes Škrgo, kustos je Memorijalnog muzeja "Rodna kuća Ive Andrića" u Travniku. U razgovoru za Dnevnik.ba, Škrgo govori o odnosu Travnika prema Andriću i obrnuto, o tome koliko je 'mala varoš' odredila Andrićev tekst, mikrolokacijama poput Guče Gore, Doca, Ovčareva koje su, između ostalog, zahvaljujući Andrićevom pisanom tragu, postale poznate širim javnostima, te na koncu, postoji li još uvijek Andrićeva Bosna...

Piše Gloria Lujanović | Dnevnik.ba

Enes Škrgo, kustos je Memorijalnog muzeja "Rodna kuća Ive Andrića" u Travniku. Andrićev memorijalni muzej djeluje pri Zavičajnoj muzeju Travnik, osim što baštini literarnu, društvenu i drugu ostavštinu našeg jedinog nobelovca, vrijedni djelatnici Zavičajnoj muzeja, čuvaju Andrića, njegovu Bosnu, prvenstveno od 'nas samih'. U bogatoj turističko-literarnoj ponudi su predstave "Nobelovac i Travnik", kolaž "Sve moje je iz Bosne", turističke ture "Tragovima romana Travnička hronika", naposljetku, posjetom Andrićevoj rodnoj kući i kroz razgovor s Škrgom, vrsnim poznavateljem Andrićeve stvarnosti, 'putnik namjernik' može upoznati našu daleku prošlost, njene fragmente, trenutke, osjećaje, a ono najvažnije možda, Zavičajni muzej i kustos Škrgo, čuvaju Andrića od možebitne, opasne, budućnosti.

Kakav je danas odnos Travnika prema Andriću? Je li Travnik, na društveno-kulturološkoj razini, ista ona varoš kakvom je Andrić opisivao i jesu li Travničani i danas "gospodski svet"?

U protekloj deceniji kulturne i obrazovne ustanove i organizacije, kulturni i obrazovni djelatnici, umjetnici iz Travnika mnoštvom aktivnosti nastojali su afirmisati književno djelo Ive Andrića, osobito u kontekstu zavičajnosti pisca. Društvena zajednica, predstavljena kroz Općinu Travnik, podržava njegovu prisutnost u javnom životu kroz finansiranje Memorijalnog muzeja i podršku kulturnoj manifestaciji „Andrićevi dani“. Znakovito je i redovito posjećivanje Andrićevog muzeja od raznih delegacija i visokih gosta travničkih općinara, koji im redovito poklanjaju primjerke „Travničke hronike“ kao amblematsku knjigu Travnika.

Uz sve rečeno, danas se ne može zapaziti mnogo stvari koje bi i onome koji dođe u posjetu i onome koji tu živi ukazale da je to rodni grad književnog nobelovca koji mu je, da upotrebimo frazu, posvetio neke od najljepših stranica svoje književnosti.

Travnik vjerojatno više nije najgospodskiji grad na zemlji, ali u njemu još ima onih koji mogu s carem da govore; sve manje ili skoro ništa nije ostalo od prestoničke čistoće i tišine, ali još tu ima čaršijskog nama, i gordosti. U vrijeme dominacije obogaćenih seljaka i sitnih kasabalija, javlja se i misao koja treba da nam služi kao podsticaj, a ne kao obeshrabrenje: Ne, ne, nemaju više krvi ni snage ni Travnik ni njegova čaršija, a i ono malo daha što im je ostalo troše na šalu i podsmeh i lukavstvo kako da nadmudre komšiju, prevare seljaka i od groša naprave dva.

Često se Travniku zamjera da nema ulicu Ive Andrića i da nedovoljno koristi potencijal kojeg ima kao grad na svjetskoj literarnoj mapi. Mislite li da bi se moglo dogoditi da skliznemo u "hiperprodukciju", svojevrsno "prostituiranje" Andrića ako bismo ga "pretjerano" eksploatirali"?

Gostujući u tematskoj emisiji Radija TNT, na pitanje da li Travniku treba ulica Ive Andrića, odgovorio sam da Travniku ne treba to pitanje, da je to pseudopitanje, i kao takvo izlišno. Nepostojanje ulice, trga ili javne ustanove jeste znakovito za tretman pisca u lokalnoj zajednici, i nesporna je njegova simbolička važnost, no postoje i neka druga referentna mjesta za prisutnost Andrića. Spomenuo bih da u gradu postoje i izdavači i štamparije, a samo povremeno može se kupiti tek nekoliko naslova iz njegove bogate bibliografije, iako postoji interesovanje turista i posjetilaca da iz Travnika ponesu sa sobom neku Andrićevu knjigu.

Travnik još uvijek nije prepoznao simbolički kapital i kulturološku važnost Andrićeve travničke proze i dijelova njegovog životopisa povezanog s Travnikom. Travničani nisu senzibilizirani za intenzivniju prisutnost literature i biografije pisca, naročito nisu za to spremni subjekti i pojedinci iz domena turizma. Prema dosadašnjim iskustvima i raspoloženju ne može se dogoditi estradiziranje njegove ličnosti i djela, onako kako se to može vidjeti u gradu Andrićevog djetinjstva - vidi tekst Nenada Veličkovića „Diznilend u kasabi“.

Zavičajni muzej Travnik ponudio je lokalnoj zajednici idejni elaborat „Ivo Andrić-kulturološki i turistički brend Travnika. Glavna odlika ovog dokumenta je nastojanje da motive, likove i događaje iz njegovih „travničkih“ djela - Travnička hronika, Priča o vezirovom slonu, Čaša, Ex ponto inkorporira u različite aspekte svakodnevnog života u Travniku, tako da književni tekst predstavljen simbolima, aluzijama i naznakama bude vidan, a da ličnost pisca bude skoro neprimjetna – sve je u djelu! Društvene strukture Travnika i Srednjobosanskog kantona do sada nisu pokazale interesovanje za ponuđeni koncept. Shodno svojim materijalnim i izvedbenim mogućnostima Zavičajni muzej je neke dijelove elaborata producirao kao stalnu turističko-kulturološku ponudu.

Trailer predstave "Nobelovac i Travnik" u produkciji Zavičajnog muzeja

Zavičajni muzej i Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića nude turistima i ljubiteljima Andrićeve pisane riječi niz bogatih i interesantnih sadržaja. Što imate u pripremi idućih mjesec? Ima li novca za aktivnosti u kulturu?

Nakon gostovanja u Mostaru i Tuzli, turneja u BiH „Sve moje je iz Bosne“ nastavljena je izvođenjem scenskog kolažnog programa o Ivi Andriću u Općoj biblioteci u Zenici. Na 39. Interliberu u Zagrebu muzej će promovisati izdavačku djelatnost uz nastup glumca Mateja Baškarada koji će u liku Ive Andrića predstaviti Travničku hroniku i fragment muzejske pozorišne produkcije „Nobelovac i Travnik“. Priprema se izdavanje kataloga Zavičajne književne zbirke pri Andrićevom Memorijalnom muzeju i promocija se planira za datum koji muzej redovito obilježava, 10.12., dan dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću.

Osim budžetskih i vlastitih prihoda muzej uspijeva iznaći sredstva za programske aktivnosti apliciranjem projekata kod različitih fondacija, fondova, sponzora i donatora iz zemlje i inostranstva. Moguće je doći do novca za finansiranje kulture, ne samo oslanjanjem na mogućnosti u BiH, često jednostavnije i izdašnije kod inostranih fondacija i ministarstava.

Kakva je Andrićeva Bosna ustvari? Postoji li ona i danas, vidimo li i gdje, možda njene tragove?

Andrićeva Bosna je umjetnički pogled književnika na motive iz istorije, kulture, mentaliteta i ljudskih sudbina. Iako svakim danom nestaje ona čulna Bosna o kojoj je on pisao, andrićevski likovi, prizori, situacije... susrećemo u našim svakodnevnicama. O tome ponešto govori foto safari „Staze, Lica, Predjeli“ iz 2011. godine u kojem grupa fotografa u Travniku, Sarajevu i Višegradu pronalazi svoje umjetničke poglede i asocijacije na Andrićeva književna djela.

Osim što je rođen u Travniku, Andrić je boravio u Ovčarevu, Docu, Gučoj Gori. Što uopće ovi toposi znače u njegovom tekstu? Kao i sama rijeka Lašva koja je odrednica ovog kraja...

Travničkim toposima on pristupa kao pisac, i u tom literarnom susretu dogodio se sraz s rodnim gradom, kako je to rekao prilikom posjete Travniku 1962. godine:

I tako je Travnik ušao u tu moju unutarnju radionicu, i ja sam ga sigurno i zavolio vrteći se neprestano oko istih kuća, istih brežuljaka, iste reke, dok to sve nije počelo da govori, da se kreće. Na taj način nekako sam se srodio sa ovim gradom kojeg sam, u stvari, iako sam u njemu rođen, malo poznavao.

U Ovčarevu konfirnirani, tuberkulozni student živi kod fra Alojzija Perčinlića u gostinskoj sobi župne kuće i piše neke verse za Ex ponto - Leden vjetar s Vlašića koji se diže crn i ogroman kao tragična kulisa. U Gučoj Gori proučava biblioteku i arhivu franjevačkog samostana, od fratara sluša priče iz turskog vakta – kako ga se prisjeća fra Ljubo Hrgić: bio je miran i zanesen, kao mlad misnik. To je kasnije rezultiralo pripovijetkom „Čaša“ situiranoj u gučegorskom samostanu, i ostalim proznim posvetama bosanskim fratrima.

Tu je i tanka reka, s pritokama od tankih potočića koji upadaju u čaršiju kao pijan, obvnevideo seljak...

Andrić o Bosni u svom Pismu iz 1920. piše kao o "zemlji mržnje". Je li Bosna i danas takva, možda više nego je ikada takva bila? Smatrate li kako će Bosna o(p)stajati kao zemkja sastanaka i rastanaka, međusobnih kulturnih, vjerskih i nacionalnih tradicija koje ne mogu funkcionirati jedne bez drugih, istovremeno se oslanjajući i preklapajući jedne na druge - posebnice Središnja Bosna, kao gotovo mitsko mjesto susreta islamske i katoličke tradicije?

Bosna će opstajati zato što se, u vrijeme mržnje, u oskudnom nukleusu sačuvala njena supstanca.

Kako tumačite i gledate na tumačenja Andrića kao začetnika genocida nad Bošnjacima (Rusmir Mahmućehajić), mislite li da su takve kvalifikacije preteške?

Ono što smo jednom ispričali i kazali nije više u našoj vlasti i mi ne možemo ni predvideti šta će od toga načiniti tuđa volja i pamet, ili ćud slučaja, a pod našim imenom.

Možete li pobliže objasniti ulogu franjevaca i Tugomira Alaupovića, kako u Andrićevom tekstu, tako i u njegovom osobnom doživljaju?

Velika tema njegove književnosti nastajala je iz njegovog življenja s fratrima u Ovčarevu i Zenici, posjećivanjem samostana po Bosni, živom interesovanju za redovničku zajednicu u Beogradu... Andrić je podrobno upoznao način života fratara u župama i samostanima po Bosni, i iskazivao poštovanje prema njima, no na jednoga od njih, fra Rastislava Drljića, bio je kivan jer je objavio pisma Tugomiru Alaupoviću, što pisac nije želio.

Bez Tugomira Alaupovića, sasvim je izvjesno, ne bilo ni Andrića kao pisca i diplomate, i njegova u koso otišla i neblagoslovena egzistencija u tom smeru bi i okončala. Zahvalnost prvom učitelju iskazao je u posveti prvom izdanju Travničke hronike:

Vaše krivice ima u svim mojim debelim knjigama. Vi ste me kao dečaka hrabrili da pođem ovim putem. Ali ja se tešim: kako ste me voljeli i razumeli kao bolešljivo i neuko dete u sarajevskoj gimnaziji, tako ćete me, sumnjam, shvatiti i danas kao zrelog čoveka koji je prošao zemlje i gradove i koji i danas kao i nekad u detinjstvu, ima samo jednu istinsku životnu težnju:da uhvati što više životnog duha oko sebe i da mu na hartiji dade oblik koji bi se smeo, manje ili više, zvati umetničkim.

U okviru Andrićevih dana održat ćete predavanje na temu "Andrić i kazalište". Kakav je to njegov odnos prema teatru uopće bio i živi li danas njegova riječ na kazališnim daskama?

Jedna od predrasuda koje se u javnom mnijenju javljaju o Andriću jeste uvriježeno mišljenje da on nije volio kazalište. Propitujući neke autobiografske iskaze i momente uviđa se da je aktivno doprinosio razvoju ove umjetnosti, i da je rado odlazio na predstave. Andrić je deset godina bio predsjednik Umjetničkog saveta Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu. Bio je sklon razmišljanjima da za unapređenje produkcije dramskih tekstova osnuje književnu nagradu.

U povodu određenih obljetnica iz Andrićevog života i književne karijere kazališna produkcija po motivima i dramatizacijama njegovih djela bila je prisutna u teatrima na području bivše Jugoslavije, te u Njemačkoj. Nije mi poznato da se trenutno neka predstava nalazi na stalnom repertoaru profesionalnih pozorišta u BiH. U simboličkom i kulturološkom smislu je važan jedan kontinuitet takvih inscenacija u Travniku posljednjih godina, kroz repertoar Hrvatskog amaterskog kazališta Travnik i dramskog ansambla pri Zavičajnom muzeju Travnik.

artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba